Život nije ništa biološko
1. “Life is our life’s work” (Pfizer)
Pokrenuti se – svatko, svatko – da poravnamo krivulju.
Objediniti se – svi, svi – protiv virusa.
Dostići “kolektivni imunitet“ – onaj koji se tako lijepo naziva “herd immunity” na engleskom, imunitet stada.
Spasiti živote ne radeći ništa, pogotovo ne radeći ništa.
Spasiti naš zdravstveni sustav, istovremeno tako lukavo potkopan.
Biti solidaran – sa svom našom ljudskom braćom, pa i onima koji nam truju živote – i odgovoran – kao Nijemci svojim dugom, dalo bi se pomisliti. Zanimljivo je, pak, da se ponašanje koje treba usvojiti u suočavanju s virusom čudesno preklapa s vrlinama koje izlaže Europska komisija – solidarnost, odgovornost, građanstvo.
Cijepiti se radi onih koji “to ne mogu biti”. Pastir, kako znamo, se ne boji napustiti svoje stado da bi otišao spasiti izgubljenu ovcu; on se brine za sve i za svakoga, omnes et singulatim.
Brinuti o sebi i drugima – što je dakle ta čudna moć koja mi nalaže da se “brinem o sebi”? I koja inzistira da ostanem toliko otuđen od onih koji me okružuju da bi oni za mene bili “drugi”?
Svakodnevno pratiti kakva je statistika.
A zatim, naravno, napojiti se iz pravih izvora informacija, jasno.
Kakva iznenađujuća preobrazba! Ta državna vlast koja je od Francuske učinila najnukleariziraniju zemlju na svijetu, koja dopušta sve vrste “benignih” radioaktivnih ispuštanja u prirodu i desetljećima metodično opstruira i najmanju epidemiološku studiju u blizini elektrana. Ta državna vlast koja donosi zakone protiv glifosata samo kako bi izdala onoliko izuzeća koliko je farmera u FNSEA-u. Ta državna vlast koja uvijek vidi samo individualne i bihevioralne uzroke eksponencijalnog porasta slučajeva raka. Ta državna vlast koja još uvijek ne vidi ništa problematično u tome što je pustila da se 90% Antila kontaminira klordekonom i nikada se nije suviše zabrinula za rak prostate koji tamo hara. Ta državna vlast, koja se tako dobro prilagodila rekordnoj potrošnji antidepresiva u svojoj populaciji tijekom desetljeća, da bi valjalo pomisliti da se pomirila da joj predstavlja uzrok. Ta državna vlast, dakle, zahvaljujući širenju virusa koji je jedva tri puta smrtonosniji od sezonske gripe, otkriva “život” kao svetu vrijednost. Toliko svetu da nema vrijednosti. Da je svaka cijena prihvatljiva.
To podsjeća na Monsantovo stvaranje “Instituta za zdravlje životinja” nakon što je izazvao goveđi spongiformni encefalitis. Na “Američko vijeće za znanost i zdravlje” koje sponzorira Burger King. Na Philip Morrisovo osnivanje “Kalifornijske udruga za antiduhansku regulativu” ili nedavnu izjavu, tvrtke sada prerušene u javnozdravstvenog aktera: “Prema našim saznanjima, nijedno drugo poduzeće nije tako proaktivno poremetilo svoje poslovanje kako bi stvorilo bolju budućnost za sve nas”. Geneviève Fioraso, tadašnja socijalistička ministrica visokog obrazovanja i istraživanja, politička kuma Oliviera Vérana i ambasadorica Minateca, 2012. je iznijela ovo nevino opažanje: “O zdravlju se ne raspravlja. Čim imate protivljenje određenim tehnologijama, i pridobijete udruge oboljelih da svjedoče, svi vas podržavaju.” Mora se reći da je pitanje “zdravlja” zasigurno najotvoreniji rascjep suvremenog pojedinca. Dotiče se mjesta gdje smo očito bespomoćni. Potraga za zdravljem zamijenila je potragu za spasenjem u svijetu koji ga više ne obećava – to je zato što, ako se kršćanska vjera izgubila, percepcija da “i ovdje dolje ima bogova”, kako je rekao Heraklit, nije baš zaživjela. “Zdravlje” neizbježno privlači iste uzurpatore koje je ranije privlačilo spasenje. Bernays je to shvatio tako dobro, i tako rano, da se preko njega bacio u oglašavanje. Njegov prvi job bio je savjetovati glumca koji je htio producirati predstavu koja se vrti oko muža sifilitičara i koji je za to tražio publiku. Bernays. Preko jednog je prijatelja imao pristup medicinskim časopisima i došao na ideju o stvaranju treće organizacije, očito marionetske – The Sociological Fund Committee – koja se navodno borila za javno zdravstvo i pučko obrazovanje. Potonja se požurila “bezinteresno” promovirati predstavu u profilaktičke svrhe. Bio je to uspjeh i usputni izum promotivne tehnike potpore treće strane (third party endorsement), marketinške tehnike koja se za poduzeće sastoji u iznuđivanju od treće strane – zvijezde, stručnjaka, voditelja ili influencera – promocije njegovih proizvoda.
Ako smo toliko osjetljivi na pitanje “zdravlja”, to je zato što živimo u svijetu koji mora biti prilično bolestan, sudeći po njegovim postignućima u pogledu planetarne devastacije.
U svijetu koji čini bolesnim, gdje su najprilagođeniji očito oni najluđi.
U svijetu koji se aktivno angažira u proizvodnji bolesti kako bi im komercijalizirao lijekove – između 1945. i danas broj priznatih mentalnih bolesti u Sjedinjenim Državama povećao se s dvadeset šest na četiri stotine, uključujući i neizlječivi “Poremećaj protivljenja i prkosa” (ODD). Što se tiče “organske” bolesti, ona se sve više definira kao odstupanje u odnosu na industrijski utvrđene standarde, a ne prema proživljenom iskustvu pacijenta. I to u mjeri da što se više medikalizira, to se manje liječi. Jasno. Nego, ako smo osjetljivi na pitanje zdravlja, to je prije svega zato što je, kroz gotovo tri stoljeća, vlast zaposjela naša tijela, jer je stanovništvo „najdragocjenije blago jednoga suverena. S financijske točke gledišta, čovjek je načelo sveg bogatstva” (M. Moheau, Recherches et considérations sur la population de la France, 1778.) – gdje se primjećuje, usput, da su francuski državni demografi 18. stoljeća bili daleko ispred Staljina s njegovim pamfletom Čovjek, najdragocjeniji kapital. Naša plodnost, naša čilost, naša dugovječnost su od općeg interesa. One ulaze u jednadžbu produktivnosti nacije. One sačinjavaju njezinu konkurentsku prednost. “Potrebno je umnožiti podanike i stoku“, napisao je Turmeau de La Morandière 1763. Sa stajališta države kao i gospodarstva, odavno smo prestali pripadati samima sebi. To je, štoviše, iskustvo koje doživljavamo svaki put kad nas loš liječnik maltretira. Njegova Gluhoća nam ne prestaje ponavljati: “Ali konačno, ušutite, vi ne znate ništa o svom tijelu, vaše tijelo pripada nama, mi ga poznajemo bolje od vas samih”. Émile Littré, pozitivistički filozof, dolazi mu u podršku: “Kad je bolest jednom proglašena, intervencija liječnika je nužna; bolesnik nije u stanju odrediti prirodu bola, predvidjeti njegov kraj i primijeniti lijek. Ona je tu i radi higijene […] Čuvajte se pouzdanja u vaše osjete, oni su često varljivi; zamislite da je tu ispod gomila stvari koje ignorirate i da je dobro da drugi zna za vas, kako bi na njih skrenuo vašu pozornost; nemojte mu se utjecati samo u bolesti, i obavještavajte ga o svom načinu života, o onome što vam služi i o onome što vam šteti, o tjelesnim i mentalnim dispozicijama djece, o zahtjevima položaja u kojem se nalazite, o opasnostima koje bi ona mogla predstavljati i lijekovima koje podrazumijeva.” (Médecine et médecins, 1872.) A što mislite da označava fanatizam koji je Francusku državu bacio u potkopavanje svake mogućnosti rađanja igdje osim u bolnici, u nenormalnim porođajnim uvjetima – dok je jedini uvjet da se porod odvije dobro, zajednički svim sisavcima, to da se žena može izolirati, povući od svijeta na mjesto koje joj je poznato, gdje se osjeća ugodno i zaštićeno kako bi mogla roditi?
Zašto se treba boriti, najčešće, da se ne bi umrlo u bolnici? Jer za državu, simbolički, prisvajanje dva kraja života znači potvrditi svoja vlasnička prava nad ostatkom segmenta.
U vremenima kada se nije skrivalo iza malog prsta, od tog se nije pravio misterij, kao kod parlamentarca koji je na Konvenciji 1793. izjavio: “Društvo nikada ne smije izgubiti iz vida one koji s njim sklapaju ugovor. Potrebno je da svakog pojedinca uzme u trenutku njegova rođenja, a da ga napusti tek u grobu.”
U posljednjem tekstu njegovih Dits et écrits – seminara o policiji koji je održao u Sjedinjenim Državama 1984., Foucault primjećuje ovu povijesnu zanimljivost: veliki napredci u sustavima javnog zdravstva uglavnom umalo prethode ili prate velike masakre: “pravo na zdravlje” tek je bilo formulirano, tijekom Francuske revolucije, kada je ona dala signal za velike masakre nacionalnih ratova. 1901.: francuski zakon o nesrećama na radu. 1906.: zakon o tjednom odmoru. 1910.: zakon koji ustanovljuje radničko i zemljoradničko umirovljenje. 1914-1918.: 1,4 milijuna “Francuza” pobijeno.
