Nagoni i njihove sudbine (1915.) – pregled eseja
Freud započinje esej opravdavanjem, unutar znanstvene metode, nužne početne neodređenosti pojma nagona (Trieb), koji je postao, štoviše, neizostavan u proučavanju psihologije. U definiranju nagona, Freud razmatra kako se taj pojam odnosi prema pojmu podražaja. Iako je pojam nagona moguće podvesti pod pojam podražaja za psihičko, očito je da je nagon podražaj za psihičko koji za razliku od fiziološkog podražaja (poput npr. usmjerenje jakog svjetla na oko) dolazi iz unutrašnjosti samog organizma (osjećanje npr. suhoće na sluzokoži jednjaka ili jetkanje na sluzokoži želuca bit će doživljeni kao žeđ i glad). Nadalje, ono što razlikuje nagon od fiziološkog podražaja vidljivo je i u pokušaju organizma da ga, u skladu s načelom ugode, otkloni. Nagon ne djeluje poput jednokratnog udarca, već uvijek kao stalna sila koja djeluje iznutra i protiv koje, dakle, nije moguć nikakav bijeg. Nagonski podražaj Freud stoga naziva „potrebom“, a ono što je ukida „zadovoljenjem“. Specifična priroda nagona (stalnost, izvor u unutrašnjosti organizma, nemogućnost bijega) živom biću pruža uporište za razlikovanje vlastitog unutrašnjeg od vanjskoga svijeta. Freud pojašnjava da u teoretiziranju nagona polazi od biološke pretpostavke da se funkcija živčanog sustava sastoji u svladavanju podražaja. Budući da nagonske podražaje nije moguće otpraviti mehanizmom mišićnih kretnji (bijeg, refleks), oni živčanom sustavu postavljaju daleko više zahtjeve i tjeraju ga na zamršenije djelatnosti koje mijenjaju vanjski svijet – radi čega bi se dalo zaključiti da nagoni predstavljaju motore napretka koji su živčani sustav doveli na današnji visoki stupanj razvoja.
Freud nagon dalje razmatra u kontekstu duševnog života, kao granični pojam između duševnog i somatskog, kao psihički predstavnik tjelesnih podražaja. U vezi s pojmom nagona on identificira četiri ključna termina: pritisak, cilj, objekt i izvor nagona.
– pritisak: motorički moment, iznos sile ili mjera zahtjeva za energijom koju on predstavlja
– cilj: zadovoljenje koje se može postići samo ukidanjem stanja podraživanja u izvoru nagona (Freud ovdje ističe da se jednom nagonu mogu ukazati različiti putovi do cilja, mnogostruki posredni ciljevi, kao i zapreke – gdje se radi o nagonima „zapriječenim spram cilja“, a tada govorimo o djelomičnom zadovoljenju
– objekt: objekt nagona je ono na čemu ili posredstvom čega nagon može postići svoj cilj. Objekt je ono najpromjenjivije na nagonu i nije izvorno s njim povezan, već mu je dodijeljen samo zbog svoje sposobnosti da omogući zadovoljenje. On ne mora biti vanjski predmet, može biti i dio vlastitog tijela i tijekom života može se nebrojeno puta promijeniti. Pojavu vrlo prisnog vezivanja nagona za objekt, čime on gubi svoju pokretljivost, nazivamo fiksacijom
– izvor: onaj somatski proces u nekom organu ili dijelu tijela čiji je podražaj u duševnom životu predstavljen nagonom. Proučavanje izvora nagona nije u domeni psihologije, pa ga Freud ostavlja po strani
Koje nagone i koliko njih postulirati? Freud predlaže da se prilikom kategoriziranja razlikuju dvije grupe nagona: Ja-nagoni ili nagoni samoodržanja i seksualni nagoni. Ova postavka proizlazi iz saznanja u radu s „neurozama prijenosa“ (histerija i prisilna neuroza) u čijem je korijenu upravo sukob između zahtjeva seksualnosti i zahtjeva Ja. Freud ističe da se znanost biologije ne protivi ovakvom razdvajanju nagona, budući da tendencije seksualnosti nadilaze jedinku te kao sadržaj imaju održanje vrste. Postoji dakle temeljni sraz prema kojem se odnos Ja i seksualnosti može promatrati kao onaj u kojem:
“je pojedinac glavna stvar, seksualnost jedna od njegovih aktivnosti, a seksualno zadovoljstvo jedna od njegovih potreba; i drugi prema kojem je pojedinac privremen i prolazan dodatak kvazi-besmrtnoj kličnoj plazmi koju mu je povjerila generacija.”
