Prilog uvodu u narcizam (1914.) – pregled eseja

I.

Termin narcizam potječe iz kliničke prakse P. Näcke-a, kojim on 1899. opisuje ponašanje prema kojem pojedinac s vlastitim tijelom postupa slično kao što bi postupao s tijelom seksualnog objekta. Psihoanalitičko promatranje u narcizmu doduše naslućuje libidnu dopunu egoizmu općeg čovjekovog nagona samoodržanja, umjesto da ga jednostavno svede na razinu perverzije.

Freud opravdava uvođenje pojma narcizma razmatranjem slučajeva dementiae praecox ili shizofrenije (bolesnike koje Freud nadalje naziva parafreničarima) u kontekstu teorije libida. Točnije, pitanje je što se događa s libidom koji se povuče s objekata u vanjskom svijetu? U shizofreniji tipično „ludilo veličine“ nastaje premještanjem libida s vanjskog svijeta na Ja, čime nastaje držanje koje možemo nazvati sekundarnim narcizmom (budući da se ne radi o novoj tvorevini, o čemu će kasnije biti riječi). U prilog ovoj razradi teorije libida Freud dodaje i opažanja karakteristika duševnog života djece i tzv. primitivnih naroda – precjenjivanje moći njihovih želja, „svemoć misli“, vjerovanje u čarobnu moć riječi i „magiju“ kao rezultat ovih pretpostavki koje obiluju čežnjom za veličinom. Libidna zaposjednuća objekata prema Freudu izviru iz izvornog libidnog zaposjednuća Ja, koje se uglavnom i dalje zadržava. On ovdje postulira svojevrsnu ravnotežu između onoga što naziva Ja-libido i objektni libido – što se više troši na jedno, siromašnije je ono drugo. Najvišu fazu razvoja objektnog libida predstavljalo bi stanje zaljubljenosti, dok bi opreku tome, potpuno pretakanje libida na Ja, predstavljala fantazija paranoičara o propasti svijeta (s time da Freud primjećuje da i prelijevanje svog libida na voljeni objekt također sačinjava svojevrsnu propast svijeta).

Narcizam prema Freudu nije moguće poistovjetiti s autoerotizmom kao ranim stanjem libida, budući da jedinstvenost Ja ne možemo pretpostaviti od samog početka. Autoerotički nagoni su prisutni, ali Ja se još mora razviti.

Ako je Ja primarno zaposjednuto libidom, čemu odvajati seksualni libido od nesesksualne energije Ja-nagona? Ja-libido od objektnog libida? Freud nužnost ove konceptualne podjele libida svodi na raniju pretpostavku razdvojenosti Ja-nagona i seksualnih nagona koja mu je omogućila razumijevanje čistih neuroza prijenosa (histerija i kompulzivna neuroza). U nedostatku konzistentnog i provjerljivog učenja o nagonima, on smatra da nam takve podjele i pretpostavke omogućuju da se orijentiramo i da ih ne bi trebalo odbaciti samo zbog nedostatka čvrstog znanstvenog utemeljenja. Štoviše, odvajanje seksualnih od Ja-nagona odražava i biološku spoznaju o podvojenosti u egzistenciji pojedinca, to jest, činjenicu da:

„on postoji kao svoja samosvrha, ali i kao karika u lancu kojemu je podložan protiv, ili u svakom slučaju, bez svoje volje. On sam drži da je seksualnost jedna od njegovih vlastitih namjera, dok je promatrano s druge strane on tek privjesak na svojoj kličnoj plazmi, koja mu, koristeći se njegovim snagama, zauzvrat stavlja na raspolaganje premiju u ugodi; smrtni nosilac neke – možda – besmrtne supstancije, poput starješine porodice koji je tek privremeni vlasnik institucije koja će ga nadživjeti.“ ¹

II.