“Bilo bi teško u cijeloj povijesti pronaći pokolj usporediv s onim Drugog svjetskog rata, a upravo su u to vrijeme bili pokrenuti veliki programi socijalne zaštite, javnog zdravstva i medicinske pomoći. […] Idite se stoga zaklati, obećavamo vam dug i lagodan život. Životno osiguranje ide ruku pod ruku sa smrtnim nalogom. […] Budući da stanovništvo nikada nije više od onoga o čemu se država brine iz svog vlastitog interesa, jasno, država ga po potrebi može i poklati. Tanatopolitika je utoliko naličje biopolitike.”
U tome leži velika dvosmislenost koja remeti novije vrijeme. Država, društvo ili policija u osnovi smatraju da nam je život prepušten kao “dragocjeni polog” o kojem smo dužni brinuti, jer nam ne pripada. I glupavo, mi vjerujemo da naše tijelo pripada nama. Da smo slobodni u svojim kretnjama, u svojim načinima bivanja, čak i u “preuzimanju rizika”. Dok smo u tome, sa stajališta društva, apsolutno odgovorni. U tome leži nesporazum. To je ono na što nas žele podsjetiti, s nužnom snishodljivošću, svi oni koji nam ponavljaju da smo “društvena bića”. Baš kao što se čini sve kako bi se zaposlenika zainteresiralo za njegov posao, učinjeno je sve kako bi nas se zainteresiralo za naše vlastito “zdravlje” – ili barem za ono što je definirano kao takvo – ali da se i na trenutak ne povjeruje u jedno takvo svojstvo. Otuda i nerazumijevanje na visokim položajima prema onima koji se opiru cijepljenju. Kao od Patricka Zylbermana: „obveza je na prvom mjestu […], pravo dolazi tek poslije. […] Naša definicija obveze čini je sinonimom altruizma. […] Međutim, možda se ne radi toliko o altruizmu koliko o vladanju sobom i drugima. Ne radi se toliko o moralu koliko o politici, u smislu upravljanja stanovništvom. Zatvaranje i cijepljenje dva su poglavlja ove vlade.”(Rat cjepiva, lipanj 2020.) Sva ta majčinska obuzdavanja, sva ta ograničenja za naše dobro – od obveznih sigurnosnih pojaseva preko zabrane pušenja do nedavnih “sanitarnih ograničenja” – samo su načini da nas se obrani, po potrebi i od nas samih, to jest: da nas se obrani utoliko što pripadamo društvu. Ne postoji besplatan dar. Uložena su naša tijela i uloženo je u naša tijela. „Za kapitalističko društvo, prije svega je važno bilo biopolitičko, biološko, somatsko, tjelesno. Tijelo je jedna biopolitička stvarnost; medicina je jedna biopolitička stvarnost“, rekao je Foucault 1974. u Rio de Janeiru na prvoj konferenciji na kojoj je upotrijebio pojam biopolitike. Dugujemo to našim gospodarima. Pomalo poput vlasnika kafića uz potpore za zatvaranje: ako ih se iscijedilo, to nije bilo tako da poslije odbiju kontrolirati “sanitarne propusnice”. Foucault je to uočio puno prije rođenja društvenih mreža: “[…] ova integracija pojedinaca u jednu zajednicu ili totalitet proizlazi iz trajnog suodnosa između uvijek sve jače individualizacije i konsolidacije tog totaliteta”. Naravno, ponekad se događa da korelacija zapne. Kao s ovom neobjašnjivom, ovom štetnom i, pravo rečeno, nezahvalnom nevoljkosti da se sudjeluje u svjetskom eksperimentu oko “novih cjepiva”. U rujnu 2021., Hans Kluge, ravnatelj SZO-a za Europu, nije ostavio nikakve sumnje u vezi logike operacije: „Ako uzmemo u obzir da će Covid nastaviti mutirati i ostati s nama poput gripe, tada moramo predvidjeti kako postupno prilagoditi našu strategiju cijepljenja endemijskoj transmisiji, te steći vrlo dragocjeno znanje o utjecaju dodatnih doza.”
U slučaju Francuske, ako se baš i nema pojma o tim cjepivima, ima se poprilično o cjepitelju. 1798. engleski je liječnik Edward Jenner otkrio svojstva cjepiva protiv malih boginja. Do 1800. cijepljenje je postalo obaveznim u britanskoj, pruskoj i francuskoj vojsci. A kako se mobiliziralo po selima, cijepilo se također šakom i kapom. 1805. u Francuskoj je već bilo četiri stotine tisuća cijepljenih. Jedan liječnik je u tome vidio sredstvo proizvodnje “dobre rase ljudi […] pogodne za izazivanje poštovanja prema državi izvana”. Čim je stvoren prefekturalni zbor, Ministar unutarnjih poslova Chaptal mu je kao prioritetni zadatak odredio cijepljenje: „Nijedan predmet ne zahtjeva snažnije vašu pažnju; radi se o najvrjednijim interesima države i sredstvu za povećanje stanovništva.” Liječnici cjepitelji glasno su zahtijevali obvezu cijepljenja, unatoč slabom vladanju tehnikom i brojnim smrtnim slučajevima koji su uslijedili. Napoleon ju je odbio nametnuti. Fouché, njegov ministar unutarnjih poslova, slabo poznat po svojim skrupulama, uzvraća 1808. na temu cjepitelja: “Prisilne mjere koje oni planiraju nisu dopuštene zakonima, a blagost i uvjeravanje su najučinkovitija sredstva za postizanje uspjeha nove inokulacije.” Od 1800. do 1803. eksperimentira se bez zadrške, po mogućnosti nad djecom ulice ili siročadi, koje nitko ne traži kad umru. Odbor koji je za to zadužen već se naziva Filantropskim odborom. Kao što je primijetio Furetière 1690., “lijekovi se testiraju na ljudima od male važnosti“. Usprkos dokazima, odbor je 1804. dekretirao cjepivo i njegovu eksperimentalnu metodu kao savršeno benigne. Kako bi stao na kraj svakoj kontroverzi, “ministar unutarnjih poslova je naredio da svaki članak o cjepivu, prije publikacije, mora odobriti odbor. Opći tisak, koji je 1802.-1803. objavljivao izvještaje o zaraženosti i recidivima, bio je ušutkan. Filantropski odbor postaje središnji odbor, stavljen pod nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova. Njegove članove, najutjecajnije pariške liječnike (Thouret, direktor Zdravstvene škole, Pinel, glavni liječnik Bicêtre-a, Mongenot, glavni liječnik dječjeg hospicija itd.) plaća uprava. Odbori su također osnovani u svakom departmanu kako bi odgovarali Središnjem odboru. 1804. jedan liječnik je rekao o cijepljenju da je ono “rezultat savršenstva koje je postigla znanost vladanja”. (Jean-Baptiste Fressoz, “Le vaccin et ses simulacres. Instaurer un être pour gérer une population, 1800-1860,” 2011.)
Da ništa ne oduzmemo od povijesne paralele: „Neznanje, kao i znanje, se proizvodi. Što se tiče rizika od cjepiva, proizvelo ga je piramidalno upravljanje informacijama, organizirano na nekoliko razina: gradske vijećnice, resorni odbori, Središnji odbor, koji su funkcionirali kao toliki filteri za loše vijesti. Komplikacije (raznolika izbijanja, ponekad opasna) su objavljivane na literaran način u stupcima “zapažanja”, a samo su ih rijetko preuzimale više razine, koje su, imajući za cilj kvantifikaciju, favorizirale numeričke informacije. Umnožavanje koraka u prijenosu informacija omogućilo je maksimizirati učinke autocenzure cjepitelja. Budući da bi cijepljenje trebalo biti savršeno benigno, zdravstveni djelatnik ili liječnik koji naleti na nesretan slučaj može strahovati da će za to biti okrivljena njegova loša praksa. Na primjer, 1820. u Alpama, prolazak dva cjepitelja proizveo je stotine eruptivnih bolesti. Na 600 cijepljenih ljudi broji se 40 smrti. Departmanski cjepitelj optužuje zdravstvene službenike da su pobrkali ili pomiješali vakcinacijski gnoj s gnojem variole. Za cijepljenje, budući da je slabo plaćeno, bili su zaduženi uglavnom obični zdravstveni službenici. Dobivali su od uprave departmana skromne bonuse na temelju broja obavljenih cijepljenja. Osim ako ste posebno tvrdoglavi, osim ako ćete riskirati da vas se smatra antivakcinatorom i izloži prijekorima odbora za cjepivo i prefekata, mnogo je pogodnije svoja zapažanja zadržati pod kapom, a svoje skrupule za sebe. Statistika je također imala moralnu funkciju: odgovornost da se nesreće zatome za više dobro nacije, rad na opovrgavanju pritužbi roditelja i kliničko oslobađanje od odgovornosti za cijepljenje bilo je raspodijeljeno kroz cijeli vakcinacijski sustav. Svaka je razina sudjelovala u svom udjelu nesreća, skrupula i nečasnosti. Statistika je proizvela izuzetno pogodan argument: cijepljenja su, u osnovi, kako je izviješteno u brojnim tablicama s uvijek praznim stupcima, apsolutno bez opasnosti. Oskudan broj prijava nesreća koji je uspio proći uzastopne prepreke autocenzure, cenzure, pažljive provjere od strane Odbora, ukratko, nekoliko nezgoda ili recidiva koji su ostali neobjašnjivi i nametnuli se savjesti Središnjeg odbora, uravnoteženi su potom sa stotinama tisuća cijepljenja bez problema. I, očito, one nemaju neku težinu, one u svakom slučaju ne uspijevaju nametnuti redefiniranje savršeno benignog i savršeno preventivnog cjepiva.” (Jean-Baptiste Fressoz, ibid.) Rezultat ove politike bio je da, dok je rasprava bjesnila u Engleskoj – što je dovelo do pojave inače manje štetnih metoda cijepljenja –, u Francuskoj je vješta metoda namještanja brojki, vrhunska umjetnost statistike, osigurala da se od 1804. do 1865. ta rasprava nikad nije povela. Sredinom rujna 2021. francuska farmakovigilancija priznala je tri stotine slučajeva menstrualnih poremećaja nakon cijepljenja protiv Covida. Istog datuma, njezin britanski pandan izbrojio je trideset tisuća, brojku samu po sebi logično podcijenjenu. U očima autora francuskog izvješća, “za sada, ne može se uspostaviti nikakva veza između cijepljenja i poremećaja ciklusa. Samo bi klinička ispitivanja to mogla potvrditi”. A kako ona nikada neće biti provedena…
Ako cjepiva više baš i nisu ista, cjepitelj – on se nije promijenio.
