Tijelo, seksualnost, fantazija… da se zavši s feminizmom
Jednom kad je naše tijelo kolonizirano simboličkim poretkom, koja nam „stvar” omogućuje da dosegnemo, iz vlastitih tijela, minimum transcendencije svojstvene ljudskoj vrsti?
Seksualnost.
Seksualna strast, kao ustrajnost jednog „ne-mrtvog” nagona, najčešće nam se ukazuje u obliku svog „oprečnog određenja” (Hegel): kao prepreka koja nas sprječava da postanemo „čisti umovi”, budući da nas neizbježno vraća našoj tjelesnoj kontingenciji…
Za psihoanalitičara tijelo nije organizam; ono što se u psihoanalizi naziva tijelom uvijek ima veze s užitkom (jouissance), bilo da je riječ o vlastitom ili o žuđenom tijelu.
Tijelo kolonizirano označiteljem znači, između ostalog, da za našu percepciju, Realno života koje pulsira u organima, žilama, tjelesnim tekućinama, utrobi… uvijek ostaje a priori suspendirano, kako ne bi izazvalo uznemirujuću jezu, pa čak i gađenje umjesto privlačnosti…
Naša tjelesna stvarnost, strukturirana jezikom, prisiljava nas na radikalno razdvajanje površine kože od onoga što se doista zbiva ispod nje…
Najčešći način da si predočimo fantaziju – to je imaginarna priča u kojoj dobivamo ono za čime žudimo, čime izazivamo vlastiti užitak (jouissance).
Nije dakle „objekt” taj koji nam pruža užitak, već sama priča u kojoj su predodžbe (riječi) uvjerljive zamjene za „Stvar”.
Za govoreće biće (parlêtre), fantazija koja se ostvari ima ime: noćna mora.
U muškoj fantaziji žena je postavljena na mjesto objekta zaduženog za krpanje muškarčeve kastracije, što njezinu vlastitu žudnju osuđuje na svojevrsnu strukturalnu „impotenciju”.
Tako definirana „žena” više nije subjekt svoje žudnje, već samo funkcija u fantaziji drugoga: čuvarica izgubljenog falusa, jamac nemogućeg jedinstva, a time i krpajuća „Majka-Božica”.
To baca svjetlo na kliničke mrtvouzice mnogih parova u kojima muškarac očekuje da partnerica ispuni njegov manjak (falusni, narcistički, imaginarni), dok se ženu nalazi kako zauzima mjesto pretpostavljene svemoći, koju istovremeno doživljava kao beskonačan zahtjev i kao točku neuspjeha.
Lacan opisuje kako je u muškoj fantaziji žena postavljena kao blago, a ipak osuđena na neuspjeh, jer se od nje traži da povrati objekt (falus) koji je, samom strukturom, uvijek već izgubljen…
No, suprotno „uvriježenim mišljenjima”, tj. onima koje diktira Kapitalistov diskurs, daleko od rješavanja problema, feminizam će ga samo pogoršati; iz jednostavnog razloga što je odgovornost žene, pojedinačno, naučiti govoriti i više se ne zadovoljavati ponavljanjem. Feminizam, kao i svi „-izmi”, jezična je obmana.
Ideja da bi postojalo nešto „žensko” u sebi i za sebe, izvan dosega muškog pogleda, ta ideja o misteriju, zauvijek nepojmljivom i nedostupnom, čisto ženskom – muška je fantazija.
*slika i tekst preuzeti su i prevedeni sa Facebook stranice Christiana Dubuisa Santinija (10. ožujka, 2026.): https://www.facebook.com/chris.dubuis.santini
