“Dječja seksualnost” i posljedice loših prijevoda Freuda

Psihoanaliza, djetinjstvo i seksualnost… ili seksuacija?

„Odvojili smo se od jednog porijekla koje nas ne pušta. Treba podbaciti, pokušati ponovno i podbaciti bolje.“
Samuel Beckett

1 – Kako pristupiti onome što se od Freuda naziva – uz rizik najgorih zabluda i njihovih katastrofalnih posljedica – naime „dječjom seksualnošću“?
Povratkom Freudu.

2 – Pažljivi čitatelj ovdje će otkriti da su francuski prijevodi (poput onih u la Standard Edition) neprecizni, grozni, pa čak i katastrofalni, ne čineći razliku između njemačkog termina Sexualtrieb – koji Freud koristi za označavanje seksualnog nagona odraslih (ili seksualnog nagona koji je postao autonoman) – i Geschlechtstrieb, koji Freud koristi u svojim raspravama o „dječjoj seksualnosti“, pri čemu se potonji izraz treba koristiti s oprezom, jer se čini da u cijelom frojdovskom učenju nikada izravno ne označava „seksualnost djece“ (što bi sugeriralo da djeca imaju stvarnu seksualnost, usporedivu s onom odraslih), već je uvijek uključen u jednu, strogo govoreći, psihičku dimenziju, odgovarajući simboličkom poretku: teoretiziranje, san, sanjarenje, misao, fantazija… kao, na primjer, u Tri eseja o teoriji seksualnosti iz 1905. (Drei Abhandlungen zur Sexualtheorie)… Jer ovo „seksualno“ koje se pojavljuje pod Freudovim perom ne cilja toliko na „seksualnost“ u uobičajenom smislu koji joj daju odrasli (naime, jouissance neovisan o razmnožavanju), već se radije treba shvatiti u smislu seksuacije (ista etimologija kao sectionner ili sécateur /*rezati, secirati), tj. reza koji logički vodi do pitanja podrijetla, uvijek na djelu u psihi djece, točke ishodišta fantazije: ‘Odakle dolazim?’, ‘Gdje sam bio prije nego što sam se rodio?’ ‘Odakle dolaze djeca?’ (Whoher die Kinder kommen?)

3 – Pojmovi Sexualtrieb i Geschlechtstrieb stoga su se bez razlike prevodili kao ‘spolni nagon’ (ili ‘spolni instinkt’ na engleskom) sve do prijevoda Œuvres complètes de Freud od strane PUF-a, prvog izdanja koje je razlikovalo dvije vrste nagona, ali gdje se Geschlechtstrieb nažalost prevodi kao ‘seksuirani nagon’, što je i dalje pogreška, jer nagon zvan Geschlechtstrieb nije ni seksualan ni seksuiran…
Zapravo, budući da se pojam Geschlecht prevodi kao ‘rod’ u smislu ‘ljudske vrste’ (što nema nikakve veze s anglosaksonskom upotrebom riječi “gender” za označavanje načina na koji se doživljava ‘biti muškarac’ ili ‘biti žena’), Geschlechtstrieb, ‘rodni nagon’ ili ‘identitetski nagon’, treba smatrati nagonom koji cilja na sliku unificiranog ljudskog tijela, prethodećeg razlici između spolova i pojavi objekata, koji upućuje isključivo na dimenziju fantazije, a time onu subjekta, ostvarenog samo na simboličkoj razini, naime jezika („misli“ u freudovskom smislu), dok „Sexualtrieb“ označava stvarno seksualno iskustvo…

4 – Prevođenje Geschlechtstrieb sa „spolni nagon“ ili „seksuirani nagon“ stoga odaje duboko nerazumijevanje i slova i duha Freuda, posebno frojdovskog otkrića da je taj nagon ukorijenjen u dječjoj psihi, koja nije opterećena seksualnom podjelom, niti objektima, a još manje seksualnošću odraslih…