2. Biopolitička metropola
Između vladajućih i stanovništva, epidemijska kriza bi se od proljeća 2020. mogla sažeti kao ucjena bolnicom. Ili se pokoravate ili bolnica puca. Ova podvala nije bez ironije: to da je jedan servis u svakom trenutku na rubu pucanja sama je definicija njegovog optimalnog stanja iz perspektive neoliberalnog upravljanja.
Međutim, ono što ova situacija nadasve otkriva jest nadmoćno simboličko mjesto koje bolnica zauzima u nacionalnoj psihi. Nije baš beznačajno moći se podvrgnuti hitnoj operaciji nakon teške nesreće ili okoristiti se smjelim novim tehnikama koje proizlaze iz istraživanja.
Očito, odnos s bolnicom, sa svojim pingvinskim aplauzima na balkonima i svojim izjavama ljubavi na vjetru, proizlazi iz jedne dublje zahvalnosti, jedne instinktivnije privrženosti.
Kritika bolničkog kvazi-monopola nad medicinskim resursima, čak i temeljnog zastranjenja ove institucije, jedna je od banalnosti koja je postala nečujna.
Za to postoji edipovski razlog: ovo društvo je kćer svoje bolnice.
Jedan običan povijesni osvrt dovoljan je da se to utvrdi.
Sve do kraja 18. stoljeća bolnica je predvorje sirotinjskog groblja. Tamo su nasumce nagomilani siromasi, luđaci i bolesnici. 1786., Akademija znanosti objavljuje zvučni projekt obnove Hôtel-Dieua, uništenog u požaru 1772. Oslanjajući se na nove statistike o morbiditetu i natalitetu, na izračun cirkulacije zraka i vode, projekt je ciljao reformirati bolnicu samo da bi se uhvatio u koštac s reformom cijelog grada. Radi se o tome da ga se promijeni u stroj za iscjeljivanje. Bolnica više ne bi trebala biti ništa osim čvora u zdravstvenom lancu ovog novog agregata, urbanog stanovništva. Numeriranje kuća je, pod Napoleonom, bilo inspirirano numeriranjem bolesničkih kreveta. Eto nas u dobrim rukama. Upravo tada perspektiva zdravlja zamjenjuje onu spasenja. Smrt se transformira iz pojedinačnog susreta sa sudbinom u statističku aktualizaciju jedne smrtnosti koju pod svaku cijenu treba potisnuti. Ona postaje neuspjeh, ako ne i skandal. „Na ovom kraju 18. stoljeća, medikalizacija urbanog prostora dovela je do administrativne kolonizacije cijelog teritorija, koji mora biti ujedinjen u svakom pogledu, posvuda dostupan i posvuda u skladu sa zahtjevima zdravstvene ispravnosti. Zatim se vrši pokret izvlaštenja tradicionalnih posjednika prostora: stanovnik protjeran u rezervat kuće, trgovac zatvoren u svoju trgovinu, nosači vode i privatni poštari koji su obavljali promet, svedeni na siromaštvo. Tipična mreža tri tijela povezana tehnologijom sanitacije jedna s drugima – ljudsko tijelo, bolničko tijelo, gradsko tijelo – municipalno ulaganje od strane higijeničara kojim upravlja administracija, što je ovo ako ne iščezavanje drevne strategije grada i gradnji, politike grbova, pred dolaskom modernog urbanizma, tehnologije opreme, upravljanja stvarima?“ (CERFI, Genealogija opreme za standardizaciju, 1976.) Izum javne higijene, preteče “javnog zdravstva”, podudara se s ovim projektom medikalizacije cijelog urbanog prostora. Kao što je 1823. napisao Villermé, osnivač Annales d’hygiène publique et de médecine légale, “popločavanje, proširivanje, bolje probijanje ulica, njihova čistoća i druge mjere javne higijene koje su na snazi u Parizu doprinose smanjenju smrtnosti i upravo vraćanja smrtonosnih epidemija kojima je ovaj grad nekada bio tako često izložen.” Ako je istinski grad bio srednjovjekovni grad, njegovo uništenje provedeno je u ime javne higijene. A budući da se ništa ne uništava potpuno a da se također ne rekonstruira, metropolitanski projekt – koji se uspijeva ostvariti pred našim očima – došao je izbrisati njegove posljednje ostatke.
Metropola je biopolitički projekt.
Veliki su urbanisti svi bili opsesivni higijeničari – počevši s velikim luđakom od Le Corbusiera.
Opustošene ulice proljetnog zatvaranja 2020. čine kulminaciju procesa koji je započeo prvim uništenjem ‘la Cour des Miracles’ – onim u la rue des Forges, od strane La Reynieja 1667., nakon njegovog imenovanja prvim poručnikom pariških policijskih snaga.
Trebala su stoljeća gospodarima ovog svijeta da zaplijene ulicu.
Vjeruju da su u tome konačno uspjeli.
Lov proveden nad trideset tisuća “bez priznanja” pod Lujem XIV. nije doveo do kraja Pariza. Bio je ipak potreban sav ulični policijski nadzor 18. stoljeća, a zatim sva zdravstvena vijeća – brzo transformirana u Visoko vijeće za zdravlje – higijeničara 19. stoljeća, kako bi se teren pripremio za hausmanovske premetačine. Pa ipak, to nije spriječilo nekolicinu lijepih proleterskih ustanaka. Bilo ih je jednostavno lakše skršiti vojno.
Uništiti grad, to je u početku značilo uništiti ulicu – ulicu-svijeta, ulicu koja živi jer se tamo živi, naseljenu ulicu, onu koja se proteže u kuće i nikada nije dovoljno pravocrtna, nikada dovoljno osvijetljena, nikada dovoljno depopulirana da bi ju se moglo smatrati “javnim prostorom”.
Samo je uništenje ulice dopustilo uspostavu fiktivne razlike između “privatnog prostora” i “javnog prostora”, suviše fluidnih sve do tada.
Otkad je projekt formuliran 1682. od strane Alexandre Le Maîtrea u njegovom Métropolitée, posvećivanje ulica prometu, a velikih prometnih ruta glavnih gradova odvodnji tijela nacije, pokazalo se kao najbolji način da se završi s gradom.
1977. prefekt Île-de-Francea predložio je “napuštanje termina gradovi […] u korist termina aglomeracije, povezanih među sobom brzim cestama”.
Bio je uslišan.
Sada se govori samo o metropolama.
Sveopća medikalizacija vijesti. Argumenti isključivo na razini populacije. Rat cijepljenja. Suverena i jeziva vladavina statistike. Ako postoje ikakvi pojmovi koje su posljednje dvije godine istrgnule iz njihovog čisto teorijskog statusa, to su svakako pojmovi biomoći i biopolitike.
Sigurna je oklada da proživljavamo kulminaciju njihove povijesne valjanosti: upravljanje epidemijom Covid-19 označava apsolutni trijumf biopolitike kao logike, istovremen s njezinim praktičnim porazom na otvorenom polju, nesposobnom kakva jest da se nosi s jednim virusom, sve u svemu, ne tako fatalnim.
To je jedan čudan pojam, biopolitika.
