Opsesivni postupci i religijske prakse (1907.) – pregled eseja

Esej iz 1907. značajan je u tome da Freud ovdje po prvi puta uspostavlja vezu između religije i opsesivne neuroze, koju će kasnije razviti u djelima kao što su Totem i tabu ili Budućnost jedne iluzije. Naznaku povezanosti daju same riječi poput obreda, rituala, ceremonije, koje se izvan religijskog konteksta primjenjuju i kada govorimo o opsesivnim neurotičnim radnjama. Neurotični rituali, koji obilježavaju opsesivnu neurozu (Zwangsneurose), sastoje se od malih ograničenja ili preinaka uobičajenih dnevnih radnji koje se uvijek izvode na isti ili metodički uspostavljeni način – budući da bi odstupanje od njihovog reda, unatoč tome što djeluju kao obične formalnosti, kod neurotičara izazvalo nepodnošljivu tjeskobu. Jedan takav ritual može biti nešto potpuno beznačajno, kao proces oblačenja i svlačenja, toaletne rutine ili namještanje kreveta i namještaja na određeni način prije spavanja – sve u svemu, ništa značajnije od uobičajenog postupka koji je u slučaju opsesivne neuroze prenaglašen, međutim

„posebna savjesnost s kojom je izveden i tjeskoba koja bi uslijedila njegovim zanemarivanjem obilježavaju ritual kao ‘sveti čin’“

Svaka radnja u pravilu može postati opsesivna i kao takva dio neurotičnog poremećaja, a Freud primjećuje da te radnje, ugrubo podijeljene na kompulzije i prohibicije (morati nešto učiniti i morati nešto ne učiniti), iako veoma široko rasprostranjene, često ostaju prikrivene, budući da se u prvom redu odnose na privatni, intimni život pojedinca i dugo vremena ne ostavljaju zamjetljivoga traga na njegovom društvenom životu.

Freud navodi tri bitne sličnosti i tri razlike u usporedbi neurotičnih i posvećenih religijskih rituala – sličnosti pronalazi u grižnji savjesti do koje bi dovelo njihovo zanemarivanje, u njihovoj potpunoj izolaciji od ostalih radnji i u savjesnosti s kojom se izvršavaju do u najmanji detalj. Razlike se očituju u većoj pojedinačnoj raznolikosti neurotičnih ritualnih radnji naspram religijskih rituala (molitva, klanjanje prema Istoku i sl.), u njihovoj privatnosti i u svojstvu opsesivnih neurotičnih radnji da, za razliku od religijskih rituala prožetih dubljim značenjem i simbolikom, naizgled djeluju potpuno suludo i nerazumno. Međutim, ono što nam psihoanaliza otkriva je da su opsesivne radnje u biti prožete značenjem za subjekta i da daju izraz njegovim intimnim iskustvima i nesvjesnim mislima, te da ih je potrebno interpretirati da bi se razumjelo njihovo skriveno značenje. Kako bi to ilustrirao, Freud ovdje navodi nekolicinu primjera iz prakse. Jedan od njih je pacijentica koja je mogla sjediti samo na određenoj stolici i samo uz veliki napor volje s nje ustati. Stolica je za nju simbolizirala muža kojemu je ostala vjerna (iako je odbila dijeliti s njim postelju). Objašnjenje te prisilne radnje pacijentica je ponudila u rečenici: „Tako je teško odvojiti se od bilo čega (muž, stolica) na što se jednom smjestiš (skrasiš)“. Ista žena je jedno vrijeme ponavljala neobičan opsesivni postupak u kojem bi utrčala u sobu sa stolom te na određeni način namjestila stolnjak, nakon čega bi pozvala služavku i poslala je da obavi nekakav nebitan posao. Psihički značaj te scene otkrio je detalj kojeg se kasnije prisjetila – mrlja na stolnjaku koja se nalazila na takvom mjestu da je morala biti vidljiva služavki svaki puta kada bi pacijentica svojom opsesivnom radnjom namjestila stolnjak. Cijela scena bi joj služila kao reprodukcija iskustva koje je doživjela na svojoj prvoj bračnoj noći. Njezin muž je, doživjevši seksualnu impotenciju, nekoliko puta žurno utrčao u njezinu sobu ne bi li nanovo „pokušao“. Suočen s neuspjehom, ujutro je izjavio da će osjećati sram pred hotelskom sobaricom koja posprema krevete (koja bi uočila izostanak dokaza „konzumacije“ braka), pa je uzeo bočicu crvene tinte i izlio ju po posteljini. Doduše, učinio je to na tako nespretan način da se crvena mrlja našla na mjestu prilično neprikladnom za svrhu koju joj je njegova namjera namijenila. Opsesivni postupak pacijentice u biti je predstavljao njenu prvu bračnu noć.

