Politika psihoanalize: diskurs i subjektivna destitucija

Politika psihoanalize: diskurs i subjektivna destitucija…

Ima li psihoanaliza išta korisno za reći o trenutnoj političkoj situaciji?

Za analitičara, što god radimo (ili ne radimo), pitanje je uvijek implicitni horizont značenja naših djela: drugim riječima, s kojom svrhom (nesvjesnom i stoga skrivenom od nas samih), za što i za koga, uistinu, radimo to što radimo?

Psihoanaliza nije znanost, barem ne u labavom smislu koji danas dajemo riječi “znanost”, ali iz perspektive lingvističkog pristupa, psihoanaliza ostaje znanost partikularnog par excellence, koja omogućuje subjektu da artikulira kolektivno s individualnim, odvraćajući ga tako od loše sreće, podučavajući ga, posebno, kako biti ravnodušan bez da bude ciničan, prepoznavanjem mjesta koje zauzima u krugu diskursa…

Psihoanaliza je klinika diskursa I diskurs, u preciznom smislu koji Lacan daje ovom pojmu diskursa.

Psihoanaliza – ona istinska – djeluje samo iz diskursa koji ju uvjetuje, tog Diskursa Analitičara, koji je društvena veza određena praksom analize provedene do svog logičkog kraja.

Za psihoanalitičara, upravo su diskursi (četiri u broju, plus jedan…) ti koji, kao struktura, naime „diskursi bez riječi“, uvjetuju našu društvenu vezu.

Ako, kako je Hegel već pokazao, stajanjem u opoziciju jačamo poziciju onoga čemu oponiramo, emancipacija od Kapitalističkog diskursa se ne može dogoditi bez žrtvovanja dijela nas samih – samog subjektivnog identiteta – koji nas preodređuje unutar kolektiva. U psihoanalizi, ta se operacija naziva subjektivnom destitucijom, odlučujućim stadijem u liječenju.

Orwell vrlo dobro opisuje logiku ovoga u svom prvom romanu (Put do Wiganskog mola, 1982.): „Svi se bunimo protiv klasnih razlika, ali vrlo malo ljudi ih ozbiljno želi dokinuti.

Ovdje nailazite na važnu činjenicu da svako revolucionarno mišljenje dio svoje snage crpi iz tajnog uvjerenja da se ništa ne može promijeniti. […] Sve dok se radi samo o poboljšanju sudbine radnika, svaka pristojna osoba se slaže. […] Ali nažalost ne stižete dalje kroz puku želju da klasne razlike nestanu.

Točnije, nužno je htjeti da one nestanu, ali tvoja želja nema učinkovitosti ako ne shvatiš što ona podrazumijeva.
Činjenica s kojom se treba suočiti jest da dokidanje klasnih razlika znači dokidanje dijela sebe.

Evo mene, tipičnog pripadnika srednje klase. Meni je lako reći da se želim riješiti klasnih razlika, ali gotovo sve što mislim i radim rezultat je klasnih razlika. […]

Moram se promijeniti toliko potpuno da bih na kraju jedva bio prepoznatljiv kao ista osoba.“