Umijeće vladanja proizvodi samo čudovišta
1. Projekt vladanja svime
U današnje vrijeme, kad postoji namjera da se cijelu jednu populaciju primora da se prepusti ubrizgavanju “cjepiva”, zakon se ne proglašava odmah, prije nego što se policija pošalje među pobunjenike.
To ne bi bilo moderno.
Bilo bi kontraproduktivno.
Radije, mladima koji na njega pristanu ponudi se besplatno jelo u McDonald’s-u ili dan u regionalnom vodenom parku.
Nazove ih se kako bi im se reklo da su očekivani u centru za cijepljenje, da je njihov termin rezerviran.
Siromasima se dodjeljuje “diploma pobjednika nad Covidom-19” – da, da, to se radilo u Meauxu!
Oko svakoga se organizira cijeli jedan neumoljivi “društveni pritisak” koji ide od ispiranja mozga televizijskim vijestima do psitacizma kolega, uključujući bombardiranje na društvenim mrežama.
Zatim, riga se, grdi se, prijeti se ekskomunikacijom neposlušnima i posrnulima.
I za kraj, život tvrdoglavaca posipa se s tisućama malih sitničavih zapreka, tisućama iscrpljujućih smetnji, tisućama sićušnih zabrana koje doduše ne idu tako daleko da ih izgladne.
Neprimjetno ih se izdvaja iz društvenog života.
Ukratko: čini se da nestanu.
Naravno, još uvijek negdje postoje, kao i tolike druge sitne stvari, ali to je već kao da više ne postoje.
Štoviše, nije se morao provoditi zakon da bi se nametnula norma. Nije se moralo izravno obuzdati tijela. Učinilo se da dođu sami, “slobodno”. Stavljene su na polugu njihove potrebe, njihove navike, njihovi strahovi, njihove želje, kako bi ih se dovelo do pokore. Organiziran je cijeli jedan “pogodni okoliš”. I to ne za jedne ili druge, već za populaciju u cjelini, i za sve specifične populacije koje ju sačinjavaju.
To znači vladati: strateški djelovati na ponašanja.
“Upravljati upravljačima”, prema kanonskom izrazu Michela Foucaulta, u kojem bi trebalo čuti automobilsku metaforu. Proizvoditi pilote. I pilotirati pilotima.
Tu ne ulazi ništa od verbalnog, osim da cilja na neverbalno. Pomalo kao u hipnozi. Štoviše, upravljanje automobilom, poznato je, spada u blago hipnotičko stanje.
Razum ovdje ne intervenira kao posrednik.
Vladati, to ne znači učiniti da se sluša razum kako bi savjest sa svoje strane podvrgla tijelo svom zakonu. Niti urazumiti.
Vlada se samo slobodnim subjektima.
“Pojedincem se može učinkovito manipulirati samo ako doživljava osjećaj slobode.” (Robert-Vincent Joule i Jean-Léon Beauvois, Petit traité de manipulation à l’usage des honnêtes gens, 1987.)
Stoga, ne sputavati tijela, već radije organizirati umjetnu sredinu u kojoj populacija živi, razvija se i slobodno se kreće.
Kao što se dizajnira urbana sredina, konfigurira se mentalni prostor.
U ožujku 2010. engleski Institute for Government i Premijerov ured objavili su dokument kojim potvrđuju svoju konverziju na “bihevioralne znanosti”. Njegov je naziv “Mindspace, influencing behaviours through public policy”. Ovako započinje: “Utjecanje na ponašanje ljudi za vladu nije ništa novo”. U tome, vladanje odavno više nije ekskluzivni posao vlada, jer su njihove metode pokorile svijet. Pogledajte statistiku – državnu znanost – kako je sve osvojila. U 17. stoljeću, William Petty mukotrpno je prebrojavao kuće Dublina i mrtve Hôtel-Dieu-a. Neki danas broje svoje dnevne korake, a big data vam u stvarnom vremenu pokazuje najbrži put do vaše destinacije. Do te mjere da se sada može pričati o upravljanju klimom kao o upravljanju gradom, o upravljanju “globalnim zdravljem” kao o upravljanju “komunalijama”. Nije da vlast postaje totalna, već se svime mora upravljati.
Ovaj poseban način provođenja moći može se pratiti unazad do rođenja političke ekonomije u 18. stoljeću. Prema njoj, spontani društveni red mora proizići iz anarhije individualnih sloboda, vrlinom nevidljive ruke tržišta – ordo ab chao.
To bi jednako lako moglo biti rezultat načina na koji je, od kraja 19. stoljeća menadžment malo po malo zamijenio staru autoritarnu, disciplinarnu i patrijarhalnu vlast s “mekom”, neizravnom moći, s utjecajem čiji model je domaćinski i koji zna puno bolje od vas što je za vas dobro – poput velike, dobroćudne mame. Jer sve do kraja 19. stoljeća, menadžment je u engleskom jeziku prvo označavao brigu o životinjama, o djeci, a sekundarno o poslu. Nije imao nikakvu konotaciju nasilne discipline. Radije, na preventivni način je pratio organski rast. Tim manje bi davao naredbe što bi više osiguravao da u materijalnom smislu vlada red, sve do najmanjeg detalja – da je sve lijepo, mirno na svom mjestu.
To semantičko polje je ono za što se Taylor hvata kada piše: “Pod znanstvenim menadžmentom, discipliniranje je na svom minimumu […] To je jedna od posebnih karakteristika znanstvenog menadžmenta; to nije ropstvo; to je do ljubaznosti; to je do treninga.” Ono što je Henry Ford 1922. preveo u ovim terminima: “Naš cilj je učiniti da putem materijalne organizacije, putem opreme i putem simplifikacije operacija naredbe postanu suvišne.” Protuudar ovog ‘spontanog reda’ bilo je, kod Forda, isto tako spontano premlaćivanje svakog radnika koji bi se pokušao sindikalno organizirati, čoporom od tisuća razbojnika i snagatora svježe izašlih iz kaznionice, koji su sačinjavali Ford Service Department. Ustanak, pobuna, sukob, ispadi: oblici revolta protiv patrijarhalne vlasti – svatko je njima prilično dobro ovladao. Ali kako se revoltirati usred goleme matrice bez vanjštine, koja sve utišava, guši vas i “želi vam dobro”?
“Kako natjerati ljude da slobodno rade ono što želite da rade?” Tako se formulira upravljačko pitanje. To je pitanje oko kojeg su svi veliki pametnjakovići sada ujedinjeni – voditelj marketinga koji nudge-a svog klijenta, ministar koji prodaje svoju novu reformu, voditelj ljudskih resursa na pragu uvođenja više “agilnosti” u poduzeću, komunikator, moderni roditelj preopterećen svojom djecom, dizajner smartphone aplikacija, urbanist usred “rehabilitacije” kvarta, profesionalni zavodnik, onaj koji motri reakcije svojih follower-a na Instagramu, onaj tko teži izvući najbolju cijenu za svoj motor na Leboncoinu ili automobilist koji želi biti dobro ocijenjen od strane svojih suvozača na Blablacaru. Upravljački odnos prema svijetu posvuda se uvukao, a s njim i njegov suštinski paradoks.