Temeljem psihoanalitičke građe, o seksualnim nagonima se može reći da su mnogobrojni, da potječu iz različitih organskih izvora, da isprva djeluju neovisno jedan od drugoga, te da se tek kasnije sažimlju u više-manje potpunu sintezu. Svaki od njih stremi cilju organske ugode, a tek nakon dovršene sinteze oni stupaju u službu funkcije razmnožavanja i postaju prepoznatljivi kao seksualni nagoni. U nalaženju objekta, oni slijede putove koje im naznačuju Ja-nagoni i jedan dio njih ostaje tijekom života združen s Ja-nagonima snabdijevajući ih libidnim komponentama.
Ako se usredotočimo na seksualne nagone, njihovo promatranje nam pokazuje da jedan nagon može doživjeti sljedeće sudbine:
– preokretanje u suprotnost
– okretanje protiv vlastite osobe
– potiskivanje
– sublimaciju
Freud se u sklopu ovog eseja odlučuje zadržati na razmatranju prva dva slučaja:
1) Preokretanje u suprotnost se rastvara na dva različita procesa: okretanje nagona iz aktivnosti u pasivnost i sadržajno preokretanje. Preokretanje pogađa samo ciljeve nagona – aktivni cilj (mučiti, promatrati) zamijenjen je pasivnim (biti mučen, biti promatran). Okretanje iz aktivnosti u pasivnost vidljivo je dakle u oprekama sadizam-mazohizam i skopofilija-ekshibicionizam. Sadržajno preokretanje nalazimo samo u slučaju preobrazbe ljubavi u mržnju.
2) Okretanje protiv vlastite osobe nameće se s poimanjem mazohizma kao sadizma okrenutog protiv vlastitog Ja, kao i činjenice da ekshibicionizam uključuje i promatranje vlastitog tijela. Psihoanalitičko iskustvo pokazuje kako mazohist uživa u mučenju samog sebe kao i ekshibicionist otkrivajući se – događa se dakle zamjena objekta, dok cilj ostaje isti.
Proces se u slučaju para sadizam-mazohizam može prikazati ovako:
- Sadizam se sastoji u vršenju nasilja i primjeni sile protiv druge osobe kao objekta
- Taj se objekt napušta i zamjenjuje vlastitom osobom, čime je izvršena i preobrazba aktivnog nagonskog cilja u pasivni
- Iznova se traži strana osoba kao objekt koja uslijed preobrazbe nastale u cilju mora preuzeti ulogu subjekta
Slučaj pod c) obično nazivamo mazohizmom, a sadizam bi prema tome bio izvoran. Freud ovdje tvrdi da ne postoji izvorni mazohizam koji ne bi na ovaj način nastao iz sadizma, iako navodi da kasnije, u „Ekonomski problem mazohizma“ iz 1924., mijenja to mišljenje. U prisilnoj neurozi preobrazba sadističkog nagona ide samo do stupnja b), bez uvođenja pasivnosti prema drugoj osobi – od želje za mučenjem nastaje samomučenje, samokažnjavanje, ali ne i mazohizam.
Shvaćanje sadizma komplicira okolnost da taj nagon pored ponižavanja i nadvladavanja objekta teži i nanošenju bola. Nanošenje bola nije među prvobitnim ciljevima kojima nagon teži, ali jednom kada je izvršena preobrazba u mazohizam, iskustvo boli postaje pasivni mazohistički cilj budući da se i osjeti bola i neugode, prema Freudovoj pretpostavci, šire na seksualno uzbuđenje i stvaraju određeno stanje ugode. Kad je osjećanje bola jednom postalo mazohističkim ciljem, povratno se može pojaviti i sadistički cilj – seksualno uzbuđenje koje prati nanošenje boli u kojem se uživa mazohistički kroz poistovjećenje s objektom koji pati. Freud napominje da se sućut ovdje ne može shvatiti kao posljedica preobrazbe nagona u sadizmu, već kao reakcijska tvorba protiv tog nagona.