Freud pristupa daljnjoj razradi teme narcizma kroz: organske bolesti, hipohondriju i ljubavni život spolova. Oni koji pate od organske boli i tjeskobe, napuštaju interes za stvari vanjskog svijeta ukoliko iste nisu povezane s njihovom patnjom, što podrazumijeva i povlačenje libidnog interesa s ljubavnih objekata. Bolesnik povlači svoje libidno zaposjednuće natrag na svoj Ja da bi ga nakon ozdravljenja iznova okrenuo vanjskome svijetu. Slično kao kod bolesti, stanje spavanja također predstavlja narcističko povlačenje libida nazad na vlastitu osobu, tj. na želju za spavanjem. U oba je slučaja evidentna promjena u diobi libida koja nastaje uslijed promjena Ja. Freud govori o preklapanju simptoma hipohondrije i drugih neuroza, gdje bi porast ili smanjenje erogenosti pojedinih organa pratio promjene libidnog zaposjednuća u Ja. Hipohondrija bi dakle ovisila o Ja-libidu na način na koji histerija i prisilna neuroza ovise o objektnom libidu, a hipohondrijski strah koji dolazi od Ja-libida bio bi pandan neurotičnom strahu. Freud zaključuje kako se tvorba simptoma i mehanizam oboljenja kod hipohondrije i parafrenije mogu dovesti u vezu sa zastojem Ja-libida koji se osjeća kao određena neugoda. Pitanje koje se na ovom mjestu nameće je – što uopće prisiljava duševni život da prijeđe granice narcizma i libido pričvrsti za objekte? To očito nastupa kada je libidno zaposjednuće Ja prekoračilo izvjesnu mjeru:

„Snažan egoizam štiti od oboljenja, ali na kraju se mora početi voljeti kako se ne bi oboljelo i mora se oboljeti, ako se uslijed uskrate ne može voljeti.“.

Taj višak uzbuđenja koji se manifestira kao neugoda podložan je psihičkoj preradbi koja ga odvodi na stvarne ili imaginarne objekte. Razlika između to dvoje pokazuje se tek kasnije kada je okretanje libida nestvarnim objektima (introverzija) dovelo do njegovog zastoja. Primjerno ovdje je ludilo veličine u parafreniji, u kojoj zastoj libida koji se vraća u Ja postaje patogen i potiče proces ozdravljenja koji ostavlja dojam da se radi o samoj bolesti. U parafreniji ludilo veličine odgovara psihičkom svladavanju te mase libida (koji u neurozama prijenosa ostaje na objektima u fantaziji), a hipohondrija parafrenije se javlja kao posljedica neuspjeha ovog psihičkog procesa. U parafreniji pokušaj restitucije poprima oblike napadnih pojava bolesti. U kliničkoj slici moguće je razlikovati tri grupe pojava:

1. one u kojima je zadržana normalnost, odnosno neuroze (pojave ostataka)
2. pojave procesa bolesti (odvajanje libida od njegovih objekata i k tome ludilo veličine, hipohondrija, afektivne smetnje i sve vrste regresija)
3. pojava restitucija koje iznova spajaju libido s objektima bilo na način histerije (dementia praecox, prava parafrenija) ili na način prisilne neuroze (paranoja)

