Filozofija, dijalektika, psihoanaliza
Uzmemo li pojam perverzije u njegovom izvornom značenju diverzije, odstupanja neke tendencije od njezinog takozvanog “prirodnog” cilja, krenut ćemo od “nijekanja dimenzije subjekta u pravom smislu riječi”, kako bismo suprotstavili:
– “perverzne” filozofije, koje veličaju pojedinca shvaćenog kao tjelesno biće, živuće, samorazumljivo, utjelovljeno u “svijetu” zamišljenom kao “prirodno” mjesto njegovog upisa (svijet u kojem održava odnose s drugima)…
– autentičnu filozofiju, koja je filozofija histerika, ona koju je inaugurirao Sokrat, čija je glavna karakteristika da započinje sa subjektom kojeg iznutra prorađuje njegov “manjak-bivanja”, subjektom podijeljenim pitanjem saznanja:
1/ što je on za žudnju Drugog i
2/ što bi to Drugi očekivao od njega;
subjekt koji je uistinu subjekt, i stoga podčinjen (assujetti), koji samog sebe može pojmiti a priori samo u subjektivnom povlačenju, radikalnoj vanjštini u odnosu na navodnu stvarnost, zvanu “objektivnom”.
Stoga, čovjek, biće, individua, osoba, da-sein, subjekt… riječi su od kojih svaka definira određeni horizont značenja (sens). I onaj besmisla (non-sens).
– U predlakanovskoj filozofskoj tradiciji ono što se naziva subjektom (usp. Foucaultovu Hermeneutiku subjekta) nije samo po sebi seksualizirano, ‘seksualizacija’ je nešto što se događa na empirijskoj, kontingentnoj razini, za ovakav način razmišljanja prvo bi postojao subjekt, a onda bi njegova seksualizacija intervenirala…
– U psihoanalitičkoj teoriji je obrnuto: upravo je seksuacija (rez) apriorni formalni uvjet za konstituciju subjekta, što je (između ostalog) razlog zašto je subjekt nesvjesnog, subjekt psihoanalize, uvijek a priori podijeljeni subjekt, rascijepljeni subjekt, prekriženi subjekt, nekonzistentan, što se označava s $ (precrtano S).
$ubjekt je sušta suprotnost individui, budući da je indivizija (nedjeljivost) suprotna diviziji (djeljivosti).
Subjekt nesvjesnog, koji nije ništa drugo do subjekt kartezijanskog cogita, samom sebi netransparentan, kao što je pokazao Lacan, strogo je egzogen svijetu statistike i nema nikakve veze s apstraktnim pseudo-egalitarističkim akademskim izmišljotinama Rodnih studija ili istraživanjima tržišta. “Znanost je ideologija potiskivanja subjekta” primijetio je Lacan…
Subjekt nesvjesnog ne govori »izravno«, već ono govori o njemu unutar strogog okvira izricanja (énonciation) koji proizvodi iskaz (énoncé), i jedino se tako shvaća, osobito posredstvom psihoanalitičara koji je sposoban nešto od toga čuti u slušanju koje se naziva “analitičkim”, što podrazumijeva pribjegavanje dijalektici.
Dijalektika uključuje identificiranje zajedničke točke u onome što a priori čini opozicije u njihovoj nepomirljivoj pojavnosti.
U slučaju estetskog suda (na primjer: što je Ljepota?), imamo:
– prvi moment (teza), koja je ona dogmatskog suda: ono što je lijepo, to je ono što već poznajem kao objekt koji smatram lijepim
– u drugom momentu (antiteza) shvaćam da je specifična kultura subjekta ta koja predodređuje što je za njega lijepo, pa dolazim do skeptičnog suda koji vodi u kulturni relativizam: sve prolazi, nema lijepog po sebi, svakome njegova istina…
– treći moment (sinteza) dopušta nam da problem postavimo na drugačiji način, dijalektički sud nam omogućuje da shvatimo zajedničku točku između dva prethodna momenta: u oba slučaja, čini se da ljepota ovisi o nečem izvanjskom u odnosu na subjekt, ipak, ako doživljavam estetsko zadovoljstvo, ne treba u vanjskom objektu tražiti odlučujuće kriterije ljepote, već u samom subjektu.
Jer ako postoji (estetsko) zadovoljstvo, to je zato što bi bila postojala žudnja (Subverzija subjekta i dijalektika žudnje); ako uživam u piću, to je zato što bih bio žedan; zadovoljstvo pijenja pretpostavlja žeđ (osim za pijanice…) jer, kako nam govori Spinoza, ne žudimo za nečim zato što je lijepo, nego stvari smatramo lijepima jer za njima žudimo.
Sinteza na dijalektičkoj razini stoga integrira dvije prethodne tvrdnje (tezu i antitezu) i zauzima poziciju antiteze, ali čineći još jedan korak, odlučujući korak, koji se sastoji u reintegraciji subjekta izricanja u njegov iskaz.
Problem je stoga pomaknut i više se ne postavlja na isti način: pitanje se više ne može postaviti kao “što je Ljepota” nego: “Što je to što ti sam nazivaš Ljepotom?”
To je Sokratov vlastiti način propitivanja koji je pomaknuo pitanje s objektivne razine “što je to stvar?” na ravan subjekta “kako ti sam nazivaš tu stvar?”, podsjećajući nas da su uvijek riječi ono s čime imamo posla a priori, te da se svaki subjekt treba promatrati u svojoj apsolutnoj singularnosti.
Evo zašto Lacan Sokrata smatra prvim psihoanalitičarom (“genijalna Sokratova histerija”), a Hegela “najsublimnijim histerikom”.
*slika i tekst preuzeti su i prevedeni sa Facebook stranice Christiana Dubuisa Santinija (19. ožujka, 2025.): https://www.facebook.com/chris.dubuis.santini