Nastao je 1905. kod švedskog mislioca, Rudolfa Kjelléna, koji je bio profesor na Sveučilištu u Uppsali, gdje će, uostalom, Foucault predavati pola stoljeća kasnije. Reklo bi se da ovo podrijetlo nije sasvim slučajno, jer se čini da je Švedska jedina europska država koja je, s jedne glupo biopolitičke točke gledišta, zadržala hladnu glavu u “krizi koronavirusa”. Rudolf Kjellén je također, i solidarno, izumitelj pojma geopolitike. On ima jednu organsku koncepciju država. Za njega, države se rađaju iz zemlje i ljudi koji iz nje proizlaze. To su ljudske skupine koje se bore jedne protiv drugih u okviru građanskog rata na globalnoj skali. Za Kjelléna, biopolitika označava unutarnju brigu za vitalnost naroda, koja se na van izražava kao utjecaj, osvajanje, sukob, savez – geopolitika, dakle. Već 1911., u eugeničarskoj atmosferi početka stoljeća, “biopolitika” u Engleskoj znači: riješiti se čudaka, luđaka, kriminalaca, društveno neprilagođenih, to jest, neprilagođenih gospodarstvu: onih koji se ne mogu uzdržavati radom. U članku iz 1911., izvjesni Harris je napisao: “Sadašnje stanje nacija ozbiljan je razlog za zabrinutost. Postoji opći nered, gotovo univerzalno nezadovoljstvo i nepovjerenje prema postojećim metodama i, nažalost, malo iskrenih pokušaja politika rekonstrukcije.” “Biopolitika” je naziv za jednu takvu politiku, koja se za ovog Harrisa svodi na “državne plinske komore” za luđake i kriminalce. Ova briga za jednu vitalnost države koja počinje likvidacijom “parazita” bila je i 1933. perspektiva uglednog biologa Jakoba von Uexkülla u njegovoj Biologiji države. To je otprilike poimanje koje je o biopolitici imao Hans Reiter, predvodnik rata nacista protiv duhana, u govorima u kojima bi ju spomenuo. To je također poimanje engleskog eugeničarskog pisca Morleyja Robertsa, 1938., u njegovoj Bio-politics. Zanimljivo je primijetiti da su, s 50% članova NSDAP-a, liječnici bili najnacificiranija profesija Njemačke. Pedesetih godina, raznoliki su nacisti i paranacisti, donekle genetičari, donekle biolozi, donekle bihevioristi, osnovali u Sjedinjenim Državama magloviti “Biopolitički institut”. U 1960-ima, Edgar Morin, sav u svojoj uobičajenoj zbunjenosti, koristio taj koncept na pozitivan način, dok si je američki profesor politologije i bivši agent tajne službe raspoređen u Berlin, Albert Somit, umislio da je neodgovorno promišljati politiku bez da se krene od biologije ljudskog ponašanja. To je nazvao “biopolitikom” i u siječnju 1975. organizirao međunarodnu konferenciju u Parizu o tom konceptu. Ovaj datum se otprilike podudara s Foucaultovim ponovnim usvajanjem koncepta, kojem će se utjecati, s elipsama, do kraja svog života. Ono što je neobično u vezi s ovim pojmovima biomoći i biopolitike kako ih je Foucault razradio i kakvi će se zatim svugdje usvajati bilo dobrim dijelom ili kao kritičke kategorije, jest to da se svi njima goste kao da je biološki pojam “života” samorazumljiv. Pa, uostalom, ako je, kako je Foucault rekao, “čovjek nedavni izum”, “život” ne seže dalje od 1802. – kada je Lamarck uspostavio biologiju kao “znanost o živim bićima”. Prije njega, jasno se razlikovalo između neživih i živih tijela, sa svim zamislivim raspravama o načelu koje ih pokreće. Prirodoslovlje je detaljno opisalo cijelu jednu taksonomiju živih bića, a galilejska fizika uspostavila je nad inertnim svoje epistemološko carstvo nefleksibilnih zakona. Ali dostajao je Lamarck da zakopa sklad triju carstava, mineralnog, biljnog i životinjskog, da povuče nepremostivu granicu između “sirovih tijela” i “organiziranih tijela” te da ujedini sva živa bića u kontinuum gdje djeluje jedan jedinstveni i uniformni fenomen: život. Virusi dovoljno svjedoče lažnosti ove podjele – još uvijek ne znamo trebamo li ih klasificirati među bića obdarena životom, iako sada prepoznajemo što im stanični mehanizam, posebno mitohondrijski, izvorno duguje. Jesu li oni molekule nečuvene složenosti ili infrarudimentarna biološka stvorenja? Žive li virusi? O tome se još uvijek raspravlja. Štoviše, upravo se iz te slijepe točke trenutno razvijaju najperspektivniji trendovi u biologiji. Odbacujući naslijeđene podjele, Thomas Heams, francuski profesor genomike, govori o “mineralnom sidrištu živućeg” i o “infraživotima”. Time što je uspio definirati život tek počevši od smrti, kao ne-mrtvo, Zapad je na kraju usvojio jednu sumračnu egzistenciju i beskonačno rastezanje stanja živih mrtvaca – doživotno bolesnih, imunokompromitiranih na posuđenom vremenu s rakom, komatoznih u vegetativnim stanjima, beskrajnih agonija, a na veliko oduševljenje medicinske struke koja u skladu s time širi svoju suverenu moć. A predstavlja li osiguravanje dobrog reda na ulicama, nesmetanog protoka prometa, opskrbe tržnica, spajanja na vodu, odsutnosti smetnji i ulična rasvjeta – kao što je to činila policija 18. stoljeća – preuzimanje kontrole nad “životom” – ništa nije manje sigurno.
Unatoč tome, pojmovi biomoći i biopolitike omogućili su Foucaultu da shvati gotovo tri stoljeća medikalizacije svega i produbljivanja vladavine ekonomije, i da ih shvati udruženo. Osnivač “sekte ekonomista”, François Quesnay, nije bez razloga bio kraljev kirurg. Uz svoju odjekujuću Tableau économique, sastavio je i jedan Essai phisique sur l’œconomie animale. Ako dvosmislenost oko pojma biopolitike začudo dovodi naciste i ljevičare do slaganja, to je zato što ona zapravo ne obuhvaća brigu za “život”, već uspostavljanje određenog oblika života. I što se, unatoč političkim neslaganjima, oni slažu i spore unutar tog oblika života. Taj oblik života, imperijalni i imperijalistički, jest metropola. Oblik života čije pogodnosti, higijena i užici počivaju na cijelom jednom sustavu udaljenih infrastruktura, na cijeloj jednoj globalnoj zaplijeni resursa i proizvoda koji konvergiraju prema nekoliko “centara”, na izgradnji cijelog jednog tehnološkog okruženja zbunjujuće složenosti i krhkog savršenstva. „Dizajn okoliša jedan je od primarnih zadataka čovječanstva. […] Metropola je proizvod ekonomskog razvoja modernog doba. Ona je prirodni i nužni rezultat globalne industrijalizacije […] Postoji tendencija metropole da se proširi na cijelu zemlju – na cijeli civilizirani svijet“ (Ludwig Hilberseimer, Arhitektura metropole, 1927.). Budući da se jedan oblik života nikada ne rađa bez afirmacije nove ideje sreće, metropola nije izostala. U osnovi, mješavina neprekidne koktel-atmosfere, fitness-a i cerebralizirane proizvodnje koja je izumljena u New Yorku 1920-ih, održala se sve do danas kao nehrđajući ideal života metropola. To je ono što taj vražji Rem Koolhaas naziva „manhattanizmom“. Evo što je napisao 1978. u svom retrospektivnom manifestu u korist metropole, Mahniti New York: „Manhattanizam, čiji je program: egzistirati u svijetu u potpunosti stvorenom od strane čovjeka, odnosno živjeti u unutrašnjosti fantazije, je, kao urbanizam, jedina ideologija koja se od samog početka hrani sjajem i bijedom metropolitanskog stanja – hipergustoćom – bez da je ikada prestala vjerovati u nju kao jedini temelj poželjne moderne kulture.“ Zatim komentira neboder iz 1920-ih posvećen urbanim sportistima, narcisima i ljubiteljima zabava, metroseksualcima – što bi se reklo do prije nekoliko godina: „Sa svojih prvih dvanaest katova rezerviranih isključivo za muškarce, Downtown Athletic Club nalikuje svlačionici veličine nebodera, konačnoj manifestaciji te metafizike, ujedno duhovne i tjelesne, koja štiti američkog muškarca od korozije odrasle dobi. U biti, klub je došao do točke u kojoj pojam jednog “optimalnog” stanja nadilazi fizičku domenu kako bi postao cerebralnim. To nije svlačionica, već inkubator za odrasle, instrument koji omogućuje svojim članovima, prenestrpljivima da čekaju rezultate evolucije, da dosegnu nove stupnjeve zrelosti transformirajući se u nova bića, ovaj put prema vlastitim individualnim koncepcijama. Bastioni protuprirodnog, neboderi, kao i klub, najavljuju predstojeću segregaciju čovječanstva na dva plemena: ono Metropolitanaca – doslovno self-made– koji su znali kako u potpunosti iskoristiti potencijal cijelog aparata modernosti kako bi postigli jednu iznimnu razinu savršenstva, i drugo, sastavljeno jednostavno od ostataka tradicionalne ljudske rase. Jedina cijena koju “maturanti svlačionica” moraju platiti za svoj kolektivni narcizam je ona sterilnosti. Njihove samoizazvane mutacije nisu ponovljive za buduće generacije. Čari metropole se zaustavljaju na genima; oni ostaju posljednje uporište prirode. Kada uprava kluba u svojoj reklami naglasi da “s divnim morskim povjetarcem i prekrasnim pogledima, dvadeset katova rezerviranih za apartmane članova čine Downtown Club idealnim domom za muškarce oslobođene obiteljskih veza i sposobne uživati u najnovijim trendovima luksuznog života”, ona otvoreno sugerira da je za istinskog metropolitanca celibat jedini poželjan status.“
Upravo je ta ideja sreće, dosegnuvši svoj vrhunac, već počela blijediti.
Metropola pred sobom ima još samo karijeru propadanja.
3. Diktatura ranjivosti
Koliko je metropola kao oblik života važnija od svojih provizornih stanara i njihovog iluzornog osjećaja slobode, koliko smo samo dodatci njenom općem funkcioniranju, to smo već dvaput osjetili: prvi put tijekom proljetnog zatvaranja 2020., kada se zatvaranje živućih nametnulo kao uvjet za reprodukciju strukture globalnih tokova, a zatim u ljeto 2021., kad se ucjena cijepljenja formulirala kao ucjena lišavanjem svog “društvenog života”, odnosno svog metropolitanskog života.
