Banalnost zla i Freudov zakon
Dana 11. travnja 1961. započelo je suđenje Adolfu Eichmannu, malom, ćelavom, kratkovidnom čovjeku od 55 godina, koji je od tada postao predstavnikom “banalnosti zla”, prema poznatom izrazu koji se pripisuje Hannah Arendt.
U sudnici u Tel Avivu, iza neprobojnog stakla, na optuženičkoj klupi, činilo se da se pita zašto je on predmet jednog takvog procesa, zašto su oči cijelog svijeta uprte u njega: “Bio sam običan tehničar – rekao je – i pronašao sam najprikladniji odgovor na pitanje kojim sam se trebao baviti. Upravo to rade savjesni državni službenici širom svijeta. Zašto sam jedini kojeg se za to optužuje?”
U svom izlaganju o “banalnosti zla”, Hannah Arendt tvrdi da Eichmann nije bio “sadistički pervertit”, jer se to razmatranje oslanja na predpsihoanalitičku predodžbu, uobičajenu predodžbu prema kojoj je sadist onaj koji zadaje i uživa u patnjama kojima podvrgava druge. No Lacan inzistira: subjektivna pozicija pervertita je radikalni stav samoinstrumentalizacije, pervertit je onaj koji sam sebe čini čistim objektom-instrumentom užitka (jouissance) Drugog s velikim D… Za razliku od strasne figure “dijaboličnog zla”, pravi sadistički pervertit je stoga prije depersonalizirani izvršitelj, “birokrat zla”, bez psihološke dubine, bez specifičnog kompleksa, bez motivacije koja bi bila traumatska…
Daleko od ekstravagantnog duha à la Milton ili fantastične inkarnacije goetheovskog Mefistofelesa, birokrat koji se skriva iza svoje “dužnosti” – evo prave suvremene figure Zla…
Što nam još kaže psihoanaliza? Da nikakvo pozivanje na moju “dužnost” ne može nikada osloboditi moj subjekt moje odgovornosti za svako moje djelo, svaku moju riječ, jer biti odgovoran znači odgovarati za moju poziciju subjekta, za koju sam, htio ja to ili ne, uvijek odgovoran. Riječ “odgovarati” (répondre) pripada istoj etimološkoj obitelji kao i glagol “vjeriti se” (épouser). Ovaj potonji dolazi od latinskog sponsare, “obećati, osobito u braku”. Odgovarati nosi sa sobom ideju uzvratne obveze…
Čovjek je odgovoran za posljedice svoje žudnje, koja je nesvjesna i koju stoga može saznati tek naknadno…
To je jedno od najznačajnijih pogrešnih tumačenja nastalih zbog loših čitanja Freuda: činjenica da imamo nesvjesno zapravo nam zabranjuje pozivati se na svoju dobru vjeru, naše dobre namjere… “Nisam to želio” nikada neće biti vrijedno odrješenja. Da, ono što sam učinio, ili ono što rezultira iz onoga što sam učinio, to sam želio – jer ono za čim žudim – to mi je neznano. Posljedice su te koje me tome uče. Ono za čime je žudio, čovjek je osuđen saznati tek naknadno. Subjekt nesvjesnog se ne može držati izuzetim od nenamjernih posljedica vlastite gluposti.
Nesvjesno – to će reći: tvoje slatke namjere, tvoje “velikodušne” “ideje” iza kojih se skrivaš, sve je to varka, fasada (façade), kaže Freud (na francuskom u tekstu). Posljedice su te koje imaju težinu, i za koje si odgovoran. Dešifriraj svoje nesvjesno – etički imperativ – jer ono što nisi htio, ono što ne znaš, držat će se protiv tebe. To je Freudov tvrdi zakon.
Dura lex, sed lex.
Zakon (la loi) je pitanje logike prije nego pitanje prava (droit), legalnost ne podrazumijeva legitimnost…
*slika i tekst preuzeti su i prevedeni sa Facebook stranice Christiana Dubuisa Santinija (11. travnja, 2025.): https://www.facebook.com/chris.dubuis.santini