Dijalog u New Yorku 1941. između Meadove i Batesona na “Konferenciji o znanosti, filozofiji i religiji u njihovom odnosu prema demokratskom načinu života” taj paradoks je pojasnio s jednom rijetkom jasnoćom. “Ne konstituira li implementacija definiranog smjera…”, pita Mead, “…poziv na kontrolu? A kontrola – odmjerena, proračunata, definirana kontrola, kontrola koja uistinu postiže svoje ciljeve – ne poništava li ona demokraciju samim svojim postojanjem, uzdižući neke ljude da vrše kontrolu, a degradirajući sve ostale na razinu žrtava te kontrole? […] Radeći prema definiranim ciljevima, mi, specijalisti za društvene znanosti, činimo sebe krivima za manipulaciju ljudima, a onda i za negiranje demokracije.” Na ovo sve u svemu iskreno propitivanje, Bateson odgovara sa “sugestijom da ostavimo po strani sve svrhe kako bismo postigli našu svrhu”. “Slažemo se da određeni osjećaj individualne autonomije, navika duha na određeni način povezana s onim što sam nazvao ‘slobodnom voljom’ (free will), esencijalni su u jednoj demokraciji, ali nije nam potpuno jasno kako bi tu autonomiju trebalo operativno definirati. Na primjer, koja je veza između “autonomije” i kompulzivnog negativizma? Benzinske postaje koje se odbiju pridržavati policijskog sata – pokazuju li istančani demokratski duh ili ne? […] Kako da naštimamo labirint ili problemsku kutiju kako bi antropomorfni štakor zadobio ponavljajući i pojačani dojam svoje vlastite slobode. […] U konačnici, trenutni sukob je borba na smrt nad ulogom koju bi društvene znanosti trebale igrati u uređivanju ljudskih odnosa. Nije pretjerano reći da je ovaj rat ideološki fokusiran na tu jedinstvenu točku – ulogu društvenih znanosti. Hoćemo li rezervirati tehnike i pravo na manipuliranje ljudima na privilegiju nekolicini pojedinaca željnih moći, orijentiranih svrhama i planiranju, za koje instrumentalna priroda znanosti luči posebnu privlačnost? Sada kad raspolažemo tehnikama, hoćemo li hladnokrvno tretirati ljude kao stvari? Ako ne, što ćemo učiniti s tim tehnikama?”
Ostatak povijesti, i Batesonova života, pružio je na ova pitanja odgovore koje znamo.
Na drugom kraju svog povijesnog djelokruga, projekt upravljanja svime šalje nam trnce niz kralježnicu kroz usta Yuvala Hararija, koji intervenira na World Economic Forumu u Davosu u siječnju 2020.: “Ako znate dovoljno biologije i imate dovoljno računalne snage i dovoljno podataka, možete hakirati moje tijelo, moj mozak i moj život. Sustav koji nas razumije bolje nego mi sami sebe može predvidjeti naše osjećaje i odluke, može manipulirati našim osjećajima i odlukama i može u konačnici donositi odluke umjesto nas. […] Uskoro će barem neka poduzeća i neke vlade biti sposobne sustavno hakirati sav narod. Mi preostali ljudi bismo se trebali priviknuti na ideju da više nismo misteriozne duše. Sada smo životinje koje se mogu hakirati.” (“Kako preživjeti u 21. stoljeću”)
Glavni data scientist jednog velikog poduzeća iz Silicijske doline anonimno izbacuje: “Uvjetovanje masovnih razmjera esencijalno je za novu znanost o masovnom inženjeringu ljudskih ponašanja.”
Larry Page je za Financial Times 2016. izjavio: “Naš primarni cilj je ono društveno. […] Trebamo revolucionarnu, a ne postupnu promjenu.“
Izvršni direktor Microsofta oduševljavao se 2017. pred skupom svojih programera: “Ludo je vidjeti dubinu i širinu napretka postignutog u našem društvu, u našoj ekonomiji; vidjeti do koje je mjere naša digitalna tehnologija sveprožimajuća.” Zaključuje svoju intervenciju pozivajući ih da “promijene svijet”. I plješće mu se.
Izvršni direktor kineske tvrtke koja je stvorila sustav društvenog kreditiranja raduje se što on “čini da na neki način loši ljudi ne nađu mjesto u društvu, dok se dobri ljudi mogu razvijati slobodno i bez prepreka.”
U lipnju 2021. francuski Senat se ushitio kineskim upravljačkim modelom u izvješću o mogućnosti korištenja digitalnih alata s obzirom na sve predstojeće slasne krize. Uzimajući kao načelo da je “učinkovitost [digitalnih alata] izravno povezana s njihovom nametljivošću“, izvjestitelji sugeriraju: “Konačno, u najekstremnijim kriznim situacijama digitalni alati bi mogli omogućiti vršenje, u stvarnom vremenu, učinkovite i iscrpne kontrole povinjavanja stanovništva restrikcijama, praćene, gdje je to potrebno, s odvraćajućim sankcijama, a na temelju dodatno ponižavajućeg iskorištavanja osobnih podataka.”
Kibernetika je rođena kao “znanost kontrole i komunikacije”, kao znanost o kontroli putem komunikacije.
Kibernetizacija svega je guvernmentalizacija svega.
Projekt vladanja se može samo potiho formulirati kao utopija za svijet, jer se njegov ljudski postulat već ostvario u svakodnevnoj egzistenciji.
Njegovo pretpostavljeno je da postoje samo odnosi izvanjskosti prema izvanjskosti. Stranosti prema stranosti.
Da je, dakle, sve manipulacija.
Da nigdje nema dosljednih veza, već samo veza i vezica.
Budući da se već dovoljno dugo bavi time da od nas učini vanzemaljce, sada može stremiti da kolonizira svemir.
I izdavati to za perspektivu budućnosti.
2. Demokratski dizajn i environmentalna moć
Nakon što se istrošila formula velikog općeg zatvaranja iz proljeća 2020., francuska vlada se utekla drugim sredstvima.
Pokušan je policijski sat. Uostalom, to je bio “rat”. To se uklapalo u temu obuke.
Da bi stvar jače ubadala, predstavljena je 17. listopada navečer.
Jedan 17. listopada – poput onog dana 1961. kada su Alžirci koji su prosvjedovali protiv policijskog sata usmjerenog protiv njih završili u stotinama u Seni. Datumi su sve čega se, iz pripremnih školskih dana, sjećaju vladajući.
Ovaj je bio odvažan. Složimo se oko toga.
Skupili smo se te večeri, nas nekoliko stotina, kako bismo prkosili novoj mjeri za uznemiravanje tumarajući od trga Châtelet do željezničke stanice l’Est; preuređujući usput pročelje jedne male policijske postaje.
