Nudge je nudge

Udar u ožujku 2020. posvuda je poprimio lokalne boje: tužno-sablastan u Španjolskoj, sivo-funkcionalan u Njemačkoj, pastoralno-histeričan u Italiji, bijesno disciplinaran i lažno egalitaran u Francuskoj, spokojno neuredan u Grčkoj, krvoločno-ubilački na Filipinima. To je bilo neizbježno.

Što se tiče njegovih metoda, s druge strane, bio je jednoličan. Isti su manevri iskrsnuli na iste dane u različitim zemljama, prema nekolicini dokumenata koji su, do danas, procurili.

U Njemačkoj, tajnik Ministarstva unutarnjih poslova Kerber pisao je 18. ožujka grupici “vodećih znanstvenika”, uključujući upravitelja Instituta Robert-Koch i našeg dragog virologa Christiana Drostena. Poziva ih u pomoć kako bi, što je moguće prije, sastavili dokument kojim bi se opravdale “nove mjere preventivne i represivne naravi“.

Riječ je o “održavanju unutarnje sigurnosti i stabilnosti javnog reda u Njemačkoj“.

Ništa manje.

Zlo mora biti neumoljivo da bi mogli biti i propisi.

Jedna “Ad hoc istraživačka platforma” koja veže znanstvenike i Ministarstvo unutarnjih poslova stoga je ustanovljena. Ništa što se tamo razmjenjuje ne smije biti otkriveno, ni pod kojim okolnostima: “Nula birokracije. Maksimum hrabrosti“, oduševljava se Kerber. Na našu sreću, netko je imao hrabrosti da objelodani tamošnje razmjene.

Uvijek liričan, tajnik se usuđuje usporediti svoju malu zavjeru s misijom Apolla 13 na Mjesec 1970. Nakon niza disfunkcionalnosti, NASA je bila blizu toga da nikada više ne vidi svoje astronaute žive. “Vrlo težak zadatak, ali koji je završio dobro zahvaljujući maksimalnoj suradnji.”

Istraživači se bacaju na posao.

Suradnja je, doista, maksimalna.

Četiri dana kasnije, dragocjena znanstvena studija, prigodno označena “vojnom-tajnom”, pala je u ruke tiska. Neobjašnjiva indiskrecija. Ona najavljuje, s podržavajućim modelima, nadolazećih milijun smrti ako se odmah ne poduzmu najenergičnije mjere. Institut Robert-Koch izmišlja stopu smrtnosti dvostruku od stope opažene u to vrijeme. Traženi učinak medijske eksplozije bio je trenutačan. Napokon su u glavama Nijemaca niknule prave slike: “Gomile bolesnika u teškom stanju u bolnicu dovode njihovi bližnji, ali vraćaju ih kućama gdje umiru gušeći se u nesnosnim patnjama.”

Netko bi mogao tvrditi da su naivni znanstvenici popustili hitnom zahtjevu dobronamjernih vlasti. To nije bio slučaj. Radi se o jednom od znanstvenika, čije ime je nažalost zacrnjeno u objavljenoj korespondenciji, koji brblja o najboljim načinima stvaranja “straha i sljedbeništva među stanovništvom”. I koji zagovara: “Potrebno je zadržati osjećaj bespomoćnosti koji je proširen dojmom osnaženog državnog intervencionizma.“

Medicinska moć, u tom pogledu slična politici, je moć da se zabrine prije nego da se obeća. Isti osjećaj prijetnje nalaže da se oslonimo na svemoćne što se tiče fiziološkog sebe-poznavanja kao i moći djelovanja. Svi autoriteti su indeksirani jedni na druge. I svi su gluho ujedinjeni protiv iste narodne suzdržanosti, iste plebejske neposlušnosti, istog centrifugalnog, instinktivnog i mukog povlačenja, koje ih izluđuje. Scenariji najgoreg-slučaja priskrbljuju trenutni višak moći doktoru medicine koliko i policajcu. Jednom je u interesu da građanin bude pacijent, drugom da pacijent bude građanin. Prikladno infantilizirani subjekt, potom, neće biti iznenađen kada dobije po nosu. Cviljeti će i otići se zatvoriti u svoju sobu.

Istog dana kada je njemačka studija otkrivena, 22. ožujka 2020., savjetodavno tijelo britanske vlade, “Nezavisna znanstvena grupa ‘pandemije gripe’ za ponašanje” (SPI-B), koja se oslanja na “Znanstvenu savjetodavnu skupinu za hitne slučajeve” (SAGE), podnijela je izvješće vlastima pod naslovom “Opcije za unapređenje pridržavanja mjera socijalnog distanciranja“. Uspostavom Behavorial Insight Team-a (BIT) 2010., britanska je izvršna vlast postala europski pionir u primjeni “bihevioralnih znanosti” u javnoj politici. Budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, Richard Thaler, autor manifesta bihevioralne ekonomije Nudge iz 2008. zajedno s Cassom Sunsteinom, osobno je promovirao rađanje BIT-a. Izvješće SPI-B ukazuje na određeni broj nedostataka i predlaže odgovarajuće popravke. Prvo, “značajan broj ljudi se osobno ne osjeća dovoljno ugroženo […] Percipiranu razinu osobne prijetnje treba uvećati među onima koji se pokažu prijemčivima koristeći teške emocionalne poruke koje snažno udaraju. […] Ove poruke moraju naglašavati i objašnjavati dužnost zaštite drugih. […] Komunikacijske strategije moraju priskrbiti društveno odobrenje za potrebna ponašanja i promovirati društveno odobravanje unutar zajednice. […] Britansko iskustvo u slučaju primjene obveze nošenja sigurnosnog pojasa sugerira da se uz odgovarajuću pripremu mogu ostvariti brze promjene. Neke države su uvele obveznu izolaciju u masovnim razmjerima bez većih javnih nereda […] Društveno neodobravanje vaše zajednice može igrati važnu ulogu u prevenciji antisocijalnog ponašanja ili obeshrabrivanju kršenja prosocijalnog ponašanja. […] Postoji devet glavnih načina postizanja promjene ponašanja: obrazovanje, uvjeravanje, poticaj, prisila, osnaživanje, obuka, obuzdavanje, okolišno restrukturiranje i modeliranje.” Uslijedile su sve vrste praktičnih savjeta koji su bili tako dobro primijenjeni da su deset dana nakon dostave izvješća, ulice zemlje bile prekrivene predloženim porukama. “Ostani doma. Spasi živote”, “Koronavirus – svatko ga može imati, svatko ga može širiti”, itd. Do sredine travnja 2020., šizo-kampanja “Svi u ovome, svi zajedno” bila je lansirana ruku pod ruku od strane vlade i nacionalnog tiska. Kakve god bile vaše novine, bile su umotane u istu košuljicu koja je zapovijedala: “Ostanite kod kuće za javnu bolnicu, vašu obitelj, vaše susjede, vašu naciju, svijet i sam život.”