5 – Pokušajmo se prvo približiti Freudovom načinu razmišljanja, a zatim ćemo pokušati pronaći logiku u pozadini pojave ovog Geschlechtstrieba…
Freudov pristup nije iz reda apstraktne spekulacije; psihoanaliza je uvijek i prije svega praksa, lijek govorom (klinika diskursa i diskurs, kako se da zaključiti iz Lacanovog učenja), iz koje se, naknadno, može izvući teorija…
Freud se uvijek prvenstveno oslanja na ono što je sam mogao promatrati – ono što iz toga izvodi u konceptualnom smislu ostaje fragmentarno, nedovršeno, podložno stalnom preispitivanju i reinterpretaciji u procesu kontinuiranog eksperimentiranja i logičkog istraživanja, čemu svjedoči njegovo pismo Lou Andreas-Salomé: “Sustavna razrada neke teme mi je nemoguća – fragmentarna priroda mojih iskustava i sporadična priroda moje inspiracije ju ne dopuštaju. No ako poživim još deset godina i tijekom tog vremena ostanem sposoban za rad, ne umrem od gladi, ne budem ubijen ili previše ograničen nevoljom svojih ili onih koji me okružuju – možda previše uvjeta – mogu vam obećati da ću nadodati daljnje doprinose. (Jedan od prvih ove vrste bit će sadržan u knjizi “S onu stranu načela ugode”, za koju očekujem vašu sintetičko-kritičku procjenu).”

Freudove mjere opreza i njegova briga za leksičku preciznost odlučno smještaju njegov istraživački rad pod znak ‘simboličkog’, naime same psihičke dimenzije, čemu svjedoči njegov izum Geschlechtstrieba: aproksimativno prevedenog kao ‘rodni nagon’.

6 – „Rodni nagon“, koji radije prevodim kao „nagon vrste“, kao takav je a-seksuiran, tj. za razliku od seksualnog nagona, ne definira se u odnosu na vanjske objekte, dakle već eks-istirajuće, već omogućuje konstruiranje objekata poradi postizanja imaginarne adekvatnosti sa subjektom pod konstrukcijom…
Sada smo dakle u poziciji ispraviti još jednu pogrešku u prijevodu i čitanju: svugdje čitamo da je za Freuda dijete „polimorfni pervertit“, ali Freud je primijetio da kod djece nagon (Geschlechtstrieb) prethodi objektima, što za posljedicu ima to da se, budući da modaliteti njegovog jouissance-a nisu fiksni, za dijete kaže da je „polimorfno perverzno“, tj. da još nije određeno izborima objekta, što ga locira na suprotnoj strani od pervertita kakav se pojavljuje u svakodnevnom jeziku, posebno onim što je obuhvaćeno pojmovima „sadizam“, „mazohizam“, „fetišizam“, „transvestitizam“ itd., koji definiraju paletu stavova i ponašanja u odnosu na vanjski seksualni objekt…

7 – Kako bismo razumjeli nešto o genezi (loše nazvane i loše prevedene) „dječje seksualnosti“, koju bi trebalo zamijeniti s „korelativnim nagonima seksuacije kod djece“, da bolje imenujemo stvari; čini se ipak potrebnim vratiti se prvim frojdovskim zapažanjima prema kojima se slika vlastitog tijela kod djeteta može početi razvijati upravo iz iskustva odvajanja od majčinskog tijela, posebno kroz ono što Freud naziva „dječjim seksualnim teorijama“ koje dijete potajno smišlja kako bi se pomirilo s odvajanjem (Scheidung) od majčinskog tijela, i zahvaljujući kojima doživljava svoje odvojeno tijelo kao smislenu jedinicu…

8 – Ovdje je potrebno otvoriti zagradu kako bismo podsjetili da ako kraj analize provedene do svog logičkog završetka dovede subjekt do prihvaćanja (*assumer) simboličke kastracije – naime, da nije samo kastracija simbolička, već i da simboličko jest kastracija, pri čemu bi samo Drugo bilo kastrirano – to pretpostavlja da bi morao prevladati, prema Freudovim riječima, „odbijanje ženstvenog položaja (radnja koja se sastoji od zauzimanja pasivnog stava) za oba spola” (što će Lacan prevesti s: ‘biti zavaran Analitičkim diskursom’), s obzirom na to da će se majka u početku smatrati prvim libidinalnim objektom djece oba spola, koji će stoga – bilo da su djevojčice ili dječaci! – započeti zauzimanjem falično-aktivnog položaja u odnosu na majku, i da to međutim nema nikakve veze sa ‘seksualnošću’ u njezinom uobičajenom smislu, budući da se uopće nije radilo o potrazi za jouissanceom neovisnim o razmnožavanju, već jednostavno o nastavku učinaka pulsacije specifične za majčine kontrakcije koje su izbacile dijete iz nje – samo vrludanje pokreta bilo bi potaknulo dijete da se vrati odakle je došlo… Nesposobno ‘ponovno ući’ u majku iz koje je izišlo, njegovo utočište je doslovno unijeti ju u sebe sisanjem i gutanjem njezinog mlijeka, kroz jednu od onih logičkih inverzija (transpozicija) koje, zajedno s izmještanjem i zgušnjavanjem, karakteriziraju kretanje specifično za supstitucijske odnose fantazije (misli) prema stvarnom (biću)…