Kod nagona kojima je cilj promatranje i samopokazivanje moguće je postulirati iste stupnjeve kao u slučaju sadizam/mazohizam: a) Promatranje kao aktivnost usmjerena protiv nekog stranog objekta, b) napuštanje objekta i okretanje nagona za promatranjem prema jednom dijelu vlastitog tijela, a time i preokretanje u pasivnost, c) uvođenje jednog novog subjekta kojem se čovjek pokazuje kako bi od njega bio promatran. Međutim, nagon za promatranjem na početku svoje djelatnosti je autoerotski, on svoj objekt pronalazi na vlastitom tijelu i tek kasnije je doveden u situaciju da taj objekt putem usporedbe zamijeni za analogni objekt na stranom tijelu (stupanj a). Shema nagona za promatranjem stoga bi mogla izgledati ovako:
a) Promatrati vlastiti spolni organ = vlastiti spolni organ biva promatran
I I
b) Promatrati tuđi objekt c) Vlastiti objekt biva promatran od strane drugoga
(aktivna skopofilija) (žudnja za pokazivanjem, ekshibicija)
Freud napominje da ovdje opisana preobrazba nagona (okretanje iz aktivnosti u pasivnost i protiv vlastite osobe) nikada ne zahvaća cjelokupni iznos nagonske pobude. Starije, aktivno usmjerenje nagona u nekoj mjeri i dalje postoji pokraj mlađeg, pasivnog. Nagon za promatranjem ne prestaje djelovati kroz koegzistenciju svih svojih razvojnih faza. Freud život nagona uspoređuje sa sukcesivnim erupcijama lave, gdje bi prva i najizravnija nagonska erupcija nastavila teći nepromijenjena, dok bi mahovi koji bi uslijedili bili podložni promjenama. Činjenicu pojave kasnije oprečne nagonske pobude Freud opisuje kao nagonsku ambivalentnost. Iskustvo pokazuje da ona značajno varira između pojedinaca, skupina i rasa. Ta uvećana ambivalentnost kod današnjeg čovjeka može se promatrati kao arhaično nasljeđe, pretpostavljajući da je udio neizmijenjenih aktivnih pobuda u prapovijesti bio u prosjeku veći nego danas.
Razvojnu fazu Ja tijekom koje se njegovi seksualni nagoni zadovoljavaju autoerotski Freud ovdje naziva narcizmom, te prema tome predstupanj nagona za promatranjem u kojem skopofilija ima za objekt vlastito tijelo pripada narcizmu. Iz tog se predstupnja razvija aktivni nagon za promatranjem koji napušta narcizam, dok se njegov pasivni oblik nastavlja držati narcističkog objekta. Isto vrijedi i za preobrazbu sadizma u mazohizam – u oba se slučaja narcistički subjekt posredstvom poistovjećenja zamjenjuje za drugi, tuđi Ja. Sudbine nagona koje se sastoje u okretanju protiv vlastitog Ja i preokretanju iz aktivnosti u pasivnost ovise stoga o narcističkoj organizaciji Ja i nose pečat te faze. O drugim komponentama kasnije seksualne funkcije (izvan opisanih ambivalentnih nagona) možemo samo reći da su njihove djelatnosti autoerotske, što znači da njihov objekt postaje nevažan spram organa koji im je izvor i koji se u pravilu poklapa s tim objektom. Kod autoerotskih nagona prema hipotezi Federna i Jekelsa forma i funkcija organa čak odlučuju o aktivnosti i pasivnosti nagonskog cilja.
Preobrazba jednog nagona u njegovu (materijalnu) suprotnost vidljiva je samo kod pretvaranja ljubavi u mržnju. Budući da je to dvoje vrlo često usmjereno na isti objekt, tu nalazimo i najvažniji primjer osjećajne ambivalentnosti. Kod ljubavi osim opreke voljeti-mrziti, postoji i opreka voljeti-biti voljen, i povrh toga, ljubav i mržnja uzeti zajedno suprotstavljeni su stanju ravnodušnosti. Od ove tri opreke, voljeti-biti voljen odgovara okretanju nagona iz aktivnosti u pasivnost, koje je moguće pronaći u jednoj temeljnoj situaciji sličnoj onoj kod nagona za promatranjem. Ona se naziva: ljubav prema samom sebi, što je karakteristika narcizma.