Bilo nas je nekoliko stotina, od milijuna stanovnika koje broji Pariz, koji nisu cijenili ironiju datuma.
Nesvjestica.
Nego, može biti da je sama forma “demonstracije” ta koja više ne odgovara novom dobu. Može biti da ona zahtijeva više prikrivenih metoda s jedne, a upadljivih s druge strane. Prolazeći ulicom Saint-Denis, u našim sirotim ustima ostala je samo jedna sirota riječ u tri sloga: “li-ber-té” (slo-bo-da). Jasno, moglo se pisati: “Sama riječ sloboda je sve što me još uvijek ushićuje. Vjerujem da je prikladna za održati, na neodređeno, stari ljudski fanatizam.” (André Breton, Manifest nadrealizma, 1924.). Ali na kraju, nakon “re-vo-lucije” koja je, došavši iz daljine, magično zapalila Champs-Élysées 16. ožujka 2019., to je zvučalo kao povratak na strogi politički minimum. Jedna je stvar skandirati revoluciju koju nije moguće provesti, a druga je tvrditi da je pojam toliko eteričan da se može postaviti na ulaze u republičke zatvore.
Ono što nam je postalo jasno u proljeće 2020. – kada je naš stan pretvoren u ćeliju sa dnevnim šetnjama, kantinom u supermarketu, ophodnjama policajca-stražara i zatvoreničkim sklekovima, ali bez sobe za posjete – to je da naš nedostatak slobode ne počiva u dopuštenju da dolazimo i odlazimo, već u stanju bezgranične ovisnosti u kojem nas ovo društvo drži. Bilo je dovoljno pucnuti prstima, bilo je dovoljno da nekolicina perverznjaka s prebivalištem u Elizeju proglasi “rat” da se shvati naše stanje: živimo u zamci, koja je dugo vremena bila otvorena, ali bi se mogla ponovno zatvoriti u svakom trenutku. Moć koja nas je držala bila je utjelovljena ne toliko u histeričnim klaunima koji nastanjuju, radi naše velebne zabave (distrakcije), političku scenu, koliko u samoj strukturi metropole, u opskrbnim mrežama o kojima naše preživljavanje ovisi, u urbanom panoptikumu, u svim elektroničkim bubama koje nas opslužuju i razaznaju, ukratko: u arhitekturi naših života. Evo cijelog jednog okoliša nad kojim nemamo nikakav stvarni zahvat, koji su nam osmislili drugi, i gdje smo učinjeni štakorima. Jedan njemački urbanist, izvorno socijalistički dizajner velikih poslijeratnih američkih infrastrukturnih mreža, već je 1920ih godina napisao: “Metropola se pojavljuje prije svega kao tvorevina svemogućeg kapitala, kao aspekt svoje anonimnosti, kao urbana forma obdarena svojim vlastitim kolektivnim psihičkim temeljima, ekonomskim i društvenim, koji dopuštaju istovremenu izolaciju i najčvršću amalgamaciju svojih stanovnika. […] Arhitektura metropole u osnovi ovisi o pronađenom rješenju između elementarne stanice i urbanog organizma u svojoj cjelini.” (Ludwig Hilberseimer, Arhitektura metropole, 1927.) Sada udvostručena s virtualnim ekosustavom koji svatko nosi sa sobom, metropola je ovaj totalni okoliš, ovaj okoliš okoliša, gdje je sve moguće – i gdje ništa to nije. Formalna sloboda ljudskog atoma tumara po betonskom krugu mogućnosti ocrtanih okolišem koji je izgrađen oko nje, za nju. Ona se zaustavlja tamo gdje počinje njezin okoliš. Arhitektura ponuđenih izbora je imperativna – imperativna i potiha. Branik autoceste, nadzorna kamera ili anti-beskućnička klupa materijaliziraju tako mnogo implicitnih zabrana. Jedina sloboda koja vrijedi je ona na čijem izvoru se nađemo. To je sloboda da stvaramo naš vlastiti okoliš, da ga mijenjamo, da ga konfiguriramo, to jest, da upravo učinimo da više ne bude “okoliš”, već sredina u koju ne samo da se prikladno uklapamo, već u kojoj postojimo. Nepotrebno je precizirati da to ne dolazi samo od sebe. To zahtijeva izlaženje iz propisane izolacije i rekuperiranje moći djelovanja svojstvene svakom živom ljudskom tkivu, u svoj zbijenosti dijeljenih iskustava.
Rješenje aporije čovjeka i njegove okoline je način življenja koji čini da ta aporija nestane.
I da se pojavi svijet koji bi bio naš.
Živimo u potpuno dizajniranom svijetu.
Naskroz osmišljenom svijetu, zasićenom tihim intencionalnostima.
Svaki kutak metropole, svako prometno čvorište, svaka radionica, svaki open space nosi nepriznati pečat studija, čija je realizacija, te njihovih prikrivenih strategija.
Već je 1889. Međunarodni kongres jeftinog stanovanja okupljen u Parizu stipulirao da „planovi stambenih zgrada će se projektirati imajući u vidu izbjegavanje svake prilike susreta između stanara, a razine i stubišta u punom svjetlu trebaju se smatrati produžetcima javne staze”.
Kronična metropolitanska depresija – ona sama je planirana.
“Oglašavanje se upotrebljava kako bi se održalo nezadovoljstvo masa njihovim načinom života, te kako bi im se učinila nepodnošljivom ružnoća stvari koje ih okružuju. Zadovoljni klijenti ne stvaraju toliko profita koliko nezadovoljni”, već je navodio reklamni časopis Printers’ Ink 1938.
Ništa novo pod suncem.
Ovih dana, svaka je značajka smartphone-a smišljena kako bi se aktivirao naš dopaminski krug nagrađivanja, svaka nas aplikacija ima za cilj zakačiti, i ako je moguće, obuzeti.
Neki dizajner stoji iza svakog nevinog objekta kojeg se primimo, iza svakog detalja pisoara u koji mokrimo, iza svakog svjetla svakog zahoda kojem pristupimo.
Ima ih čak i iza pojmova novogovora koje pokupimo, a koji su tu kako bi učinili da progutamo pokoju prijevaru. Same riječi su počele raditi za one koji ih proizvode.
Do te mjere da bi održavanje jedne egzistencijalne higijene zahtijevalo ponavljanje sebi, svaki dan, u vidu protuotrova: ne, kiberzajednica nije zajednica, kiberprijateljstvo nije prijateljstvo, kiberposao nije posao i kibersvijet nije svijet.
Ispod svakog detalja našeg okoliša skrivaju se neformulirane namjere (desseins).
To nije do paranoje – to je do marketinga.