Pristup proučavanju narcizma omogućuje i ljubavni život ljudi. Kod djece je moguće uočiti da prva autoerotska seksualna zadovoljenja doživljavaju neposredno u vezi s važnim životnim funkcijama koje služe samoodržanju – seksualni nagoni se naslanjaju na zadovoljenje Ja-nagona i tek se kasnije osamostaljuju od njih – prvi seksualni objekti postaju osobe koje imaju posla s ishranom, njegom i zaštitom djeteta. Takav izbora objekata Freud naziva tipom naslanjanja. Primjećuje međutim da osobe čiji je libidni razvoj pretrpio neku smetnju, kao kod pervertita i homoseksualaca, kao uzor u izboru kasnijeg ljubavnog objekta uzimaju svoju vlastitu osobu, a ne majku ili prvog skrbnika. Njihov se tip izbora objekta stoga može nazvati narcističkim. To ne znači da se ljudi dijele u dvije strogo odvojene grupe, već radije, da pretpostavljamo kako svaki čovjek ima dva izvorna seksualna objekta: sebe samog i ženu koja njeguje, te da svakome od nas pripada primarni narcizam koji u izboru objekta može doći do izražaja kao dominantan. Freud tvrdi da je potpuna objektna ljubav prema tipu naslanjanja karakteristična za muškarca i da ju obilježava upadljivo seksualno precjenjivanje koje omogućuje razvoj osebujnog stanja zaljubljenosti koje se tako svodi na osiromašenje libida u Ja na račun objekta. Prema njemu, razvoj objektne ljubavi se oblikuje na drugačiji način kod najreprezentativnijeg tipa žene – s pubertetom, kroz sazrijevanje do tada latentnih ženskih seksualnih organa, dolazi do porasta primarnog narcizma i u ženi se rađa samodovoljnost koja joj pruža naknadu za socijalno zakržljalu slobodu njenog izbora objekta, što je posebno istaknuto kod žena kod kojih sazrijevanje ide u pravcu ljepote. Potreba takvih žena da budu voljene, umjesto da vole, uz njihovu fizičku privlačnost, osigurava im poseban status u ljubavnom životu muškaraca. Narcizam neke osobe, shvatljivo, izaziva veliku privlačnost kod onih koji su se odrekli dijela svog vlastitog narcizma i u potrazi su za objektnom ljubavi. Freud navodi takav narcizam kao izvor draži djece, životinja poput mačaka, kao i velikih zločinaca ili humorista, barem u njihovom poetskom prikazu. Freud ističe da se i ženama čiji odnos prema muškarcu ostaje hladan i narcistički, u djetetu kojeg rađaju otvara put prema punoj objektnoj ljubavi. Druge pak žene ne trebaju čekati na dijete kako bi u svom razvoju ostvarile korak od sekundarnog narcizma do objektne ljubavi, budući da je njihov razvoj još prije puberteta djelomično išao u opisanom muškom smjeru.

Freud rezimira puteve koji čovjeka vode izboru objekta. On prema tome voli:

1. prema narcističkom tipu:
   1. što je on sam (sebe samog)
   1. što je sam bio
   1. što bi sam htio biti
   1. osobu koja je bila dio njegovog sebstva
2. Prema tipu naslanjanja:
   1. ženu koja hrani
   1. muškarca koji štiti

U nježnom odnosu roditelja prema njihovoj djeci možemo prepoznati ponovno oživljavanje i reproduciju njihovog vlastitog, davno napuštenog narcizma. Precjenjivanje koje ga obilježava vidljiva je u spremnosti da se djetetu pripišu sve savršenosti, dok se istovremeno zaboravljaju njegovi nedostatci i poriče njegova seksualnost. Kod roditelja je također prisutna sklonost da dijete liše nevolja i nužnosti života koje su sami iskusili – ono je tu da ispuni neostvarene snove i želje roditelja. Na taj način je narcistički sustav u svojoj najosjetljivijoj točki, besmrtnosti Ja koju je stvarnost ugrozila, obnovio svoju sigurnost pribjegavajući djetetu. Djetinja roditeljska ljubav je u biti iznova rođen narcizam roditelja preobražen u objektnu ljubav.

III.

Freud problematiku smetnji i obrana izvornog narcizma djeteta stavlja po strani, iako kao najvažniji dio te problematike izdvaja „kastracijski kompleks“. Psihoanalitičko istraživanje ga navodi na zaključak da su Ja-nagoni i libidni nagoni jednom morali djelovali složno nastupajući kao narcistički interesi. Na temelju toga, Adler 1910. razvija koncept „muškog protesta“, koji on podiže na razinu gotovo jedine nagonske sile u tvorbi karaktera i neuroza. Freud, iako priznaje značaj „muškog protesta“ u psihoanalitičkom istraživanju, tvrdi da Adler zanemaruje njegovu narcističku prirodu i njegovo podrijetlo u kompleksu kastracije, temeljeći ga samo na socijalnom vrednovanju. Uglavnom, Freud „muški protest“ smatra samo jednim od faktora u tvorbi karaktera, neprikladnim za razrješenje problema neuroza.