Višestruke suprotnosti ljubavi Freud stavlja u perspektivu razmatrajući tri polarnosti duševnog života:
subjekt (Ja) – objekt (vanjski svijet)
– opreka koja je još zarana nametnuta iskustvom da se vanjski podražaji mogu otkloniti akcijom vlastitih mišića, ali da se protiv nagonskih podražaja ostaje nemoćan. Ova opreka ostaje suverena u našoj intelektualnoj aktivnosti i stvara temelj za istraživanje koji nikakav kasniji napor ne može izmijeniti.
ugoda – neugoda
– opreka povezana s nizom osjeta o čijem je značaju za odlučivanje u pozadini našeg djelovanja (volje) već bilo riječi.
aktivno – pasivno
– Ja-subjekt je, može se reći, pasivan prema vanjskim podražajima, a aktivan kroz vlastite nagone. Opreka aktivno-pasivno se kasnije stapa s oprekom muško-žensko, koja prije toga nema psihološko značenje.
Psihičku prasituaciju u kojoj se preklapaju polarnosti Ja-subjekt – objekt i ugoda – neugoda Freud vidi u početnom narcizmu duševnog života. Vanjski svijet tada još nije zaposjednut interesom te se poklapa s ravnodušnim (eventualno neugodnim), dok se Ja-subjekt poklapa s ugodnim. Ja je tada sposobno vlastite nagone zadovoljiti autoerotski (seksualni nagoni koji otpočetka zahtijevaju neki objekt i Ja-nagoni čije se potrebe nikada ne mogu zadovoljiti autoerotski narušavaju ovo stanje i pripremaju put napretku). Ako ljubav ovdje definiramo kao odnos između Ja i njegovih izvora ugode, onda situacija u kojoj Ja voli sebe i ravnodušan je prema vanjskom svijetu pojašnjava prvi od oprečnih odnosa u kojima pronalazimo „ljubav“.
Autoerotsko Ja nema potrebu za vanjskim svijetom, ali nužno se dalje razvija pod vladavinom načela ugode i objekte iz vanjskog svijeta koji su izvori ugode introjicira (prema Ferencijevom izrazu), a s druge strane, iz sebe izbacuje sve što mu u vlastitoj unutrašnjosti daje povoda neugodi (s čim je povezan mehanizam projekcije). Ja-stvarnosti se tako transformira u jedno purificirano Ja-ugode za koje se vanjski svijet razdvaja na dio koji mu stvara ugodu i koji je utjelovilo u sebe i na ostatak koji mu je stran. Iz vlastitog Ja odvojio se jedan sastavni dio koji se odbacuje u vanjski svijet i osjeća kao neprijateljski – čime se iznova uspostavlja situacija u kojoj se Ja-subjekt podudara s ugodom, a vanjski svijet s neugodom.
S ulaskom objekta na scenu primarnog narcizma, druga protivnost ljubavi, mržnja, započinje svoj razvoj. Njen izvorni smisao označava odnos Ja prema vanjskom svijetu iz kojeg mu nagoni samoodržanja dopremaju podražaje. Ravnodušnost se može promatrati kao specijalni stupanj mržnje ili odvratnosti koja isprva nastupa kao njen prethodnik. Ako se objekt kasnije pokaže kao izvor ugode, on postaje voljen, ali također utjelovljen u Ja tako da se za purificirano Ja-ugode opet iznova podudara s onim što je strano i mrsko. Prema tome, nakon što objektni stupanj zamijeni onaj čisto narcistički, ugoda i neugoda označavaju relaciju Ja prema objektu. Kad objekt postane izvor ugodnih osjeta, uspostavlja se motorička tendencija kojoj je cilj približiti ga, utjeloviti u Ja – tada govorimo o „privlačenju“ i kažemo da objekt „volimo“. S druge strane, ako je on izvor neugodnih osjeta, javlja se tendencija da se poveća udaljenost između objekta i Ja, da se ponovi izvorni pokušaj bijega pred podražajima vanjskog svijeta – osjećamo „odbojnost“ prema objektu i rađa se mržnja koja može prerasti u sklonost agresiji i namjeru da se on uništi. Freud međutim ipak, u skladu sa smislenom upotrebom jezika, ograničava upotrebu riječi „ljubav“ i „mržnja“ na relacije cjelokupnog Ja prema objektima, čime se riječ „voljeti“ u konačnici fiksira na seksualne objekte u užem smislu i na objekte koji zadovoljavaju potrebe sublimiranih seksualnih nagona – budući da nismo navikli govoriti kako pojedini seksualni nagon voli svoj objekt, primjenjivost te riječi u relaciji između Ja i njegovog seksualnog objekta počinje tek sa sintezom svih parcijalnih nagona seksualnosti pod primatom genitalija i u službi funkcije razmnožavanja.