“CAPTology” (Computers As Persuasive Technology) je naziv koji je utemeljitelj “bihevioralnog dizajna” dao svojoj znanosti o “mijenjanju navika ili ponašanja ljudi”. Njegovi savjeti i njegova učenja preplavili su Silicijsku dolinu od kraja 1990-ih. Cijelo umijeće pecanja (hameçonner) korisnika interaktivnih računalnih sustava sastoji se u izgradnji okoliša koji funkcionira poput uređaja za snimanje. „Ljudsko ponašanje je podložno programiranju. Dovoljno je poznavati kod. Ovdje predstavljamo Bihevioralni dizajn: dizajnerski okvir za programiranje ljudskog ponašanja.” Tako započinje knjiga Digital Behavioral Design (2018.), T. Dalton Combsa i Ramsay A. Browna.
Korisnikov osjećaj suverene slobode kulminacija je najprofinjenijeg programiranja. U računalnom dizajnu to zovemo “emocionalnim dizajnom”, “dizajnom iskustva” ili “dizajnom usmjerenim na korisnika“. Sveprisutnost smartphone-a, tableta i ostalih povezanih objekata u našim životima bila je, naravno, promišljena. Bilo je to kasnih 1980-ih, u Xerox PARC u Palo Altu, od strane inženjera Marka Weisera. Drugi su tada računali na prve kacige za virtualnu stvarnost kako bi svima prodali svoju idealnu fiktivnu okolinu, a Weiser, on je preferirao informatizirati postojeći okoliš. To ga je učinilo ocem “sveprisutnog računarstva”. Takvo je za njega bilo “računalo 21. stoljeća”: predmet koji djeluje obično, ali koji sabire pod svojim ergonomskim površinama stotine senzora i kontrola koje komuniciraju jedne s drugima – zasloni, zvučnici, glasovna pomagala, programatori, alarmi, integrirane kamere – cijeli jedan elektronički senzorij. Logično je da je prema Weiserovim riječima Apple predstavio svoj iPad iz 2012.: „Mi vjerujemo da tehnologija doseže svoj vrhunac kad postane nevidljiva, kada više ne razmišljate o onome što radite.”
Pogrešno je razumjeti računalni i fizički dizajn kao dvije odvojene domene. Te dvije discipline su genealoški povezane: bio je to student škole dizajna u Ulmu u Njemačkoj – škole osnovane pod pokroviteljstvom Waltera Gropiusa, povijesnog upravitelja Bauhausa – koji je dizajnirao Control Room Salvadora Allendea, futurističku sobu prekrivenu ekranima, gumbima i ručicama koja je u stvarnom vremenu trebala centralizirati sve indekse proizvodnje sektor po sektor, sve indikatore motivacije radnika, sve informacije o cestovnom prometu koje su povratno slali teleksi socijalističkog projekta Cybersyn.
MIT Media Lab proizašao je iz MIT Architecture Machine Group, grupe mladih arhitekata osnovane 1967. No, povrh svega, moguće je trasirati kontinuiranu povijesnu liniju koja vodi od socijalističkih ambicija Weimarskog Bauhausa do demokratskih zahtjeva kalifornijskih Tech divova. Paradoksi kojima barataju i nemogućnosti koje ih animiraju su srodne. Designing freedom – naslov je u obliku double bind-a koji je glavni inženjer projekta Cybersyn dao seriji radijskih obraćanja u Čileu, 1973. To je također formulacija nepremostive proturječnosti u kojoj se rve environmentalna moć suvremenih tehnokratskih društava.
Od 1917. do kraja 1920-ih, pitanje koje animira rusku umjetničku avangardu u svim domenama, pitanje je “socijalističke rekonstrukcije načina života”. To je tema “novog byta“. Byt je ruski pojam, elementaran koliko i neprevodiv. To je svakodnevica, mjesto svog iskupljenja i svog prokletstva, omraženog i obljubljenog. To je domaćinski život, materijalna kultura u suprotnosti s bytie, bićem, duhovnim postojanjem. Byt se neodvojivo odnosi na raspored poznatih mjesta i navika koje čovjek tamo preuzima. To bi doslovno bio “način života” da byt nije također, namah, glagol “biti” na ruskom. Moglo bi se reći da sva tragedija ruske avangarde, prenagljena samoubojstvom Majakovskog, proizlazi iz ambivalentnosti ovog pojma. “Barka ljubavi se razbila o byt”, bile su njegove posljednje riječi. Kao Google danas, mada dijametralno suprotnih namjera, ruski konstruktivizam je htio „postati superiorni oblik inženjeringa životnih formi u njihovoj cijelosti”. Sa svojom arhitekturom, svojim oglasima, svojim pjesmama, svojim slikama, svojim kazalištem i svim njegovim ostvarenjima, objavljenim na “fronti načina života”, namjeravao je uzdrmati byt ljudi, a time i cjelokupnost njihovih praksi, njihovih običaja, njihovih manira i njihovih vjerovanja. Konfigurirajući novi okoliš, namjeravao je reformirati samo čovječanstvo. U istom razdoblju, Walter Gropius je predsjedao Radničkim vijećem za umjetnost u Berlinu, gdje se namjeravalo okupiti sve umjetnosti “pod okriljem velike arhitekture koja bi se ticala cjelokupnog naroda”. Dvadeset godina kasnije, Gropius, Mies van der Rohe, Hilberseimer & Co., definirali su zaštitni znak – nezamjenjivi “međunarodni stil” – američke poslijeratne arhitekture, koja je deformirala svijet i dizajnirala jednoličnu nečovječnost metropola cijelog svijeta. Kao što je Hilberseimer tako prikladno napisao, “ovo će voditi jednoj izravnoj arhitekturi, slobodnoj od svih romantičnih reminiscencija, u skladu s današnjim svakodnevnim životom: ne subjektivnoj i individualističkoj, već objektivnoj i univerzalnoj.” Sav poslijeratni urbanizam, sa svojim neumoljivim infrastrukturnim mrežama električne energije, vode, prometa i komunikacija, sa svojim geometrijskim ponavljanjem – jedne navodno demokratske jednakosti – istih masa betona ravnih krovova koje služe kao “strojevi za obitavanje”, ostvaruje na svoj način inicijalni slogan Bauhausa: “Umjetnost i tehnologija, jedno novo jedinstvo!” Nepotrebno je precizirati da sve ovo ne ide bez blagog redefiniranja demokracije: “Pod demokracijom, mislim na oblik života koji se, bez političke identifikacije, polako širi cijelim svijetom, uzdignut na temeljima rastuće industrijalizacije, povećane komunikacije i informacijskih usluga i proširenog pristupa masa visokom obrazovanju i pravu glasa.” (Walter Gropius, Apolon u demokraciji, 1968.).