Freud se okreće psihologiji potiskivanja kako bi objasnio što se s infantilnim narcizmom događa prilikom čovjekovog sazrijevanja. Libidne nagonske pobude podliježu potiskivanju kada se sukobe s kulturnim i etičkim predodžbama koje pojedinac drži mjerodavnima za sebe, pokoravajući se zahtjevima koji iz njih proizlaze. Potiskivanje proizlazi iz Ja, odnosno, iz percipirane neadekvatnosti tog Ja podignutom idealu – idealnom Ja, na koje se, kako se čini, djetinji narcizam premjestio. Čovjek se ne želi odreći narcističkog savršenstva svog djetinjstva, a budući da ga nije mogao sačuvati, sada ga iznova pokušava zadobiti u novom obliku Ja-ideala (Ichideal) koji predstavlja zamjenu za izgubljeni narcizam djetinjstva u kojem je sam bio svoj vlastiti ideal. Ovdje je bitno razlikovati proces idealizacije koji se provodi nad objektom (moguće u sferi objektnog libida kao i Ja-libida) od procesa sublimacije koji predstavlja pomicanje nagona sa seksualnog zadovoljenja na neki drugi cilj. Činjenica da je čovjek svoj narcizam zamijenio za štovanje Ja-ideala još ne znači mu je time uspjelo sublimirati svoje libidne nagone.

„Upravo u neurotičara nalazimo najveće razlike u napetosti između obrazovanja Ja-ideala i mjere sublimacije njihovih primitivnih libidnih nagona te je općenito daleko teže uvjeriti idealista u nesvrhovitost zadržavanja njegovog libida nego jednostavnog čovjeka koji je ostao skroman u svojim zahtjevima.“

U savjesti Freud prepoznaje psihičku instanciju koja bdije nad osiguranjem narcističkog zadovoljenja iz Ja-ideala, dakle bez prestanka promatra aktualno Ja uspoređujući ga s idealom. U njoj on vidi izvor deluzije promatranosti koja se posebno ističe u simptomatologiji paranoidnih oboljenja. Bolesnici u ovom slučaju iznose optužbu da se za sve njihove misli zna i da se njihove radnje promatraju i nadziru, o čemu ih informiraju glasovi koji im se na specifičan način obraćaju u trećem licu. Navedena moć stvarno postoji kod svih nas, međutim, deluzija promatranosti ju predstavlja u regresivnom obliku otkrivajući pritom njenu genezu: poticaj tvorbi Ja-ideala za čijeg stražara je postavljena savjest proizašao je iz glasovima posredovanog kritičkog utjecaja roditelja, a kasnije odgojitelja. učitelja, bližnjih, javnog mnijenja. Protivljenje ovoj cenzorskoj instanciji potječe otuda što se osoba, u skladu s temeljnim karakterom bolesti, želi osloboditi svih tih utjecaja, počevši od roditeljskih, povlačeći s njih homoseksualni libido. Njena savjest joj se potom prikazuje u regresivnom obliku kao neprijateljski utjecaj izvana. Optužbe u paranoji također pokazuju da se samokritika savjesti uvelike poklapa sa samopromatranjem na kojem je izgrađena – istraživanje unutrašnjosti koje karakterizira filozofiju može se ovdje dovesti u vezu sa sklonosti paranoičara prema stvaranju spekulativnih sistema.

Samopromatranje, u smislu paranoične deluzije promatranosti, prisutno je i u tvorbi snova. Ako se prisjetimo da tvorba snova nastaje pod vladavinom jedne cenzure koja prisiljava misli snova na iskrivljenje, možemo u Ja-idealu, odnosno u dinamičkim ispoljavanjima savjesti također prepoznati cenzora snova.

U nastavku rasprave o narcizmu, Freud uspoređuje osjećaj vlastite vrijednosti (Selbstgefühl) neurotičara s onim normalnih ljudi. Osjećaj vlastite vrijednosti je naizgled odraz veličine Ja, a uvećava ga sve što čovjek postiže ili je postigao, svaki iskustvom potvrđeni ostatak primitivnog osjećaja svemoći. On je prisno ovisan o narcističkom libidu, budući da je u parafrenijama povišen, dok je u neurozama prijenosa smanjen. Također, jasno je da u ljubavnom životu, prestati biti voljen umanjuje, a postati voljen uzdiže osjećaje vlastite vrijednosti. Ovisnost o voljenom objektu, zaljubljenost, djeluje ponižavajuće – tko voli, izgubio je takoreći, dio svog narcizma i može ga nadoknaditi tek ako postane voljen. Ponižavajuće također djeluje opažanje vlastite impotencije, nesposobnosti za ljubav (jednog od izraza osjećaja manje vrijednosti koji redovito izvještavaju osobe s neurozom prijenosa) – gdje bi glavni izvor osjećaja manje vrijednosti koji su ovdje u pozadini bilo osiromašenje Ja nastalo povlačenjem izvanredno velikih libidnih zaposjednuća s Ja, dakle povreda koje je ono pretrpjelo posredstvom seksualnih težnji izmaklih kontroli.