Jedan od preduvjeta ove bolesti je upravo da pacijent ne razumije dublje značenje radnji koje se osjeća prisiljen provoditi – što je u pravilu također slučaj kod pobožnih pojedinaca koji sudjeluju u religijskim ritualima čije im dublje, simboličko značenje izmiče. Moglo bi se reći da se pojedinci koji pate od kompulzivnih radnji i prohibicija ponašaju kao da ih obuzima osjećaj krivnje o kojemu ništa ne znaju – dakle, nesvjesni osjećaj krivnje. Freud objašnjava uspostavu rituala kao pokušaj obrane ili osiguranja nastao u strepnji od neke predstojeće opasnosti koje je pacijent u tom davnom trenutku bio svjestan (ono što mu od početka izmiče je veza između prilike u kojoj se ta strepnja pojavljuje i opasnosti koju zaziva). Nesvjesni osjećaj krivnje opsesivnih neurotičara nalazi svoj pandan kod pobožnih pojedinaca koji sebe smatraju nedostojnim grešnicima, a čije dnevne molitve, zazivanja i slično poprimaju karakter obrambenih ili osiguravajućih mjera.

U temelju opsesivne neuroze nalazi se nagonska pobuda koja je u djetinjstvu jedno vrijeme pronalazila izraz, ali je kasnije podlegla potiskivanju. U tom procesu stvorena je posebna savjesnost usmjerena protiv ciljeva nagona čiji pritisak iz nesvjesnog ne prestaje jenjavati i koji se doživljava kao kušnja, što generira i strepnju iščekivanja – proces potiskivanja je time samo djelomično uspješan i iziskuje stalno nove psihičke napore koji bi zapriječili pritisak nagona. Rituali i opsesivne radnje podižu se dijelom kao obrana od kušnje, a dijelom kao obrana od očekivane nevolje. Prohibicije preuzimaju mjesto opsesivnih radnji kada ove postanu neadekvatna obrana od kušnje – prohibicije drže situacije koje izazivaju kušnju na distanci.

„…ritual predstavlja zbroj uvjeta pod kojima se dopušta nešto što još nije apsolutno zabranjeno, upravo kao što bračna ceremonija Crkve za vjernika označava odobravanje užitka koji bi inače bio grešan.“

U opsesivnim radnjama, simptomima opsesivne neuroze, Freud vidi kompromise – one uvijek reproduciraju nešto od užitka koji bi trebale prevenirati, one služe potisnutom nagonu kao i psihičkim agencijama koje ga potiskuju. Uspostava religije se također može dovesti u vezu s potiskivanjem, odbacivanjem određenih nagonskih pobuda, što i u religijskom životu predstavlja neprestanu borbu – očitu u sklonosti pobožnih ljudi padu u grijeh, koja zatim vodi do novih oblika religijske aktivnosti, činova pokore. Kompromis s užitkom, možda nevidljiv na prvi pogled, postaje očigledan u domeni religije kada se prisjetimo učestalosti kojom se zabranjena djela (izraz nagona koje je religija potisnula) čine upravo u ime ili tobože radi religije.

U pozadini mentalnih procesa opsesivne neuroze operativan je proces koji je Freud nazvao psihičkim izmještanjem (Verschiebung). Taj proces omogućuje da mala, trivijalna stvar putem asocijacije dođe na mjesto stvarne, važne stvari u psihičkom životu pojedinca (npr. gornji primjer sa stolicom i mužem). U domeni religije nalazimo sličnu tendenciju prema kojoj sitničavi rituali i prakse postupno postaju ono esencijalno – čime religije s vremenom postaju podložne reformama kojima je cilj retroaktivno uspostaviti izvornu ravnotežu vrijednosti.

Što zaključiti iz svega ovoga? Mogli bismo u opsesivnoj neurozi vidjeti patološko naličje uspostave religije i

 „opisati tu neurozu kao individualnu religioznost, a religiju kao univerzalnu opsesivnu neurozu“.

Ključno podudaranje između religije i opsesivne neuroze Freud vidi u odricanju od aktiviranja konstitucijski prisutnih nagona. Ljudska civilizacija je razvijena kroz postepeno odricanje od tih nagona, u čemu je religija igrala bitnu ulogu – zahtijevajući da se dobar dio nagonskih zadovoljenja žrtvuje Božanstvu: „Osveta pripada meni, reče Gospodin“ (Freudov citat). Mnoge stvari koje su u razvoju drevnih religija odbačene kao zabranjene i nepravedne, bile bi prepuštane Božanstvu i istovremeno dopuštene u njegovo ime, radi čega ne treba čuditi da su sve ljudske osobine i nastranosti pripisivane drevnim bogovima. Takva organizacija je omogućavala čovjeku da se oslobodi dominacije društveno štetnih nagona, dok bi mu unatoč tome priječila da vlastite prijestupe opravdava pozivajući se na božanski primjer.