Pojam traume u psihoanalizi
Ovo izlaganje je doprinos Christiana Dubuisa Santinija međunarodnom kongresu Forum du Champ Lacanien du Liban (Libanonskog foruma za polje lakanovske psihoanalize) održanom u Bejrutu 28. travnja 2018., na temu “Nečuto traume”.
Na početku izlaganja, Christian Dubuis Santini problematizira pojam traume u njegovom tradicionalnom prihvaćanju u psihoanalitičkoj disciplini te pristupa Lacanovom shvaćanju traume povezujući ju s konceptom jouissancea i razlikujući je od pojma simptoma u psihoanalitičkoj teoriji. Nadalje, pojašnjava Freudovo teoretiziranje traume i kako ga istraživanje prirode traume vodi do odbacivanja sintagme “traumatska neuroza” povezane s psihičkim problemima ranjenika u Prvom svjetskom ratu. Prekretnicu u razumijevanju traume za Freuda predstavlja slučaj ‘Čovjeka-vuka’ – traumatiziranje seksualne scene a posteriori.
Povezanost traume i velikog Drugog – slučajevi silovanja i preživjeli iz koncentracijskih logora – problem nemogućnosti upisivanja vlastite subjektivne pozicije u registar velikog Drugog. Koja je ovdje uloga psihoanalitičara? Pozicija psihoanalitičara ne dopušta izdavanje za nečije veliko Drugo, već omogućuje analizandu prelaženje s razine događaja na razinu subjekta (s izvanjskog faktora traume na sjećanje, na onaj unutarnji).
Za Lacana trauma nije ništa doli fantazija (u smislu koji dobro artikulira Daniel C. Dennet, kao nešto što podriva tradicionalnu opoziciju objektivno-subjektivno). Formula fantazije i subjekt psihoanalize kao subjekt označitelja – zapriječen, prazan – u suprotnosti prema punini subjekta filozofije, znanja (kako ga opisuje Foucault u Hermeneutici subjekta). Što znači “roditi se kao subjekt”? (Freud se s razlogom udaljio od ideje “traume rođenja” na kojoj inzistira Otto Rank)
Subjekt je uvijek nužno odvojen od fantazmatske jezgre svog bića, što jamči njegovu konzistenciju (stabilnost njegovih imaginarnih i simboličkih identifikacija). Pretjerano približavanje toj jezgri (kao npr. u slučaju silovanja) vodi u aphanisis subjekta – aktualizacija fantazije kao noćna mora. Stvarna trauma kao trauma seksa, odnosno nemogućnost spolnog odnosa – subjekt nikad nije suočen s drugim subjektom, već se uvijek radi o subjektu u odnosu s ‘drugim’ svedenim na razinu objekta.
Hegelova dijalektika gospodara i roba kao osnova za razumijevanje puta psihoanalize u odbacivanju pozicije žrtve i preuzimanju odgovornosti za svoju poziciju subjekta. Nesvjesno je znanje bez subjekta – subjektova strast za neznanjem je ono što hrani njegov osjećaj krivnje radi čega traži utočište u poziciji žrtve. Christian kao primjer navodi put preuzimanja subjektivne odgovornosti časne sestre Marie de la Trinité, Lacanove analizandice.
Simbolička kastracija – subjekt kao učinak kastracije i zauvijek odvojen od uživajuće supstancije (jouissance) – gubitak te distance od Realnog, manjak manjka (dakle manjak Simboličkog) je ono što subjekt doživljava u strepnji (trauma stoga pripada Realnom kao ‘nemogućem’). Paradoksi Realnog očituju se u traumi: trauma kao nešto čemu se ne može izravno pristupiti i kao nešto što iskrivljuje moj pogled na ‘stvarnost’.
Freudov Nachträglichkeit kao retroaktivna performativnost označitelja. Kantovska etika, kako ju pojašnjava Slavoj Žižek, utemeljuje radikalnu slobodu kao nepodnošljivu, traumatičnu (za Kierkegaarda riječ je našoj besmrtnosti kao istinskoj traumi).
Paradoksalni odnosa želje za spavanjem i želje za buđenjem ilustrira primjer Prima Levija, pisca koji je preživio nacistički koncentracijski logor. Traumu za psihoanalizu nije moguće svesti na “traumatizirajuće iskustvo”, ona je uzrok koji ne prethodi svojim učincima i pretpostavlja neprestano ponavljanje nepodnošljivog jouissancea kojem je subjekt podčinjen – njeno mjesto je predsimboličko Realno čistih nagona koje bi prethodilo označavanju subjekta – dakle, nemoguće mjesto, budući da nema preddiskurzivne stvarnosti (stoga fantazija, najdalje što se možemo vratiti kako bismo pristupili pojmu traume, ima formulu $<>a, gdje je objet a nemoguć, uvijek već izgubljeni objekt).