Naše stanje čiste ovisnosti o metropolitanskom okruženju tada nam se učinilo kao stanje suicidalne slabosti.
Od tada nam svaki naš vitalni instinkt nalaže da ga se oslobodimo.
Da napustimo tu poziciju.
Jer ono što obilježava metropolu kao oblik života jest ranjivost. Vojska je, naravno, ona koja je prva identificirala problem 1920-ih. Moderna društva počivaju na raspoređenoj mreži tvornica, na tehničkim makrosustavima za snabdijevanje električnom energijom, prijevoz, opskrbu vodom, hranom i radnicima. Dovoljno je samo nekoliko ciljanih zračnih udara da ih se poremeti. To će, štoviše, postati doktrina američkog strateškog bombardiranja Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata. Inženjeri New Deala su tu iskoristili “znanost tijekova”, koju su usvojili u organiziranju nacionalnog gospodarstva, kako bi odredili koje su prioritetne mete za pogoditi u Europi i Japanu. Potreba za “održavanjem kontinuiteta vlasti i esencijalne proizvodnje” porodila je ujedno i doktrinu kritičnih infrastruktura i onu preparedness-a usmjerenog na njihovu zaštitu. Prema tome, društvo koje počiva na “vitalnim sustavima” može živjeti samo u trajnom izvanrednom stanju, jer prijetnja njihova kolapsa nikada ne prestaje. Ona im je konsupstancijalna. Izum velikih električnih mreža ujedno je i izum black-out-a. Izum velikih sustava za usmjeravanje vode izum je njihovog isušivanja, njihove disfunkcije, njihovog trovanja. Biopolitika potpuno logično vodi do trajnog izvanrednog stanja. Suočen s Velikom depresijom, Roosevelt je već bio zatražio proširene izvršne ovlasti “kao da smo napadnuti od stranog neprijatelja”. Ali 1941., ravnatelj Office of Emergency Management-a je onaj koji je piše: “Nacionalne izvanredne situacije nisu ograničene na razdoblja rata ili intenzivnih obrambenih priprema. One također mogu biti rezultat ekonomskog kolapsa ili suše, poplave, potresa, gladi, epidemije ili izvanredne situacije koja prijeti javnom redu ili sigurnosti.” Evo preteče all-hazards planning-a i povezanog preparedness-a, koji se pojavljuje u američkoj vojsci 1970-ih. 1948. izvjesni Clinton Rossiter teoretizira, bez i najmanje provokacije, constitutional dictatorship: život suvremenih društava toliko je krhak da je potrebno sačuvati mogućnost za konstitucionalnu vladu da u bilo kojem trenutku pribjegne iznimnim ovlastima, dakle diktaturi, kako bi riješila hitne probleme koji se pojave. Štoviše, to je ono što je Državno vijeće pozvalo francusku vladu da preuzme u rujnu 2021., predlažući joj da razvije “sveobuhvatni okvir, ujedno pravni i operativni, osmišljen da ojača učinkovitost djelovanja javnih vlasti suočenih s velikim krizama, istovremeno zadržavajući republikanska načela”. Diktatura je još od starog Rima republikanska institucija. Kada iznimna situacija zahtijeva iznimne ovlasti za vraćanje uvjeta za normalno društveno funkcioniranje, diktatora se imenuje na određeno vrijeme. Ono što karakterizira strukturu metropolitanskog života jest da je ta situacija postala konstantna, a s njom i potreba za diktaturom. Toliko da, u biti, kada osuđujemo “zdravstvenu diktaturu”, samo slijepci koji ne znaju ništa o povijesti mogu reći da pretjerujemo.
Mi, prije svega, ublažujemo (*nous sommes en deça de la vérité).
Metropola – to je diktatura ranjivosti.
Biopolitika – to je tiranija slabosti.
Ni u jednom trenutku, ovih posljednjih godina, nije nam dopušteno da zaboravimo koliko su naše egzistencije pripojene na globalne infrastrukture.
Ni u jednom se trenutku nije odustalo od toga da nas se tjera da osjetimo što podrazumijeva politička podložnost.
Ranjivost sustava se u svakom trenutku vraća na ranjivost njegovih podanika.
Takav je genij biopolitike. Izvješće iz 1977., podneseno nakon velikog njujorškog black-outa od određenog “Joint Committee on Defense Production”, već je primijetilo da je “sve složenije i tehnološki ovisnije industrijsko gospodarstvo u Sjedinjenim Državama učinilo građane sve ranjivijima na posljedice katastrofa i izvanrednih situacija nad kojima imaju vrlo malo ili nimalo kontrole i na koje ne mogu reagirati kao pojedinci.“
To vrijedi za podjarmljivanje pojedinaca; to vrijedi također za podjarmljivanje država.
Radi se o općem strateškom pokazatelju.
Europska unija svakako se počela graditi počevši od starih francusko-njemačkih industrijskih kartela čelika i ugljena, ali sa svakom krizom, svaki put kada bi se europski projekt suočio s vlastitom aberacijom, ubrzao bi u smislu svog infrastrukturnog ujedinjenja, uklanjajući političke nesuglasice biopolitičkim udarima. Tako su 2015. godine, usred najpotpunije krize, mali makijavelisti Komisije podvostručili European Union u rasulu u Energy Union punu budućnosti, suptilno se igrajući s istovjetnosti anagrama. EU ne može umrijeti, time su sugerirali. Kao što se tada hvalio jedan promotivni video: “Energija je ono što nas povezuje preko granica.” Dva njemačka sociologa primjećuju sa svom neophodnom sumornosti: “U svojim različitim inkarnacijama i fazama, infrastrukture kao da kriju jedno političko obećanje. U dugoj povijesti „infrastrukturnog europejstva“, planovi infrastrukturne povezanosti pretpostavljaju da ceste, cjevovodi i kabeli omogućuju stvaranje jedinstva koje bi inače bilo teško postići s obzirom na mnoštvo tradicija, jezika i političke povijesti ratova koji dijele nacije Europe. U novije vrijeme, dužnička kriza i izbjeglička kriza pružile su očigledne primjere sukoba i podjela koje trenutno prevladavaju među nacionalnim državama Europe. Unatoč tim iskustvima, ili zbog njih, trenutačne transeuropske mrežne inicijative imaju za cilj izgradnju jednog nadnacionalnog jedinstva putem materijalne povezanosti infrastruktura. Infrastrukture obećavaju „učiniti solidarnost operativnom“ (Europska unija, 2013.). […] Na prvi pogled, veza između infrastrukture, tržišta i političko-prostornog jedinstva Europe čini se jednostavnom. Infrastrukture se predstavljaju kao okosnica tržišta, unaprijed definiranog u političkim i geografskim terminima. Propisi i komunikacije Europske unije predviđaju paneuropsku fizičku mrežu veličine Unije koja bi okončala „izolaciju“ država članica i ne bi ostavila više niti jedan energetski otok. Jedna takva mreža trebala bi omogućiti prodaju i kupnju energije „iz bilo kojeg izvora, bilo gdje u Europskoj uniji, bez obzira na nacionalne granice“ (Europska komisija, 2011.). Suočeni smo s jednim oblikom infrastrukturnog jedinstva koji do neke mjere nalikuje državnoj uredbi, ali u većim razmjerima: paneuropska mreža zamišljena je kao „vezivno tkivo“ (Edwards, 2003.) koje prodire u teritorije država članica. Europska komisija se nada postići unutarnju koheziju kroz prekograničnu i kontinuiranu povezanost slobodnog protoka energije. » (Sven Opitz i Ute Tellmann, „Materijalizam Europe: Infrastrukture i politički prostor“, 2015.) Ova se politika materijalizira, između ostalog, u našim zemljama kroz sve ove projekte „vjetroelektrana“ koje nitko ne želi i koje dolaze gaziti po zemljama, krajolicima i stanovnicima posvuda – sve to kako bi se od bankrota spasio jedan europski projekt koji također nitko ne želi, polaganjem visokonaponskih vodova od Danske do Andaluzije.
Najstrašnija od zavjera i dalje je zavjera infrastruktura.
4. The Family of Man
Biopolitika napreduje posvuda kao politika maskirana u činjenicu.
Njena je prepredenost sumjerljiva s pretencioznosti koja ju nastanjuje.
Službeni protupobunjenički priručnik američke vojske teoretizira da uvođenjem “esencijalnih usluga” – kanalizacije, struje, benzina, škola, medicinske skrbi i novca – shvaćenih poput skupa osnovnih bioloških potreba, okupator osvaja srca i umove autohtonih stanovništava.
Iza ideje o “biološkom životu” koji bi univerzalno činio podlogu svih “kultura”, stoji logistički oblik života specifičan za metropolu, koji on posvuda nameće.
Takav je stvarni cilj jednog rata koji nikada ne kaže svoje ime.
Pretenzija na skrb nudi najbolje pokriće za želju za uništenjem.
Deklasificirani dokumenti iz Hladnog rata svjedoče o drevnosti manevra.