Da ljubav i mržnja ne stoje u jednostavnom međusobnom odnosu vidljivo je iz činjenice da upotrebu riječi „mrziti“ ne vežemo isključivo za seksualnu ugodu i funkciju, nego općenito za relaciju neugode. Ja mrzi, prezire i nastoji razoriti sve objekte koji za njega predstavljaju izvor neugodnih osjeta – može se dakle pretpostaviti da uzori za relaciju mržnje potječu iz borbe Ja za vlastito održanje i učvršćenje. Ljubav i mržnja imaju različita ishodišta i razvojne puteve i tek se pod utjecajem relacije ugoda-neugoda formiraju kao opreke.
Ljubav je, kaže Freud, izvorno narcistička – potječe od sposobnosti Ja da jedan dio svojih nagonskih pobuda zadovoljava autoerotski, a kasnije prelazi na objekte koji su bili utjelovljeni u prošireno Ja i izražava njegovu težnju prema njima kao izvorima ugode. Ona se veže s djelatnošću kasnijih seksualnih nagona, da bi se dovršetkom njihove sinteze poklopila s cjelinom seksualne težnje. Predstupnjevi ljubavi očituju se u privremenim seksualnim ciljevima u razvoju seksualnih nagona, gdje kao prvi predstupanj prepoznajemo apsorpciju (Sicheinverleiben) ili proždiranje, vrstu ljubavi koju možemo povezati s dokidanjem zasebne egzistencije objekta i koja se stoga može označiti kao ambivalentna. Na višem stupnju predgenitalne sadističko-analne organizacije možemo primijetiti težnju za ovladavanjem objektom koja se ne obazire na povredu ili uništenje objekta – stupanj koji je stoga teško razlikovati od mržnje. Tek sa stvaranjem genitalne organizacije ljubav postaje oprečna mržnji.
„Mržnja je kao relacija prema objektu starija od ljubavi, ona izvire iz primordijalnog odbijanja podražajnog vanjskog svijeta od strane narcističkog Ja.“
Kao odraz te averzije, mržnja ostaje blisko povezana s nagonima samoodržanja Ja, tako da Ja-nagoni i seksualni nagoni lako dolaze u konflikt, ponavljajući obrazac ljubav-mržnja. Ako sagledamo povijest nastanka ljubavi i ljubavnih odnosa, primijetit ćemo njen ambivalentan karakter, to jest, činjenicu da prema istom objektu nastupa u pratnji mržnje. Miješanje ljubavi s mržnjom može se stoga pratiti sve do izvora nagona samoodržanja Ja. Kad je ljubavni odnos s nekim objektom prekinut, mržnja nerijetko zauzme njegovo mjesto, ostavljajući dojam da se ljubav preobrazila u mržnju. Pored ovoga, tu je također ideja da je stvarna motivacija mržnje pojačanja regresijom ljubavi na njen sadistički predstupanj – čime mržnja zadobiva erotski karakter, osiguravajući kontinuitet ljubavnog odnosa.
Freud u sažetku zaključuje da je ono bitno u sudbinama nagona to da nagonske pobude podliježu utjecajima triju velikih polarnosti koje vladaju duševnim životom, te od te tri polarnosti aktivnost-pasivnost označava kao biološku, Ja-vanjski svijet kao stvarnu, a ugodu-neugodu kao ekonomsku.
Raspravu potiskivanja kao moguće sudbine nagona Freud ostavlja za drugu priliku.