9 – Ovo postupno odvajanje od izvornog tijela, majčinog tijela [‘dijete zna samo iz vlastitog tijela’ (der Knabe von eigenen Körper kennt), piše Freud u ‘Dječjim seksualnim teorijama’] ne može se postići bez odvajanja misli. Drugo tijelo podrazumijeva drugu misao… i tu lakanovsko učenje, strogo slijedeći Freudovo otkriće, otvara nečuvene i neviđene perspektive: ako majka kao govoreće tijelo utjelovljuje prvo Drugo za dijete (Drugo s velikim D kao mjestom označitelja), ono što iskustvo potvrđuje jest da će se to dogoditi u inauguracijskom trenutku koji možemo smatrati pravim rođenjem subjekta, onim kada dijete shvati da njegova majka ne zna njegove misli: doista, do tog trenutka – riječi pripadaju Drugom! – dijete nije moglo odvojiti svoje misli od misli drugog i nije moglo a da ne vjeruje da bi Drugo znalo što ono misli, ali iskustvo mu je pokazalo da ona ne zna (što ono misli), sada zna da ona ne zna ništa! Odrasli ne znaju! I očito, ne znaju da ne znaju… (nesvjesno — das Unbewußte — ostajući uvijek povezanim s jednim ‘ne-znanjem’ koje mu posvuda prethodi poput njegove sjene).

10 – Ovo pojavljivanje subjekta, korelativno s razvojem slike tijela, prolazi dakle kroz nekoliko faza – dijete bi otpočelo osjećajući se sjedinjenim s dijelovima majčinog tijela koji mu pribavljaju smirenje i zadovoljstvo nakon što se osjeti određeni manjak, s neugodnim osjećajem da je pretrpjelo inicijalni gubitak koji srećom može biti nadoknađen pomažućim majčinskim drugim, čija skrb dolazi zakrpati njegovo tijelo, doživljeno kao nepotpuno, fragmentirano, puno rupa. Dakle, prvi susret dojenčeta s ugodom ne pojavljuje se u obliku aktivne potrage za ugodom, već radije u obliku ugodnog iskustva prekida neugode – radi čega ga Freud dočarava u terminima zadovoljstva (Befriedigung), a ne ugode (Lust) niti užitka (*jouissance) (Genuss)…

11 – To proživljeno iskustvo zadovoljstva (etimološki, zadovoljiti znači učiniti dovoljno, ukazujući na ‘pravu mjeru’) kod dojenčeta prolazi kroz majčinsko djelovanje psihičkog i fizičkog smirivanja unutarnjih napetosti.
U ovoj fazi (i premda bi majčino tijelo, podsjetimo se, izvorno bilo smatrano prvim libidinalnim objektom za dojenče), ne može biti govora o fantaziji vanjskog ‘seksualnog objekta’ koji bi ispunio osjećaje praznine koje doživljava njegovo tijelo, već je majčina ljubav, njezine riječi pune ljubavni, činjenica da ga hrani s pažnjom i da nježnom brigom obasipa djetetovo tijelo doživljeno kao nedovršeno… ono što smiruje pretjerane napetosti koje prolaze kroz dijete, čija su stanja hiperuzbuđenosti odražavala razdvajanje tijela usporedivo s razdiranjem – majčinska briga pretvara njegove rupe u otvore, pružajući mu tako priliku da postupno nauči razlikovati vanjsko od unutarnjeg. ‘Rođen sam rupav’, bilježi Henri Michaux u upečatljivom sažetku.