Tako da imamo dokument iz 1959., koji je sastavila United States Information Agency (USIA) naslovljen “Istraživanje u komunikaciji i operacijama USIS-a” (USIS je podružnica USIA-e za prekomorske operacije). Takve su organizacije tada za funkciju imale pobrinuti se za američku propagandu u svijetu. One su bile te koje su rotirale, na primjer, tako inkluzivne velike izložbe, koje bi posvuda upoznavale s ljepotama i radostima American Way of Life-a. Ovaj dokument je preporučivao postavljanje, za svaku operaciju, dijagnoze osjećaja ciljane nacije prema Sjedinjenim Državama, kako bi se prema njoj “tretirala” javnost: radilo se o ciljanju načina komunikacije pogodnih za pružanje “profilakse koja bi omogućila izbjegavanje ‘bolesti’ i terapije koja bi promicala izlječenje od te bolesti”. Vrhunac ove propagande bit će premještaje American National Exhibition-a u Moskvu, a vrhunac American National Exhibition-a bit će paviljon izložbe The Family of Man. The Family of Man je rasporedila, u vješto konstruiranom neredu, cijelu jednu zbirku dirljivih klišeja u kojima je raznolikost ljudskih figura i kultura – od pustinjskih Zulua, preko mađarskih seljaka, do američkih rudara – ponovno apsorbirana u velikom jedinstvu biološke vrste, koja se mora roditi, rasti, voljeti, jesti, raditi, zabavljati se, ostarjeti i umrijeti; sve ukrašeno dubokoumnim navodima iz Biblije, Bhagavad Gite, Alberta Einsteina ili mudrosti Kwakiutla. Procjena jednog od njenih odgovornih za vršenje procjene ne skriva njegov osjećaj trijumfa: “The Family of Man dodiruje ljude na emocionalnoj razini, kao ljudska bića, do te mjere da mijenja njihovu sliku o Sjedinjenim Državama i Amerikancima. Neizravno i bez ikakve „propagande“ – zapravo, zbog samog nedostatka propagande u uobičajenom smislu riječi – oni su izvučeni iz svog uobičajenog nacionalističkog sovjetskog referentnog okvira i ponuđen im je, barem privremeno, osjećaj pripadnosti ljudskoj rasi u njenoj cjelini. U isto vrijeme, oni ne mogu ignorirati činjenicu da ih Sjedinjene Države, njihov navodni neprijatelj, mogu do te mjere ganuti.”
Sva ta ljigava apologija mira ciljala je dakle samo spustiti gard sovjetskog protivnika.
Pan-inkluzivni humanizam izložbe bio je tu samo da isključi neprijatelja iz ljudske obitelji.
Proces je, istini za volju, banalan. Ono što nije banalno jest da je postao univerzalna politička smicalica. “Bolji svijet: inkluzivniji, pravedniji i s više poštovanja prema Majci Prirodi” – tim zavjetom, naravno, Klaus Schwab sažima svoj transhumanistički Veliki reset.
Istim tim sentimentalnim trikom se koristi već dvije godine kako bi se utjeralo u tor one koji se ne slažu s politikom upravljanja epidemijom – one “antivaksere” koji se usuđuju opirati svem dobru koje im se želi.
Iza folklorne raznolikosti kultura i identiteta koju je inscenirala, The Family of Man promiče jednu savršeno dogmatsku definiciju ljudskog bića: jedno manjkavo, nesavršeno, zavisno i prije svega ranjivo stvorenje. Upravo tom biću ide sva empatija koju ona nalaže. Sve što se odbija podvrgnuti ovoj definiciji predstavlja uvredu vrsti. Ovo biće se ne podudara slučajno sa, svega lišenim, metropolitanskim atomom koji mora zahvaliti tehnologiji što čini sve da ga nadopuni, poboljša, i tko zna?, jednog dana i proširi. Svakako, gubitak svijeta oslabljuje. Bijeda odnosa osakaćuje. Svakodnevno iskustvo ponora koje odvaja moj društveni profil od mojeg opipljivog postojanja je bolno. To je razumljivo. Ali to ide na ruku onima koji organiziraju ovo stanje kako bi ga uzdigli na razinu ljudskog stanja. To je stoga upravo ono što, u skladu s The Family of Man, čine suvremene politike identiteta – koje, štoviše, imaju prirodnu slabost prema vidljivim biopolitičkim atributima fokusiranima na rođenje, rasu, spol ili tjelesni invaliditet, a nikada na etičke singularnosti. Još uvijek čekamo formiranje Lige za obranu delikatnih bića od seronja. Sa svojim idealom sigurnosti, svojim eksplicitnim pozivima na cenzuru i svojom urođenom tehnofilijom, politike identiteta se uklapaju u aktualni društveni zbor kao njegov savršeni kontrapunkt. Isključiva briga za atribute bića srećom uspijeva očuvati subjekt koji joj je podrška: stara monada liberalizma i njegovog napornog “ja, ja, ja”. Nije li, međutim, divno obećanje queer-a ono koje nas je konačno oslobodilo tog prokletog glagola “biti”? Logično, upravo su te politike identiteta bile mobilizirane kako bi se iskopala samouvjerena životnost nereda George Floyd u Sjedinjenim Državama, kako bi se još jednom podijelila, duž dogovorenih linija, neopisiva i strašna kompozitna legura koja se tamo formirala.
Da su NVO nositeljice ove restorativne biopolitike uglavnom financirane od strane velikih američkih zaklada, poštena je igra.
1968. Pier Paolo Pasolini je prorokovao sa svojom uobičajenom lucidnošću: “U budućnosti će rasizam rasti po intenzitetu i učestalosti, umjesto da se smanjuje: i to zbog pritiska moći koja, budući da je manje vidljiva i manje osobna, neće biti ništa manje drobeća: i bit će, štoviše, toliko drobeća da će slomiti i samljeti zajedništvo koje služi kao vezivno tkivo u procesu proizvodnje i potrošnje; takvo usitnjavanje društva na toliko različitih, jednako potlačenih oblika, učinit će upravo da se rasizam umnaža, jer će svi mali odvojeni dijelovi, na koje će se zdrobljeni svijet fragmentirati, rasno mrziti jedni druge.” (Pier Paolo Pasolini, Kaos, 1968.)
Biopolitička perspektiva življenja unutar kontinuuma vrste gdje je svako razlikovanje između prijatelja i neprijatelja zabranjeno neizbježno proizvodi gušenje, osjećaj globalne zatvorene sjednice i posljedičnu želju za nestankom.
Prisilno zatvaranje unutar ljudske obitelji, bez mogućnosti bijega, ima iste psihotizirajuće učinke kao i u tradicionalnoj obitelji.
Jer doista ima bića koja nam štete.
Ima bića koja mrzimo i drugih koja nam se gade.
Ima bića koja volimo, koja nas vesele i koja odbijamo smatrati “ljudima poput drugih”.
Ili, kako je Foucault objasnio u Društvo treba braniti (1976.), u biopolitičkom režimu, gdje su sve etičke singularnosti sive, jedina gramatika koja dopušta političke razlike je rasizam. Neprijatelj je onaj koji šteti mojoj rasi, koji joj siše krv i kojeg moram istrijebiti kako bih uvećao svoju vlastitu vitalnost, kako bih učinio da populacija mojih bližnjih procvjeta. Budući da smo ujedinjeni biologijom, upravo će iz biologije biti nužno izvući profil neprijatelja i razloge za njegovo reduciranje. Ovo pronalazimo u temi borbe galskog naroda protiv franačkog naroda plave plemićke krvi tijekom Francuske revolucije, kao i u američkoj eugenici i njezinom obećanju optimiziranog čovječanstva, u rasizmu nacističke države, kao i u neokolonijalnom nalogu da se vlastiti kulturalni atributi nose na ramenu. Tako je Bateson, u izvješću iz 1944. preporučio OSS-u neokolonijalnu metodu koja je potom bila naširoko primjenjivana: “Vrlo je važno kod superiornijeg stanovništva pobuditi sklonost da se bude promatrač, kao i sklonost ekshibicionizmu kod inferiornijih.” […] Tamo gdje bijeli čovjek vidi sebe kao uzor i potiče domoroce da se ugledaju na njega kako bi znali kako se stvari trebaju raditi, nalazimo da to, među domorocima, u konačnici vodi do izbijanja njima specifičnih kultova. Zatim se taj sustav preopterećuje sve dok se ne razvije jedna kompenzacijska mašinerija, a tada preporod autohtonih umjetnosti i književnosti postaje oružje protiv bijelog čovjeka (ovaj fenomen, usporediv s Gandhijevim kolovratom, može se primijetiti u Irskoj kao i drugdje). Ako, s druge strane, dominantna populacija potakne autohtono oživljavanje, tada je sustav u svojoj cjelini mnogo stabilniji i autohtonost se više ne može koristiti protiv dominantne populacije.”
Tu vidimo da je predak CIA-e bio itekako svjestan da laskanje identitetu i kulturalnim razlikama podčinjenih ostaje najbolji način da ih se neutralizira.
Poredak koji nas tlači nikad nije bio tako dobro održavan kao otkad je naša patnja verbalno prepoznata.
Što nam je drugo činiti, kad inače dodajemo patnji svijeta, ako se drznemo zaista pobuniti protiv nje?
Budimo razumni.
Budući da se teoretičari zavjere usuđuju odrediti neprijatelja, budući da imamo hrabrosti razlikovati jedno “mi” od jednog “oni”, dobivamo reputaciju više ili manje otvorenih, užasnih rasista. Tako to želi vladajuća biopolitika. A budući da tvrdimo kako pravimo tu razliku unutar društva, mediji nemaju problema – nakon što su upotrijebili isti izlizani trik protiv Nuit Debouta, a zatim i Žutih prsluka – da nas prikažu kao antisemite. U tom pogledu ne prežu ni pred kakvim paradoksom. Čitava poanta ovog manevra je, izjednačavanjem svake otvorene opozicije postojećem poretku s antisemitizmom, u nju stjerati one koji ga više ne mogu podnositi.