Definirati novu environmentalnu moć kao temeljno demokratsku – u Committee for National Morale, Gordona Allporta, Margaret Mead i Gregoryja Batesona, 1940., sasvim je očito da je to traženi podvig. I tamo također, Bauhaus se nije našao bez razloga. U Committee for National Morale, traži se alternativa autoritarnoj propagandi – oblik propagande koji ne bi bio demokratski samo u svom sadržaju, već u samoj svojoj formi. Pitaju se koja vježba komunikacije ne bi reproducirala jednostrano podvrgavanje primatelja odašiljaču. Kako umaći jednosmjernim porukama središnje stanice – bilo da je to za radijskim mikrofonom, iza kamere ili za stolom za editiranje – koje uvjetuju pasivne, serijske, robotizirane, fanatizirane subjekte primatelje? Drugim riječima: kako propagandu učiniti interaktivnom? Evo pitanja s nečuvenim nasljeđem. Odgovor Committee for National Morale je: umjetnička višezaslonska instalacija, imerzivna izložba ponuđena “proširenom vidnom polju” gdje se gledatelj slobodno kreće i pušta da ga osvoji osjećaj sudjelovanja u stvorenom okolišu. Prvi happenings su unuci ovog istraživanja alternative agresiji jednosmjerne poruke autoritarnih moći. To se itekako daje osjetiti u definiciji koju im daje njihov izumitelj, Allan Kaprow, 1957.: “Happening je uzbudljivi okoliš u kojem su kretanje i aktivnost pojačani na ograničeno vrijeme i u kojem se, u pravilu, ljudi okupljaju u danom trenutku radi dramatične radnje.” Komitet ništa ne izmišlja: on se u biti inspirira prvim izložbama njemačkih alumnija Bauhausa u egzilu, u Museum of Modern Arts u New Yorku, koji su, između ostalih, osnovali i financirali Rockefelleri. Retrospektiva o Bauhausu iz 1938., ali pogotovo propagandne izložbe iz 1942. čiji je dizajner bio Herbert Bayer, The Road to Victory ili Airways to Peace, nadahnuli su u Committee for National Morale odgovor na pitanje koje ga je okupiralo. Suočeni s ovom novinom, koja je za nas postala tako uobičajena, američki gledatelji isprva su bili dezorijentirani ovim naizgled kaotičnim načinom predstavljanja djela, ovim pogledom od 360 stupnjeva gdje se putem nekoliko ruku nacrtanih na zidovima jedva razaznaje smjer kretanja, gdje je svatko zadužen za svoj vlastiti doživljaj izložbe. Dizajneri su, s druge strane, bili prilično zadovoljni ovim savršenim kompromisom između slobode prepuštene posjetiteljima – daleke zaglupljujućoj pasivnosti indikativnoj za totalitarnu propagandu – i suptilnog usmjeravanja sadržanog u izboru rasporeda, djela i mogućih ruta. Ovdje se iscrtava savršen kontinuum između Drugog svjetskog rata i Hladnog rata, između borbe protiv nacista i borbe protiv Sovjeta. Nakon rata, demokratska propaganda stoga još neće prestati obilaziti svijet sa svojim gigantskim izložbama, čiji model ostaje The Family of Man, najposjećenija izložba svih vremena – od 1955. do 1963. ona je gledateljima šezdeset osam zemalja nudila da kontempliraju nad njenih pet stotina fotografija bez jasnog slijeda. Te izložbe su, bilo umjetničke ili komercijalne, avangardne ili više konsenzualne, u pravilu bile financirane i planirane od strane službi posvećenih antikomunističkoj borbi. CIA se, kako smo saznali prije nekoliko godina, također može legitimno smatrati pokretačem planetarnog uspjeha apstraktnog ekspresionizma. Dvadeset godina subvencionirala je i promicala izložbe Pollocka, Rothka i De Kooninga, koji o tome nikad nisu ništa znali. Ovaj dizajn okoliša kao demokratski odgovor na totalitarnu propagandu povjesničar komunikacija Fred Turner naziva “demokratskim okruživanjem”. Očito, kao što Internet nije ukinuo radio i televiziju, tako je i demokratsko okruživanje samo podvostručilo dominantnu propagandu, predstavljajući ju ne više kao poruku, već kao dispozitiv.
Terry Winograd, maglovito iskren teoretičar računalnog dizajna, koji je na Stanfordu bio profesor Larryju Pageu, pisao je u tandemu s bivšim ministrom gospodarstva Salvadora Allendea i inicijatorom projekta Cybersyn, koji je postao uspješan poduzetnik u Sjedinjenim Državama, Fernandom Florèsom: “Dizajn je u svom suštinskom smislu iz reda ontološkog. On konstituira intervenciju u pozadini naše kulturne baštine i gura nas iz gotovih navika našeg života, duboko utječući na naše načine postojanja. Dizajn je, s ontološke točke gledišta, nužno refleksivan i politički, i što se tiče tradicije koja nas je formirala i budućih transformacija.” (Terry Winograd i Fernando Flores, Umjetna inteligencija pod znakom pitanja, 1986.). Uspjeh discipline nas je donekle natjerao da zaboravimo da design na engleskom znači “projekt, plan, svrha, namjera, cilj”, ali također “loša namjera, zavjera”. To design je spletkariti, simulirati, skicirati i postupati strateški. Designer, izvorno u 17. stoljeću, perfidan je spletkar koji postavlja zamke. Imati designs nad prijateljičinim mužem znači imati oko na njemu, htjeti ga zavesti. Potpuno dizajniran svijet je svijet potpuno izopačen samom svojom procedurom – time da uvijek mora skrivati svoje nacrte kako bi vidio njihov uspjeh. Velike platforme Silicone Valley-a su najuspješniji izraz environmentalne moći i njenih demokratskih paradoksa. Postigli su to da svakome stvore personalizirano okruženje koje mu nadomješta svijet. Preostalo im je samo nevidljivo ga modificirati kako bi zabilježili učinak koji ima na korisnike i na njihovo ponašanje. Iza Facebook-ovih poučnih probnih testova za poticanje Amerikanaca da idu glasovati ili za shvaćanje što ih čini tužnima, dolazi Cambridge Analytica – koja započinje ugovorom američkog State Departmenta za proučavanje načina da se smanji utjecaj Daeša na društvenim mrežama, a završava primjenom čudesnih tehnika mikro-ciljanja, koje je poduzeće razvilo pod krinkom antiterorizma, nad američkim biračima. Svake godine, vrlinom dizajna, funkcija održavanja političkog reda velikih informatičkih platformi postaje sve neumjerenija. Korak po korak, dosegnute su upravo kineske razine cenzure. Facebook pokreće hajku u grupama cijepljenih koji dijele svoja svjedočanstva o nuspojavama. U dokumentu nazvanom “The Good Censor” i objavljenom 2018., Google se namjerio “boriti protiv loših ponašanja” kako bismo “imali otvoren i inkluzivan internet.”. Evo dobrodošlog dodatka tog poduzeća ponuđenoj pomoći francuskim poreznim vlastima u lovu na vlasnike neprijavljenih bazena primjenom malo umjetne inteligencije nad satelitskim slikama Google Eartha.