12 – Da budemo malo precizniji, primijetimo da Freud spominje ovo „proživljeno iskustvo zadovoljstva“ inscenirajući specifičnu majčinsku radnju kao uvođenje izmjene u vanjski svijet koja se sastoji od uvođenja hranjenja, što proizvodi dvostruko fizičko i psihičko smirenje; radnja koja će se ponovno biti izdana u prijepisu: Freud prvo piše Nahrungseinfuhr (uvođenje hranjenja), što će u dva njemačka izdanja (Anf. i NB) biti neobično „ispravljeno“ u Nahrungzufuhr (opskrba hranom), češći izraz koji prešućuje dimenziju intruzije (dojke ili dude) sposobne izazvati kod dojenčeta prvu diferencijaciju između njegovog vlastitog tijela i fragmenata majčinskog tijela, što se do tada nije moglo dogoditi. Ova diferencijacija pronalazi svoju podudarnost u jazu između fizičkog stanja dojenčeta i njegovog proživljenog psihičkog iskustva, što bi bilo potvrđeno postupno uspostavljenim jazom između vanjskog i unutarnjeg…

13 – Tako se kod dojenčeta počinje odvijati prijelaz iz fizičkog tijela (der Körper) u živo tijelo (der Leib), i upravo se ovdje pojavljuje die Lust (ugoda) kao složen pojam, budući da označava uzbuđenja, izvore napetosti kao i smirivanje tih napetosti u iskustvu zadovoljstva.
Za Freuda, zapravo, ugoda malog djeteta ne čini od početka predmet potrage usmjerene prema van; ona uvijek isprva dolazi kao prekid napetosti koje su izazvale neugodu, pri čemu se zadovoljstvo isprva manifestira kao dokidanje neugode.

14 – Dakle, u frojdovskoj perspektivi nema a priori aktivnog traženja ugode, i tek nakon što se uspije uspostaviti početna razlika između dijelova majčinskog tijela i fragmenata vlastitog tijela dolazi do izražaja prva mogućnost ugode (Lust) u pravom smislu, sa smirivanjem napetosti u činu sisanja, dojenja ili udisanja (saugen) koje dijete sada može izazvati za sebe cuclanjem (lutschen) palca ili vanjskog predmeta.
Od tada, ono će u potpunosti ući u ono što je poviše bilo najavljeno kao rodni nagon (der Geschlechtstrieb), koji je još uvijek potpuno pogrešno prevoditi sa „seksuirani nagon“ iz dobrog razloga što rod koji označava Geschlecht nije ništa drugo nego ljudski rod, ljudska vrsta utoliko što je povezana sa slikom unificiranog ljudskog tijela (Françoise Dolto spominje „nesvjesnu sliku tijela“), koja prethodi spolnoj podjeli, a koja još nije intervenirala u ovoj fazi mogućnosti infantilnih koncepcija i reprezentacija.

15 – Geschlechtstrieb stoga predstavlja jedno od Freudovih odlučujućih otkrića u razumijevanju dječjeg razvoja: „Koliko mi je poznato, nijedan autor nije jasno prepoznao regularnost jednog rodnog nagona (der Geschlechtstrieb) tijekom djetinjstva. […] Jednom odrasli, o tome sami ništa ne znamo“, primjećuje u svoja Tri eseja o dječjoj seksualnosti.

Međutim, ovaj frojdovski „rodni nagon“ ostaje sve do danas ne samo zanemaren u prijevodima, već štoviše, praktički uvijek ignoriran u psihoanalitičkoj literaturi.

Freud inzistira na razlikovanju Geschlechtstrieba i Sexualtrieba, dok mu se ‘rodni nagon’ čini, strogo govoreći, ne-objektno-orijentiranim (*anobjectale), neobilježenim a priori vanjskim objektima, kao što je slučaj u starogrčkoj kulturi, gdje nagon prethodi objektima i stoga prevladava nad njima, za razliku od judeokršćanske misli, za koju se vanjski objekt vrednuje na štetu nagona, preodređujući ga do te mjere da zaboravljamo da se nagon uvijek vrti oko rupe…

16 – Otvorimo ovdje još jednu zagradu: da bismo kroz ilustraciju posuđenu od Slavoja Žižeka promotrili kako pojava bumeranga može ilustrirati prvi trenutak pojave subjektivnosti, čiji ‘izum’ označava elementarnu podjelu između žudnje i nagona. Posebno rukovanje bumerangom, koje se sastoji u znanju kako uhvatiti oružje kada sam promašio metu, najavljuje razdoblje kulture, ‘nemoguć’ prijelaz s instinkta (životinjsko) na nagon (mitsko).

Jednostavan čin bacanja bumeranga inscenira razliku između cilja i mete; pravi cilj više nije pogoditi metu, već ovjekovječiti ponavljajuće kružno kretanje koje se sastoji od promašivanja.