Ono što se time pokušava izbrisati je da bi moglo biti drugih “mi” i drugih “oni” do biopolitičkih.
Postoji etički “mi” povezan s dijeljenjem jedne određene ideje života, određenih vezanosti, određenih načina djelovanja, određenih tehnika – ukratko, jednog iskustva svijeta.
Postoji i politički “mi” povezan s jednom situacijom konflikta gdje svako zauzima stranu.
Ne postoji samo “mi” pripadanja, atributivni “mi”, utemeljen na izvanjskom, kategorijskom, biografskom dijeljenju jednog društvenog identiteta.
Nakon pažljivog razmatranja i ispitivanja svih dokaza, Billa Gatesa, Marka Zuckerberga, Emmanuela Macrona, Rockefellerovu zakladu, DARPA-u, Bolloré, Cargill, Europsku komisiju, SZO, velike globalne konzultantske tvrtke, Goldman Sachs, Louis Dreyfus, Bayer-Monsanto ili farmaceutske multinacionalne kompanije možemo držati neprijateljima bez da u glavi imamo otvaranje koncentracijskih logora.
Ali to je nepodnošljiva ideja.
Jer podnositi ju, to bi značilo podići veo s temeljne laži biopolitike.
5. Bolest zdravlja
Biokapitalizam, biograđanstvo, biopolitika, bioekonomija, biosigurnost, čak i biosocijalnost – neobično je kako se naizgled ovaj prefiks bio- nameće posvuda, bez da itko zna što znači.
Erwin Chargaff, veliki melankolični istraživač kojemu dugujemo takozvano pravilo “uparivanja” aminokiselina u molekuli DNK, Židov iz Bukovine prognan u Sjedinjene Države, rekao je o biologiji: “Ne postoji druga znanost čije ime evocira objekt koji ne može definirati.” (Heraklitova vatra, 1979.) Povijest posljednja dva stoljeća nudi, štoviše, taj neobičan spektakl, iz transparentnih razloga disciplinarne konkurencije – toliko fizičara koji pokušavaju odgovoriti, iz vlastite domene, na pitanje: Što je život? (Erwin Schrödinger, 1944.), dok jednako toliko biologa inzistira na postuliranju da Život ne postoji! (Ernest Kahane, 1962.). Čak i jedan tako tvrdoglavi dobitnik Nobelove nagrade poput Andréa Lwoffa započinje svoju knjigu Biološki poredak (1962.) riječima: „Biologija je, po definiciji, proučavanje života. Ništa nije teže od definiranja života. Najjednostavnije je odlučiti, kao i toliki drugi, da je to nemoguće.”
Pa ipak, svi ovi namnoženi bio- trebaju nečemu odgovarati. Može se pretpostaviti da to svjedoči jednom pokretu postočavanja (*cheptélisation) ljudske vrste. U mjeri u kojoj kapital širi svoj zahvat, u smislu proširivanja kao i produbljivanja, pokušava nas svesti na stanje krda. Najstarija etimologija “kapitala” seže do provansalskog captal, što označava “stoku”. Od osvita civilizacije, bogatstvo se mjerilo u glavama stoke, a moć u broju robova. Čini se da jedna vrsta zajedničke povijesne sudbine veže tretiranje domaćih životinja s onim ljudskih populacija. Kao što se moglo anticipirati, mikročipiranje jednih nagovijestilo je projekt mikročipiranja drugih. Ono što se ismijava kao zavjereničko lupetanje jedan je eksplicitni tehnološki projekt star dvadesetak godina, kojim se hrane Klaus Schwab i njegovi prijatelji investitori, koji Télématin sada promovira – to čini život toliko lakšim! – i s kojim se vrlo biopolitička Švedska diči da već eksperimentira. Sav strah koji se luči kako bi se zagospodarilo našim dušama, svi pozivi da ostanemo ujedinjeni u suočavanju s virusom, sve to mehaničko pozivanje na Solidarnost doprinosi postočavanju vrste. „Solidarnost“ je toliko uvrnut pojam da je velika francuska naftna kompanija mogla pozvati svoje zaposlenike, tijekom zatvaranja 2020., da pokažu svoj „duh solidarnosti“ uzimajući dane godišnjeg odmora tijekom svoje djelomične nezaposlenosti. Reakcionar Joseph de Maistre je prvi koji je posudio pojam solidarnosti od pravnika. Zatim socijalist Pierre Leroux uvodi taj pojam u filozofiju, prikrivajući svog prethodnika, ali ne i njegove namjere: „Prvi sam posudio pojam Solidarnosti od pravnih stručnjaka kako bih ga uveo u filozofiju, to jest, prema meni, u religiju; htio sam zamijeniti kršćansko Milosrđe ljudskom Solidarnošću […].“ Solidarizam je bila sekularna religija Treće Republike i doktrina slamanja klasne borbe.“
Zazivanje Solidarnosti kao apsolutne vrijednosti služi samo sprečavanju postavljanja vitalnih pitanja: „S kim? Na kojoj osnovi? Protiv koga? U kojim odnosima?“
Zabraniti nam da ih postavljamo znači zabraniti nam da se branimo protiv onoga što nas oslabljuje. Protiv onoga što nas ubija.
To znači htjeti nas bolesnima.
I predati nas u ruke naših krvnika.
To se događa čak i fiziološki kod svih onih žrtava „dugog Covida“ koji u stvarnosti nikada nisu oboljeli. U skladu s nocebo efektom, oni su doslovno bolesni od solidarnosti.
Socijalist Louis Blanc, Lerouxov suvremenik, pozivao je na režim koji bi, „smatrajući članove velike društvene obitelji solidarnima, težio organiziranju društava, čovjekovog djela, po uzoru na ljudsko tijelo, djelo Božje.“
Ako nema “velike društvene obitelji”, to je zato što postoje veze između bića koja ih definiraju, a ne homogenih tijela koja jednostavno treba aglomerirati.
To je zato što smo u svijetu.
Stari kršćanski san o ujedinjenju svih tijela izabranih u Abrahamovom krilu noćna je mora gnječenja – kao što je to, uostalom, i naslovnica Hobbesovog Levijatana.
To je, umjesto slike spasenja, san o uništenju.
Ono što tijelo čini živim jest upravo to da ono nadilazi svoju tjelesnu konačnost, da sudjeluje u svijetu.
Postočavanje vrste odvija se svođenjem bića na njihovu karnalnu ljusku.
Robovlasnici su oduvijek pokušavali svesti svoje podanike na to – na što su ovi odgovarali potvrđujući, svojim pjesmama, moć svoje duše.
Tijelo koje nije nego tijelo, manje je od tijela.
Biopolitika nas nastoji potisnuti na granice naše kože.
Ona cilja svijet tijela, bez ičega između njih osim konekcija kojima upravlja. Tijela okružena neprijateljskom prazninom, poput štakora u laboratoriju.
Jer na kraju ove redukcije, tijela su spoznatljiva, upravljiva, prenosiva, odvojiva, savladiva, premlativa – bezopasna, dakle.
Sve dok ima “ja” i “drugih”, tu još uvijek nema ničega.
Sve što opstoji, sastoji se upravo u tome: da u tome sudjelujemo zajednički.
Neupravljivo je ono što se ne može svesti na atom koji lebdi u kiberprostoru, na radnika koji se sam vraća kući navečer, na paničnu siluetu koja očajnički bježi kroz suzavac, na vozača koji kruži po obilaznici.
To je ono što se drži, što je neuništivo povezano, što je sigurno u svoje privrženosti i svoje postupke.
Ono što sudjeluje u svijetu.
„Prijateljstvo je, po svojoj prirodi, neupitno i neupravljivo“, pisao je Baudelaire Victoru Hugou.
Ono od čega bi vlast trebala strepiti su veze među bićima, veze koje su nedodjeljive, nepodložne kontroli, koje čine da su tijela više od samih tijela i da postaju otpornima, ponekad i nepromjenjivima. Upravo je zato, za Facebook, politički tako važno da izvuče svačiji „društveni graf“, „mrežu stvarnih konekcija putem kojih ljudi komuniciraju i dijele informacije“, kako je rekao onaj podli Zuckerberg 2007. godine.
„Tijelo je biopolitička stvarnost“, drznuo se Foucault. Dostaje samo ući u jedan bolnički odjel, pod tim ponižavajućim neonskim svjetlom, na tim ledenim nosilima, pod tim umornim i stručnim pogledima, gdje se praćeni pacijent teturajući udaljava, odjeven u neskladnu halju koja mu stražnjicu ostavlja otkrivenom – kako bi se iskusila svedenost na puko tijelo, i koliko je ona gnusna.
Svaki put kad se potisne ono što neko biće povezuje sa svijetom i s drugima, na djelu je jedan pokušaj uništenja. Želi ga se pretvoriti u hrpu inertnog, pasivnog, neživog mesa, lišenog vlastitih snaga, dobrog samo da služi kao leglo za mikrobe ili za primanje udaraca – kako ga zajednički razumiju loš liječnik i dobar policajac.