U erotskoj ljubavi bitno je razlikovati jesu li ljubavna zaposjednuća sukladna Ja ili su naprotiv pretrpjela potiskivanje. Kada je upotreba libida sukladna Ja, ljubav se ocjenjuje kao i svaka druga djelatnost Ja. Ljubav kao žudnja, oskudijevanje, umanjuje osjećaj vlastite vrijednosti, a uzvraćena ljubav, posjedovanje voljenog objekta, ponovo ga podiže. Ako je, s druge strane, libido potisnut, ljubavno zaposjednuće se osjeća kao zlosretno osiromašenje Ja, zadovoljenje ljubavi je nemoguće, a ponovno obogaćenje Ja postaje moguće samo povlačenjem libida s objekata natrag na Ja i njegovim pretvaranjem u narcizam, dok, s druge strane, jedna stvarna sretna ljubav odgovara prvobitnom stanju u kojem je nemoguće razlikovati objektni i Ja-libido.

„Razvoj Ja sastoji se u udaljavanju od primarnog narcizma i rađa intenzivno nastojanje da ga povrati. Ovo se udaljavanje događa pomoću pomicanja libida na neki izvana nametnut Ja-ideal, dok se zadovoljenje zbiva kao ispunjenje tog ideala.“

Ja se, prema Freudu, osiromašuje u korist objektnih libidnih zaposjednuća i tvorbe Ja-ideala, da bi se iznova obogatilo zadovoljenjem na objektu i ispunjenjem ideala. Osjećaj vlastite vrijednosti jednim je dijelom primaran, on je ostatak dječjeg narcizma, dok drugi potječe iz iskustvom potvrđene svemoći (ispunjenja ideala), a treći iz zadovoljenja objektnog libida. To zadovoljenje je otežano kriterijima Ja-idela koji je neke objekte ocijenio nedostojnima (tamo gdje takav ideal nije razvijen, seksualna težnja postaje dio osobnosti i izražava se kao perverzija).

„Biti iznova svoj vlastiti ideal, i u pogledu seksualnih težnji, kao u djetinjstvu, to je ono što ljudi žele postići kao svoju sreću.“

U zaljubljenosti, Ja-libido se prelijeva na objekt do te mjere da ona uzdiže seksualni objekt do seksualnog ideala. Budući da ona nastaje na temelju ispunjenja infantilnih uvjeta ljubavi, možemo reći da će ono što ispunjava te uvjete biti idealizirano. Seksualni ideal može za Ja postati izvor zamjenskog zadovoljenja, prema formuli: „Bit će voljeno ono što posjeduje odliku koja nedostaje Ja da bi postiglo svoj ideal“. Kod neurotičara čije Ja posredstvom prekomjernih zaposjednuća objekata osiromašuje, to je posebno vidljivo – budući da nije u stanju ispuniti svoj Ja-ideal, on traži povratak narcizmu birajući seksualni objekt prema narcističkom tipu, takav koji posjeduje odlike koje on sam nije u stanju doseći.

Freud drži da Ja-ideal osim individualne ima i socijalnu stranu, čineći zajednički ideal porodice, staleža ili nacije. Taj ideal osim narcističkog, veže i velik iznos homoseksualnog libida neke osobe koji se tim putem vraća u Ja. Homoseksualni libido oslobođen zbog neispunjenja tog ideala preokreće se u svijest o krivnji (socijalni strah), koja je prvobitno bila strah od kazne, ili radije, od gubitka roditeljske ljubavi, na čije mjesto kasnije stupa neodređeni broj bliskih osoba.

1. citati navedeni iz hrvatskog prijevoda Freudovog eseja u: Budućnost jedne iluzije, Sigmund Freud, 1986., Naprijed[↩]