Evo kako nagon, koji se sastoji od beskrajnog kruženja oko objekta – ili njegovog praznog mjesta – bez da ga ikada dosegne, generira kroz sam taj pokret jedan jouissance kojeg se postaje nemoguće riješiti.

Žudnja cilja na objekt koji je nemoguće dosegnuti (Lacanov objet petit a, koji ‘ne postoji’ u stvarnosti) i nikada ne odustaje od uspjeha – što žudnju čini tragičnom; dok se nagon, koji pronalazi svoj jouissance u samom neuspjehu dosezanja objekta, nikada ne odriče neuspjeha, u čemu se nagon otvara komičnoj dimenziji. Život je, dakle, u svojoj najosnovnijoj dimenziji, iz reda komičnog iskustva.

To komično, koje se povezuje s tragičnim, proizlazi iz zamjene stvari riječju ili „vanjskog svijeta“ mišlju, realnog kao nedostupnog imaginarnom koje dolazi kako bi mu na kompenzacijski način simuliralo pristup, u slici dojenčeta koje zamišlja sebe kako siše odsutnu dojku i uživa u pulsirajućem pokretu svojih usana, što ono asocira s određenom vrstom misli…

17 – Ove misli, koje se javljaju kao kompenzacijske, predstavljaju za dijete prve trenutke formiranja njegove psihe, gdje se začinje slika tijela u izgradnji, tijela koje se osjeća kao manjkavo, rupavo, nepotpuno, za popraviti nakon odvajanja od majčinskog tijela, u fantazmatskoj razradi počevši od načina na koji bi to tijelo bilo pogođeno, umireno, erotizirano majčinskim pažnjama (njihovim zamjenama u brizi).
U svoja Tri eseja o teoriji seksualnosti (1905.) i Dječjim seksualnim teorijama (1908.), Freud ističe da „dijete zna samo iz vlastitog tijela“ (der Knabe von eigenen Körper kennt), naglašavajući time da dijete ne traži niti prepoznaje nikakav seksualni objekt izvan sebe. Ovdje bi valjalo ponovno inzistirati na tome da ova nedvojbeno pogrešno nazvana „dječja seksualnost“, koja bi se točnije mogla opisati kao „psihička kompenzacija – naime, imaginarna i osuđena da ostane strogo na razini fantazije – za stvarne učinke seksuacije“, otvara djetetu psihički prostor za fantazmagorične elaboracije koje mu omogućuju da formira sliku vlastitog tijela, prije bilo kakve spolne podjele, prije pojave objekata…

18 – Evo kako bi valjalo shvatiti pojam ‘seksualno’ kada Freud govori o djetetu. ‘Seksualni cilj’, piše Freud, ‘u početku je podložan dominaciji jedne erogene zone koja će biti zadovoljena fragmentom majčinog tijela’, naime moći dojke, usta, kože, ruke itd. da ispune i umire. Takozvani ‘seksualni’ nagoni su djelomični i uspostavljaju se neovisno o bilo kojem vanjskom seksualnom objektu, kako bi djetetu omogućili stvaranje ‘dječjih seksualnih teorija’ koje si ono izmišlja na temelju simboličkih stimulacija, što mu omogućuje kompenzirati odvojenost (die Scheidung) od majčinog tijela.
U Dječjim seksualnim teorijama, Freud tvrdi: „Čini mi se, iz mnoštva informacija, da djeca odbijaju vjerovati u teoriju rode, ali nakon što su prvi put bila tako prevarena i odgurnuta, počinju sumnjati da postoji nešto zabranjeno što „odrasli“ drže za sebe, te, radi toga, svoja kasnija istraživanja obavijaju velom tajnosti.“

19 – Freud identificira tri vrste scenarija u koje su upisane „dječje seksualne teorije“ koje dijete razvija, kako bi, izvan umirujućih riječi odraslih, razjasnilo misterij odakle bebe dolaze:

– majka obdarena penisom (poricanje spolne podjele)

– dijete kao izbačeni dio tijela njegove majke (kloakalni prikaz rođenja)

– sadistički koitus koji inscenira napetost snažno-slabo (jako eks-istira, slabo je ništavno)…