Dakle, pod krinkom dizajna i inženjeringa neprijatelj nam stvara svijet iza leđa. Rijetki to potvrđuju, ali neki se od toga ne skrivaju. U politici, tu je na primjer Madsen Pirie, engleski, ili radije škotski, neoliberal i njegov think tank, Adam Smith Institute. Veliki ideološki obračuni i epske bitke Margaret Thatcher protiv rudara nisu mu bile po ukusu, mada ju je on savjetovao. Tome je suprotstavio mikropolitiku. Ne baš onu Foucaulta, Deleuzea ili Guattarija. Više način kojim se, kroz duži period, pomete pod s klasnim neprijateljem putem malih dispozitiva koji ne djeluju ozbiljno, ali mu metodično uklanjaju tlo pod nogama. Jedan primjer: radije nego da se ukine status željezničarima i osigura veliki sukob, može ga se rezervirati za one koji ga već imaju, a nove sudionike regrutirati po drugim ugovornim osnovama, čime se “otkupljuju sadašnje generacije kako bi se postupno uspostavio novi sustav”. (Madsen Pirie, Demontiranje države: teorija i praksa privatizacije, 1985.). Radije nego da se ukine regularna profesija kao što je taksi, dovoljno je uvesti konkurentsku, savršeno prekarnu, iskorištavajuću i neizbježno mnogo jeftiniju uslugu, kao što je Uber. Može se također ponuditi autobuse siromašnima kao low cost alternativu vlakovima, čije osoblje je suviše sindikalizirano. Ovako, idući jednostavno za najpovoljnijim, svaki klijent, bez da to primjećuje, sudjeluje u demontiranju regulacije. Korištenjem bezopasne aplikacije on glasa za neoliberalizam i provodi adekvatnu politiku na svojoj skali – neznatnoj, ali kumulativnoj. Neoliberalni mikropolitičar “se ne koncentrira na bitku ideja, već na pitanja političkog inženjeringa. […] On gradi strojeve koji rade […] i modificira izbore koje ljudi čine, mijenjajući okolnosti tih izbora. […] Većina uspjeha mikropolitike prethodila je općem prihvaćanju ideja na kojima su se temeljili. U mnogim je slučajevima upravo uspjeh tih politika doveo do pobjede ideje, a ne obrnuto.” (Madsen Pirie, Mikropolitika, 1988.) Štoviše, nije tako sigurno da veliki spektakularni sukobi ne mogu poslužiti kao diverzija za istovremeno postavljanje mikropolitičkih dispozitiva, zastrašujućih koliko i neprimjetnih.
Upravljanje svim stvarima odgovara dakle vršenju moći koja je esencijalno environmentalna. Moći koja uređuje sredinu, a bića ostavlja na miru. Koja “strukturira njihove izbore” i intervenira nad tijelima samo u krajnjoj nuždi. Koja izbjegava nered izbjegavajući davanje naredbi. Koja više ne proglašava Zakon, već izlučuje norme. Nesumnjivo, ljudi su se oduvijek povezivali s onim što ih okružuje. Hipokratovska tradicija uvijek je u circumfusi – okolnim stvarima – vidjela odlučujući faktor zdravlja i bolesti. Poznata “teorija klima” 18. stoljeća obuhvaćala je u biti sve materijalne aspekte – zrak, vode, mjesta – koji utječu na zemaljsku egzistenciju. Neki su tada čak mislili da okružja imaju dovoljno plastične sile da izrode životinjske vrste koje ih naseljavaju. Policija Ancien Régime-a – ta “policija svega” – pokrivala je sve aspekte urbanog života, od rasvjete do opskrbe, od onečišćenja do dovođenja vode, od tržišnih cijena do sanitarnih uvjeta. Bila je to policija sredine. Međutim, bilo je nužno da kapital revolucionira i prepravi po svom ukusu sve uvjete materijalne egzistencije ljudi – bilo je osobito nužno da ih masovno urbanizira – kako bi se sama vlast učinila environmentalnom. I da u inženjeringu ovih uvjeta vidi srž svog zadatka – svog demokratskog zadatka. To je ono što od 1945. godine još nije prestao raditi.
Novi suverenitet okoliša zaziva onaj policije. Demokratska moć se implicitno definira time što jamči Habeas corpus građanima sve dok se kreću bez frikcije u okolišu, materijalnom i virtualnom. Cyberspace je, jednako kao i urbani prostor, smišljen za cirkulaciju, potpuno slobodnu i potpuno strukturiranu. Jednako je tako obuhvaćajući i jednako tako nadziran. Environmentalnom karakteru demokratske moći odgovara izravni zahvat policije nad tijelima prekršitelja – onih koji stvaraju nemire, onih koji se grupiraju, onih koji se usuđuju kontekstualizirati. Suvereno divljaštvo američke policije neizbježno se moralo nametnuti ostatku svijeta tijekom univerzalne demokratizacije i metropolizacije. Baš kao što, na autocesti, priliči da i najmanji incident bude otklonjen bez odlaganja da se izbjegne kaskada drugih incidenata, da se osigura protočnost opće cirkulacije i regulacija sustava, na policiji je da intervenira što je moguće brže, svim učinkovitim sredstvima, da se otkloni i najmanja anomalija u redovitom funkcioniranju metropolitanskog okoliša. Svaki je incident ovdje zamišljen kao nesreća. Ništa se više ne smije dogoditi. Nitko se ne smije miješati kako bi modificirao ili prisvojio tako dobro promišljeni kontekst. U tome, automobilski je subjekt svojevrsni antropološki ideal suvremenog građanina. Jer ako postoji nešto što mora držati pravac u okolišu koji je dizajniran za njega, to je svakako automobilist. A ako postoji nešto što ne dolazi u obzir, to je da on tu bilo što promijeni, da učini išta drugo osim da se podčini trubljenjem. Zatvorenost automobilista, nesposobnog komunicirati sa svojim bližnjima osim neprijateljskim gestikulacijama ili sramežljivim uljudnostima, njegova izolacija u njegovom mjehuru od lima i plastike, utvrđuje neku vrstu ljudske usavršenosti za vladinu moć. Za njega nema grupiranja, ima samo prometnih gužvi. Nije bez razloga cestovna metafora još od Waltera Lippmanna i Louisa Rougiera formirala jednu vrstu toposa neoliberalne imaginacije koja političko djelovanje nije prestala promišljati kao u osnovi environmentalno. Onu gdje bi socijalizam bio cestovni režim u kojem bi država svakome govorila kada da izađe iz auta, kamo da ide i kojim putem; gdje bi divlji liberalizam pustio automobile da cirkuliraju bez prometnih pravila, “konstrukcijski liberalizam” – ili neoliberalizam – pustio bi svakoga kamo god hoće, ali primjenjujući prometna pravila s najvećom strogošću. Trebalo bi povjerovati da neoliberali nisu nikada nogom stupili u Napulj, gdje je sve tako natrpano, na svaki način, i gdje je svjetina toliko prekobrojna da se gradom ne da upravljati. U Napulju, jednom od mjesta gdje se na svijetu najmanje poštuju prometna pravila, nesreće su toliko rijetke koliko su vozači vješti. Policija se tamo poštuje. I to nije nepovezano.