„Velika je laž bila učiniti čovjeka organizmom, gutanje asimilacijom, inkubaciju izlučivanjem, […] taj govnarski kotao, tu bačvu fekalnog destilata, uzrokom kuge i svih bolesti. […] Vjerujete da ste sami, a to nije istina, vi ste mnoštvo, vjerujete da ste svoje tijelo, ono je drugo […] Evo, četiri tisuće godina da čovjek ima anatomiju koja je prestala odgovarati njegovoj prirodi. Anatomija u kojoj smo zatočeni je anatomija koju su stvorile budaletine, liječnici i naučnici koji nikada nisu mogli razumjeti jednostavno tijelo […] Pa ipak je upravo silogističko funkcioniranje ljudskog tijela kakvo trenutno postoji uzrok svih bolesti […] prethodno je tijelo bilo neizmjerljivo, neopisivo, neuvjetovano […] Kažem da se mnogo bolje nego svojom vojskom, svojom upravom, svojim institucijama, svojom policijom, društvo održava čarima […] Trenutno ljudsko tijelo je gehena koje se sva magija, sve religije i svi obredi uprla da okošta, sveže, okameni, sputa unutar modula svojih trenutnih stratifikacija, koje su prva istinska prepreka svakoj revoluciji […] Kažem kako bih mu se obnovila njegova anatomija / čovjek je bolestan jer je loše izgrađen / jer svežite me ako to želite, ali nema ništa beskorisnije od organa / jednom kad od njega učinite tijelo bez organa, oslobađate ga svih njegovih automatizama i vraćate ga njegovoj istinskoj slobodi.” (Antonin Artaud, Autour de la séance au Vieux-Colombier, 1947.)
Taj način kojim nas biopolitika svodi na stanje tijela, na stanje stanara koji imaju interes da se o njima što više brine, da ih se tetoši u pripremi za konačnu inventuru Velikog Stanodavca, taj način kojim nas tjera da se vrtimo oko svoje osi i da strepimo od nekog prljavog trika od strane našeg organizma, sve su načini da nas se deprimira, da nas se oslabi, da nas se ubije – odvraćajući nas od odnosa sa svijetom, koji nas hrani, uvećava, čini da zračimo, čini nas živima čineći nas sudionicima svega što živi.
„Ono što je individualno to je odnos, a ne ja. Prestati razmišljati kao ja, da bi se živjelo kao tijek, cjelina tijekova, u odnosu s drugim tijekovima, izvan sebe i u sebi. […] Neotuđivi dio sebe, to je kada netko prestane biti jedan ja: treba osvojiti taj eminentno fluidni, vibrantni dio. Problem je tada uspostaviti, pronaći ili ponovno otkriti maksimum konekcija. Jer konekcije (i disjunkcije), to je upravo fizika odnosa, kozmos. […] Svaki put kada se fizički odnos prevede u logičke odnose, simbol u slike, tijek u segmente, razmjena razdijeli na subjekte i objekte, jedne za druge, mora se reći da je svijet mrtav i da je kolektivna duša zauzvrat zatočena u Ja, bilo u onaj naroda ili onaj despota.” (Fanny i Gilles Deleuze, predgovor Apokalipsi D. H. Lawrencea, 1978.) Osim možda naloga da se sve prihvati i da se hibridizira sa svime, nema ideje štetnije od one imuniteta o kojem nam se tupi ovih dana. Ta ideja imuniteta kao samoobrane napadnute tjelesne utvrde datira, očekivano, s kraja 19. stoljeća. Sa svojim budnim detekcijskim sustavima, svojim prijetnjama invazijom, svojim stranim tijelima koje treba potisnuti i svojim raspoređivanjem komandosa antitijela, ona izdaleka zaudara na državni militarizam u doba njegovog rođenja. Čovječanstvo nikada nije imalo potrebu za tim konceptom šiljaste kacige kako bi živjelo, i to ponekad poprilično dobro. Ne može se odati nikakvo priznanje “znanstvenom” pojmu proizašlom iz slučajnog sudara jednog starog pojma rimskog prava – imuniteta – koji označava činjenicu da subjekt nije podložan običajnom pravu – i jednog političkog koncepta – onog self-defense-a – izmišljenog od onog šugavog Hobbesa. Treba li podsjetiti da je ovaj teoretičar straha u politici tako prepričao i svoje rođenje u svojoj Autobiografiji: “Mali crv koji sam ja nije sam došao na svijet. Glasine prema kojima će Nepobjediva Armada odvesti našu rasu u njenu propast izazvale su takav strah kod moje majke da je na svijet donijela mene i sam strah”? Savršeno zdrav čovjek, vidi se.
Bilo je za očekivati: pojam zdravlja koji propagira biopolitika zapravo odgovara samoj definiciji bolesti.
Tu sigurnost da je život na Zemlji nemoguć izvan Stroja.
Tu ideju sustava toliko ranjivog da svatko mora ostati na svom mjestu kako ne bi ugrozio njegovo kalibrirano funkcioniranje.
Tu neumoljivu borbu protiv svakog događaja, protiv svega što remeti i uvodi nepoznato, protiv sveg nadolazećeg i protiv sve povijesti, u konačnici.
Taj očajnički zahtjev za ovladavanjem – „Moguće je staviti živuće fenomene pod kontrolu, kontrolu koja je jedini i jedinstveni cilj biologije“, prsio se biolog Jacques Loeb iz Rockefeller Institute for Medical Research od početka 20. stoljeća.
Tu težnju za jednom smrtonosnom stabilizacijom svih mehanizama, za eliminacijom svake fluktuacije.
Tu nemogućnost da se ne reagira.
Tu opsesiju sa sigurnosti u svemu.
Tu nemogućnost da se oslobodi određenog fiksnog životnog režima bez straha da mu se ne podlegne – evo same definicije patološkog stanja. Brige, predostrožnosti, „mjere“ čine dio bolesti.
Bolest kontaminira zakon kada se zakon brine za bolesne.
No patologija je štoviše jedan način življenja – kao što je to metropola, kao što je to biopolitika.
Čini se da nitko od liječnika koji nastanjuju televizijske studije nikada nije otvorio ni stranicu jednog od najpoznatijih tekstova vodećeg francuskog filozofa medicine: “Patološke životne norme su one koje sada prisiljavaju organizam da živi u ‘suženoj’ sredini, kvalitativno drugačijoj, u svojoj strukturi, od prethodne životne sredine, i isključivo u toj suženoj sredini, zbog nemogućnosti u kojoj se organizam nalazi da se suoči sa zahtjevima novih sredina, u obliku reakcija ili pothvata koje diktiraju nove situacije. Pa, živjeti za životinje, a još više za ljude, nije samo vegetirati i održavati se, već suočavati se s rizicima i prevladavati ih. Zdravlje je upravo, i prvenstveno kod čovjeka, određena fleksibilnost, određena međuigra normi života i ponašanja. Ono što ga karakterizira jest sposobnost toleriranja varijacija u normama, kojima jedino stabilnost – naizgled zajamčena, ali zapravo uvijek nužno nesigurna – situacija i sredine pridaje varljivu vrijednost konačne normalnosti. Čovjek je istinski zdrav tek kad je sposoban za više normi, tek kada je više nego normalan. Mjera zdravlja je određena sposobnost prevladavanja organskih kriza kako bi se uspostavio jedan novi fiziološki poredak, drugačiji od dosadašnjeg. Bez šale, zdravlje – to je luksuz mogućnosti da se razbolimo i oporavimo. Sva bolest je, naprotiv, smanjenje sposobnosti prevladavanja drugih. […] Ništa ne može manjkati živom biću, ako smo spremni priznati da postoji tisuću i jedan način življenja.“ (Georges Canguilhem, La Connaissance de la vie, 1952.)
Pothvat zakržljavanja našeg svijeta, pucanja i digitalne kolonizacije svih naših veza, širenje uistinu paranoidnog nepovjerenja prema svijetu, drugima, pa čak i prema samom sebi, propisivanje nošenja maske i “barijernih gesti” protiv prehlade, stremljenje prema zatvaranju svakoga u jednu rutinsku i domestificiranu egzistenciju – sve to označava jasan pokušaj da nas se razboli pod najboljim biopolitičkim izgovorima.
Ništa posebno novo u ovom ludilu. Samo provedba metodičnija od uobičajene. 1930., spisatelj Georges Duhamel, vraćajući se s putovanja u Sjedinjene Države, opisao je što je tamo vidio: metodičnu fumigaciju stranaca koji dolaze u svrhu dezinfekcije, grozu koju izaziva kihanje u vlaku i susjed koji si iznova prska grlo, broj kalorija sadržanih u svakom jelu na jelovniku restorana, ali i masovne zabave i neobuzdanu industrijalizaciju. Sa stoljećem koje obećava biti američkim, on prepričava svoje proputovanje kao seriju Prizora budućeg života za jednu Europu osuđenu na zakašnjelo oponašanje. Jedna od tih scena prikazuje dijalog o „osvajačkim pohodima znanosti“ s modernim i kultiviranim Amerikancem, Parkerom Pitkinom. Duhamel mu dodjeljuje ove riječi: „Postoji možda stotinu zaraznih bolesti. Onog dana kada protiv svake od tih zaraznih bolesti budemo imali učinkovito cjepivo čija bi primjena bila strogo obavezna, više nećemo patiti od bolesti, patit ćemo od ograničenja nametnutih zakonima, patit ćemo od zdravlja.“
A malo kasnije, ovaj odgovor:
„Predlažem da se onim pojedincima kojima je već zabranjeno piti, kojima ćete sutra, Bogu hvala, zabraniti pušenje, genijalnim nadzorom domova onemogući stvaranje jadnog potomstva.
– Preostaje, mirno kaže Pitkin, pronaći sustav nadzora”
Sad smo tu.
© Éditions du Seuil, siječanj 2022. Originalni tekst moguće je kupiti na poveznici: Manifeste conspirationniste