20 – Ono što rana pojava ovih „dječjih seksualnih teorija“ jasno pokazuje jest to da je simbolička aktivnost, sama činjenica razmišljanja, zamišljanja za sebe, neovisno od roditelja, kako djeca nastaju – ključna u konstrukciji vlastitog tijela kao odvojenog od majčinskog tijela, i da ako se te misli razvijaju u tajnosti (Geheimnis), izvan pogleda roditelja, dok istovremeno stvaraju unutarnju inscenaciju, to je zato što se prvi fantazmatski scenariji pojavljuju kao obrana od „stranog tijela“ (Fremdkörper) koje dolazi izvana, roditelja, drugih; i „sprečavaju povratak strašnih događaja“ fantaziranjem o već konsolidiranom, ujedinjenom tijelu.
Te potajne razrade neizbježno stvaraju psihički sukob kod djeteta između onoga što smatra znanjem izvedenim iz vlastitog tijela i znanja odraslih, pri čemu ta napetost stvara rascjep (Spaltung) kod djeteta, koje navigira između obveze da ugodi odraslima pokoravajući im se (što ga oslobađa napora promišljanja) i prepuštanja svojim maštanjima (dok krije svoja istraživanja).
Tako se razvijaju „dječje seksualne teorije“ koje nastoje probiti misterij dolaska beba, dok istovremeno dopuštaju djetetu da razvije sliku tijela kroz fantaziju, kako bi spriječilo i predvidjelo susrete s drugim tijelima.

21 – Ove dječje maštarije doprinose konstrukciji vlastitog tijela razvijajući sliku koja dolazi kao kompenzacija za seksuaciju, rez, prekid s majčinskim tijelom.
Za Freuda, ove ‘teorije’ sadrže, njegovim vlastitim riječima, ‘djelić čiste istine’. Ispitajmo pobliže tri scenarija:
1/ Majka obdarena penisom, ili fantazija koja se sastoji od pripisivanja penisa svim ljudskim bićima, uključujući i žene, štiti dijete od pitanja rodnih razlika (Geschletsunterschiede) predstavljajući puno, cjelovito tijelo, bez rupa, bez praznine…
2/ Kloakalni prikaz rođenja označava kontinuitet s prethodnim. Niječući postojanje vaginalne šupljine, preostaje samo jedan otvor kroz koji dijete mora biti izbačeno poput izmeta, fekalija. Freud citira latinski izraz koji se pogrešno pripisuje svetom Augustinu: ‘Inter urinas et faeces nascimur‘ (rađamo se između urina i fekalija). Ovaj prikaz izbjegava razliku između majčinskog tijela i tijela djeteta modulirajući odvojenost idejom da bi dijete bilo otkinuti dio majčinog tijela koji je izbačen. Činjenica da dijete sebe smatra fragmentom majčinog tijela ukazuje na to da se odvajanje između njegovih misli i misli njegove majke još nije dogodilo. Tjelesno jedinstvo prikazano u prvoj ‘dječjoj seksualnoj teoriji’ pomaknulo se na psihičku razinu: nema odvajanja psihi, dijete je tu u fazi jedinstvenog psihičkog aparata za dva tijela…
3/ Treća ‘teorija’ slijedi kompenzacijsku logiku prve dvije, održavajući ideju ‘jednog’, jedinstvenog mjesta. Ova kasnija koncepcija označena je kao ‘sadistička’, koitus se doživljava kao nasilje, za što dijete nalazi dokaz u vriscima i jaucima za koje vjeruje da ih je čulo, sumnjivim tragovima na krevetu svojih roditelja… Ovaj prikaz inscenira ono što djeluje kao opozicija gdje slabo-pasivno nestaje pod dominacijom snažnog-aktivnog tijela. Ganjanje ideje jedinstva vlastitog tijela podržano je poricanjem spolne razlike, budući da se ovdje radi samo o potvrđivanju identitetskog položaja koji odgovara identitetskom nagonu (Geschleschtstrieb), aktualiziranom od Freuda i prevedenog kao rodni nagon, kojeg se ne smije pomiješati sa seksualnim nagonom, jer mu prethodi i zapravo poriče razliku spolova. Taj nagon koji omogućuje čovjeku u nastajanju – u generičkom smislu tog pojma – da si zamisli tijelo iz slike.

*slika i tekst preuzeti su i prevedeni sa Tumblr stranice Christiana Dubuisa Santinija (23. prosinca, 2023.): https://www.tumblr.com/christian-dubuis-santini/737538759095189504/psychanalyse-enfance-et-sexualit%C3%A9-ou