U tonu očitosti s kojim se sada ne prestaje govoriti o “digitalnim ekosustavima”, iliti poduzetničkim, odjekuje toliko “ljudska” ekologija Society-ja Wolff-Meada i CIA-inih mučitelja iz 1950-ih: sve ukazuje na činjenicu da nema okoliša osim tamo gdje nam svijet u potpunosti izmiče. Gdje on prema nama ostaje tvrdoglavo hostilan.
Ništa što mogu znati, ništa što mogu dodirnuti, ništa što mogu voljeti ili mrziti ne čini dio “okoliša”. Pri kontaktu, sve ulazi u moj svijet.
Okoliš je, poput horizonta, nešto što se povlači kako se krećem naprijed.
To ga čini savršenim problemom za vladajuću otuđenost – pa i problemom također planetarnim, koliko to otuđenost može biti.
Nikada toliko vanzemaljaca nije bilo tako zabrinuto zbog ove prljave prirode od koje bježe svim silama i koja im se, duboko iznutra, gadi.
Pustit ćemo da svijet bude opustošen sve dok trebamo IPCC da spoznamo u kakvom je stanju.
Od 1945. svrhe okoliša, planeta ili klime nisu prestala širiti sve više nemoć koju zahtijevaju.
Ogorčena osuda Opustošenog planeta Fairfielda Osborna datira iz 1948.
Oni koji su “uništili okoliš” započeli su konstruirajući ga kao nerješivi problem.
Okoliš je postao svet onog dana kada je sama moć postala environmentalna.
1950., Norbert Wiener je već u Kibernetika i društvo rekao: “Toliko smo radikalno promijenili našu sredinu da moramo sami sebe promijeniti kako bismo živjeli po mjeri tog novog okoliša.”
Postoji i drugi način: ne pokušavati spasiti okoliš, već ga odmah početi rastavljati.
Jer ispod okoliša imamo svijet.
3. Arhitekti i prekobrojnici
Baš kao što postoji afinitet između neoliberalizma i automobila, postoji i veza između neoliberalizma i nafte.
Baš kao što je Fordova zaklada 1950-ih financirala sastanke američko-europskog Bilderberg kluba atlantističkih vođa, multinacionalne naftne kompanije konzistentno su podržavale društvo Mont Pèlerin, imajući poneki interes u tome da se ljudi ne miješaju baš previše u njihove globalne aktivnosti.
Dva povijesna središta neoliberalizma – London School of Economics i Sveučilište u Chicagu – nisu slučajno tvorevine Rockefellera.
Veza između nafte i neoliberalizma strateške je prirode: već stoljeće i pol arhitekti ovoga svijeta – nazovimo ih “kozmokratima” – čine da se, dio po dio, svaki njegov aspekt sustavno uklanja našem zahvatu kako bi nam bio vraćen u obliku nepristupačnog okoliša. Kao što je Timothy Mitchell pokazao u svojoj Carbon Democracy, prelazak s ugljena na naftu prvenstveno je bio motiviran činjenicom da je rudnik ostao, što god o tome pričali, u rukama radnika, koji su bili njegovi gospodari, porobljeni naravno, ali neprikosnoveni gospodari onoga što se događalo pod zemljom. Nafta, sa svojim udaljenim instalacijama, svojom složenom logistikom, svojom eksploatacijom niske potražnje za radnicima i velikim dijelom podložne automatizaciji, svojim osobljem inženjera i svojom naoružanom geopolitikom, omogućila je bijeg od pučanstva. To je bila njena glavna vrlina. Prijelaz na naftu bila je politika koja je sa sobom nametnula potpunu gospodarsku rekonstrukciju – u proizvodnji kao i u potrošnji. Od tada bi se svaki novi napredak kapitala sastojao u pojačavanju našeg napuštanja svijeta, kao da mu ono predstavlja nepriznatu mjeru. Upravo ta briga predsjeda automatizacijom kao i delokalizacijama, upravljanim prijelazom na virtualno kao i na sterilno transgeno sjeme, izgradnjom globalnih tržišta kao i nadnacionalnih političkih tijela. Ako je nacionalna razina već bila mjesto našeg izvlaštenja, ova ovdje je odsada bez granica.
Ovaj organizirani gubitak kontrole nad svijetom formira stanje suvremenog čovjeka. Njegove spremnosti da se buni kao njegovog prokletstva. Njegove vikend-egzistencije kao ponora njegove depresije.
„Nismo više ni od kakve koristi“ – evo što se može čuti kao jadikovka ili kao čudesni kraj svakog sužanjstva.
“Današnje čovječanstvo je tako nesrazmjerno unaprijedilo svoju tehnologiju da je samo sebe učinio uvelike suvišnim. Moderni strojevi i metode organizacije omogućili su da relativno reducirana manjina menadžera, tehničara i kvalificiranih radnika dostaje kako bi se industrijska aparatura nastavila koturati. Društvo je doseglo stanje potencijalne masovne nezaposlenosti; a masovno zapošljavanje je sve više rezultat manipulacije države i njoj srodnih moći koje kanaliziraju prekobrojno čovječanstvo kako bi ga održalo istovremeno na životu i pod kontrolom […] To znači da su velike mase radnika izgubile svaki kreativni odnos s procesom proizvodnje. Žive u društvenom i ekonomskom vakuumu. Njihova nedoumica je preduvjet za teror. Ona nudi totalitarnim silama otvoren put do vlasti i objekt za njezino vršenje. Za te sile, teror je institucionalizirana administracija čovječanstva koje je postalo višak.” (Leo Löwenthal, “Atomizacija čovjeka terorom”, 1946.)
Intuicija da nas se gospodari ovoga svijeta žele riješiti, sad kada za nama više nemaju potrebe, a imaju itekako razloga za strepiti, uopće nije nerazumna. Ona čak spada u odlike zdravog razuma. To je stara vladarska mudrost da je “nužno držati ljude neprestano zaokupljenima. […] Opasni za javni mir su oni koji u njemu nemaju interesa.” (Giovanni Botero, O razumnosti države, 1591.) Poduzetnik iz Silicone Valley-a, prolazni papa “nove ekonomije” 1990ih, spekulirao je u New York Timesu, prije već više od dvadeset godina: “2% Amerikanaca je dovoljno da nas hrani, a 5% da proizvede svega što nam je potrebno.” Svi bullshit jobs svijeta ne bi bili dovoljni da zaustave rastuću plimu prekobrojnih. Ponovno uvođenje uvjeta rada ropske prirode – jer „sva radna snaga, čim je stavljena u konkurenciju s robom, bilo da je rob ljudski ili mehanički, mora prihvatiti ropske uvjete rada”, kako je Norbert Wiener 1949. upozorio Američki sindikat automobilskih radnika – neće promijeniti ništa na stvari, ništa više od gladi za univerzalnom kontrolom. Ova se nemoguća situacija ne može stabilizirati.
