Psihoanaliza i Freudov mit – Mojsije, realni otac i strvina
Zašto je filozofska upotreba Lacanovih pojmova, kako je sam Lacan naziva – prljava upotreba? Pregled seminara L’envers de la psychanalyse – Christian Dubuis Santini razrađuje ideju Gospodarevog diskursa kao naličja Analitičkog diskursa.
Uvod u problematiku mita – Lacan mit definira kao nešto čija povijest/priča može biti samo poluizrečena kroz sukobljavanje suprotnosti. Mitološki temelji psihoanalize – psihoanaliza je, prema Lacanu, Freudov san – mit o Edipu je njegov manifestni sadržaj čiji bi latentni sadržaj bio mit o ubojstvu oca primitivne horde (Totem i tabu).
Zašto Freud inzistira na zaključku Mojsijevog ubojstva? Ekstravagantno otkriće mita Totema i tabua: svi su ljudi braća. Današnja prisilna fraternizacija u suprotnosti je s Lacanovim tumačenjem da se bratstvo uvijek temelji na segregaciji – izvornom slučaju židovskog naroda. Pojava Jahve kao ujedinitelja židovskog naroda znači pojavu Gospodarevog diskursa: Gospodar-označitelj dolazi na mjesto ubijenog oca primitivne horde i iz njega se Židovi konstituiraju kao narod. Simbolički pakt između Jahve i židovskog naroda – lik Jahve kao srž psihoanalitičkog izuma očinske funkcije.
Na razini pojedinca, izum psihoanalize donosi posredničku očinsku figuru kao spas za dijete od ambivalentnosti u odnosu na majčinu žudnju (Lacanova “očeva-imena”). Falus kao apsolutni gospodar-označitelj omogućuje razlikovanje spolova (posjedovanje/ bivanje falusom).
Nužnost mita: Uspostava Gospodarevog diskursa u židovskom narodu se za Freuda događa insceniranjem Mojsijevog ubojstva – ovim mitom Freud “prošiva” cjelokupnu diskurzivnost: otkrivanjem Diskursa analitičara retroaktivno osvjetljuje različite prethodeće diskurse.
Gospodarev diskurs u temelju karakterističan je isključivo za psihoanalizu, dok su psihologija i filozofija varijante Sveučilišnog diskursa – antagonizam između logike znaka i logike označitelja. Neljudska dimenzija označitelja, činjenica da smo zahvaćeni u jeziku i time dijelom “neljudski” – to je ono što jedino psihoanaliza razotkriva.
Za tu defektnost u samoj esenciji čovjeka psihoanaliza nudi protokol oslobođenja kroz ponovno povezivanje s elementima jezika, nalaženje vlastite pozicije u strukturi, to jest, orijentiranje pomoću Lacanova četiri diskursa.
Lacan u “L’envers de la psychanalyse” (čiji naslov duguje Balzacu) uprizoruje temeljnu nedostupnost za govoreća bića (prikazanu razlomačkom crtom) razrađujući logiku lica/naličja u svojim diskursima. Christian Dubuis Santini opisuje pristupanje jeziku putem pisma, gdje su Židovi narod koji je naučio čitati, a Freud predstavlja vrhunac njihove pismenosti.
Zašto se Lacan vraća Freudu – isječak Lacanovog govora o Realnom ocu i očinskoj funkciji i njegovo odbacivanje filozofije: za psihoanalizu nema ontologije, osim kao “sramotnologije” (hontologie). Sram se sastoji u izdaji jezika, u prelasku s razine označitelja na razinu znaka (semiotiku).
Razrada Lacanove metafore – govor kao “strvina”: Sahrana je karakteristična isključivo čovjeku, razlikovna je za rod Homo – tijelo kao označeno riječju, simbolizirano. Zašto domaće životinje ljudskim gospodarima donose strvinu i u čemu se sastoji čovjekova odgovornost prema drugim vrstama? Izumiranje Neandertalca demonstrativno za ulogu govora u sudbini roda Homo. Christian Dubuis Santini analizira pojam strvine na razini metonimije i na razini metafore – strvina kao vraćanje praznih riječi, riječi u raspadanju koje karakteriziraju Sveučilišni diskurs. Psihoanalitička disciplina nam služi kao obrana od zahvata Kapitalistovog diskursa i Christian Dubuis Santini drži da će preživjeti unatoč pesimizmu koji dijeli s Lacanom.