Takva je javna tajna ovog doba, koja se otkrije tu i tamo, u fragmentima. Rezultat je jedna neobična ortogonalna konfiguracija moći, javnih kao i privatnih. Na čelu velikih tvrtki, kao i država, promatramo istu dispoziciju šačice donositelja odluka, kako se kupaju u virilnoj gangsterskoj atmosferi napada na svijet, a ispod te male jezgre nesputane horizontalnosti, jednu vertikalu, ne moći, već podložnosti. Vrtoglavu kaskadu dršćuće poslušnosti, u upravi kao i u poduzećima, koja više ne pokušava razumjeti što je tjerana da čini. Jedna takva strukturacija, iako podržana od službi javnog reda i globalnih konzultantskih ureda, raspolaže s vrlo slabom sposobnosti otpora. Ona je bez vlastitog držanja.
Ovaj svijet u kojem nekolicina arhitekata potajno uređuje život svih svojih suvremenika neminovno gura u cinizam ili u drsko hvalisanje.
Time što su nas tretiraju kao stado, povjerovali su da smo glupi.
Misle da mogu sve reći, a da nitko ništa od toga neće shvatiti.
To je Le Layevo “vrijeme raspoložive pažnje”. Ili “Mi smo pobijedili u klasnoj borbi” Warrena Buffetta. Ili harangiranje Laurent Alexandrea studentima Polytechnique: “Vi, bogovi, koji gospodarite, kontrolirate i upravljate tehnologijama NBIC-a, stvorit ćete jaz vis-à-vis beskorisnih. […] Žuti prsluci su prva manifestacija toga nepodnošljivog intelektualnog jaza. […] Neodložno je izbjeći umnožavanje Žutih prsluka.”
Ono što ih izluđuje, s teoretičarima zavjere, je primijetiti da im je oklada propala.
Ne dostaje nas zabaviti i zastrašiti da bi nas se obuzdalo.
Mi se informiramo. Mi se formiramo. Mi raspravljamo. Mi čitamo. Mi mislimo. Još gore, nastojimo podijeliti ono što vjerujemo da smo shvatili.
Naša sredstva su skromna, ali nismo spremni odustati od detektiranja njihovih manevara.
A povrh svega mi znamo, mi, gdje mi živimo.
Čitali smo organskog teoretičara Europskog vijeća, Luuka van Middelaara, kako slavi uzastopne udare, odvažne kao i pritajene, kojima se europska vlast oslobodila svake kontrole. Nije nam promaklo da se pri tom referira na francuskog Machiavellija 17. stoljeća, Gabriela Naudéa, i na njegova Politička razmatranja o državnim udarima. I dobro smo zabilježili da nas vidi kao inertnu publiku za koju politička aristokracija mora dobro odigrati svoja neokonzervativna uprizorenja, pa da se ipak nešto dogodi. Njegova mirna drskost nije pala na gluhe uši.
Čitali smo o prijeziru prema ljudima, tako otpornim na svaku razumnost i tako sklonim glasinama, koji cure iz svake rečenice Rata cjepiva Patricka Zylbermana – neke vrste savjeta Princu da bez imalo skrupula skrši svu opoziciju aktualnoj politici cjepiva. I to će biti uzvraćeno.
Oduševio nas je taj intervju s nekim bliskim Jeanu Monnetu, čovjekom transatlantske elite u poslijeratnoj Francuskoj, čovjekom odvjetničkih tvrtki Wall Streeta znatno više nego CIA-e. Pripovijeda o svom nevjerojatnom životu u Komesarijatu za planiranje između 1946. i 1958., gdje je bio koautor desetak inauguracijskih izjava predsjednika Vijeća: „Na Planiranju je bilo nevjerojatno! Bili smo trojica: Monnet, Hirsch i ja, ostalo su bile komisije, bili su stručnjaci, ali nas trojica smo uvijek bili zajedno da radimo sve – neka vrsta komande. Radili smo rekonstrukciju, plan industrijalizacije, stabilizaciju, socijalnu politiku; izrađivali smo vanjsku politiku, a završili smo izrađujući vojnu politiku […] Možete li zamisliti život koji smo vodili? Bila je to nečuvena raznolikost. Iz mog tavanskog ureda u Komesarijatu za planiranje, uvelike sam inspirirao francusku ekonomsku politiku. To je bilo vrlo učinkovito kao metoda; tri prikrivena tipa su koji radili sve! A vlade su radile što im se kaže! (Pierre Uri u François Fourquet, Les Comptes de la puissance, 1980.) Nedostajao nam je ovaj mali povijesni uvid u to razdoblje; on informira i dosta dalje od njega.
Vidjeli smo kako Edward Bernays, koji je javno tvrdio da izvlači oglašavanje iz njegovog magičnog doba kako bi pristupilo svojem znanstvenom dobu, samog sebe u crtežima predstavlja kao melankoličnog čarobnjaka oko kojeg se okreće svijet.
Ili Alex Pentland, bihevioristički papa GAFAM-a, govoreći prije nekoliko godina u Mountain View-u, u sjedištu Google-a: “Vi, vi ste čuli da se priča o racionalnim pojedincima […] To nije moja stvar. […] Ja ne vjerujem da smo pojedinci […] Djelovanje – ono se ne nalazi pod našim lubanjama. Djelovanje – ono je na našim društvenim mrežama.”
Čitali smo Erica Schmidta, šefa Googlea, 2013.: “Gotovo ništa, s iznimkom biološkog virusa, ne može rasti tako brzo, učinkovito ili agresivno kao ove tehnološke platforme; ista moć čini ljude koji ih grade, kontroliraju i koriste, također svemoćnima.“
I naravno, čitali smo Klausa Schwaba, njegovu Četvrtu industrijsku revoluciju i njegov COVID-19: Veliki reset. Morbidna naslada s kojom tamo specificira “katastrofalne učinke na naše mentalno blagostanje” atmosfere tjeskobe održane oko “jedne od najmanje smrtonosnih pandemija koju je svijet vidio u posljednjih dvije tisuće godina”, s kojom odmjerava “traumu, zbunjenost i ljutnju” izazvane mjerama obuzdavanja kod većine ljudi i neusporedivu sreću s kojom ove iste okolnosti ispunjavaju istinski kreativne genije, ostavila nas je bez riječi. Kakvom ismijavanju su se izložili mediji izdajući za “teoriju zavjere” ono što je u cijelosti napisano u knjigama koje se nisu ni potrudili prelistati!
Što se dulje proteže elektronička kontrola, tim više univerzalni reporting produbljuje iluziju sveznanja šefova, tim veći utjecaj jedan mali broj kozmokrata stječe nad životima uvijek sve većeg broja ljudi i tim ih se više čuje kako se razmeću svojim makijavelističkim momentom.
To će razmetanje biti njihova propast.
© Éditions du Seuil, siječanj 2022. Originalni tekst moguće je kupiti na poveznici: Manifeste conspirationniste