20. ožujka 2020., u Francuskoj se održava prvi videokonferencijski sastanak tima “Znanosti o ponašanju” Međuministarskog rukovodstva za javnu transformaciju – uprave zadužene za postavljanje javnih službi “u start-up način rada” – s Nudge jedinicom BVA-a, gotovo propale reklamne agencije, koju vodi Eric Singler – poslovni guru koji vjeruje da zna kako “ljudi nisu racionalni” ili da „su istraživanja pokazala da čovjek prirodno teži prikloniti se normi”. Francuske vlasti, sa svojom karakterističnom mješavinom prijetvornosti i tjeskobnog sljedbeništva, čekale su 2018. kako bi se konvertirale na “biheviorističke znanosti”. Deset godina ranije, Barack Obama – prilično dualan tip, na svoj način – masovno ih je koristio za svoju kampanju i posljedično ih instalirao, u osobi Cassa Sunsteina, u Bijeloj kući. Fina ekipa koja vodi telekonferencije četiri dana nakon patetičnog predsjednikovog “Obraćanja Francuzima” – “Mi smo u ratu. […] Neprijatelj je tu, nevidljiv, neuhvatljiv, napredujući. A to zahtijeva našu opću mobilizaciju” – postići će da prođe francuski nudge, prema Singleru, “od istraživačkog do industrijskog stadija”.

I u biti, ni od čega nećemo biti pošteđeni: ni vladinih SMS-ova, ni dnevnog brojanja mrtvih “kako bi se učvrstila ideja o opasnosti za sebe i svoje bližnje”, ni grotesknih metafora – prve, druge ili treće linije -, niti sveprisutnih samoprovjeravanja osmišljenih da budu tako neprobojna da odustanete od njihovog ispunjavanja, a time i izlaženja, niti zamki-neologizama kao što su “barijerne geste” ili razlike između “na blizinu” i “na daljinu”(*”presenciel” i “distanciel“) – koja anticipira, po ekvivalentnosti koju sugerira, odbacivanje cijelih profesija, počevši od tog iritantnog a opet discipliniranog nastavničkog osoblja -, niti glupa znakovlja, dostojna vrtića, koja su iznenada prodrla u javni prostor, dizala, vlakove, terminale i supermarkete, niti radijske propovijedi urednika javnog servisa koji tuve da “kontaminacije rezultiraju samo iz naših individualnih i kolektivnih ponašanja”, iz “zbroja neopreznosti” i od “opuštanja Francuza”.

Pojam nudgea, “nježne metode inspiriranja dobre odluke”, sama po sebi je jedan ogromni nudge.      

Zamka za naivce.

Oni koji vas nastoje uvjeriti da je čovječanstvo hrpa nitkova obično imaju znatne zločine za koje trebaju odgovarati.

Oni koji vam ga predstavljaju kao palu vrstu, nesposobnu za i najmanju razumnu odluku, utopljenu kao takvu u dvije stotine zabilježenih kognitivnih predrasuda; loše skrivaju svoju ambiciju za preuzimanjem vodstva krda – oni koji raspolažu s tako dobrim razlozima da ga se podčini.

Politički programi u obliku oksimorona su, štoviše, pozivi na sluganstvo. Zahtjev Richarda Thalera i Cass Sunstein za “libertarijanskim paternalizmom” ne čini iznimku. “Legitimno je utjecati, kao što to arhitekti izbora pokušavaju činiti, na ponašanje ljudi, kako bi im se pomoglo da žive dulje, bolje i zdravije. Drugim riječima, želimo da javne i privatne institucije s namjerom teže poticanju pojedinaca prema odlukama koje bi mogle poboljšati njihovu kvalitetu života.” (Richard Thaler i Cass Sunstein, Nudge, 2008.)

Sva ta dobra volja rada za dobro pod okriljem “pokojnog Miltona Friedmana”, kako ga nazivaju naši autori ljevice, ne zavarava nikog osim novinara. Ona svjedoči samo tome da se “liberalni” svijet još uspijeva održati samo putem negacije svih načela na kojima je kroz povijest izgrađen: slobode izražavanja, individualne autonomije, poštivanja ljudske osobe, odbacivanja paternalizma.

Klasična politička ekonomija polazila je od augustinovske antropologije – čovječanstvo je zarobljenik svojih bijednih žudnji, svojeg sebeljublja, svoje taštine i svojih beskonačnih izopačenosti. Kasnije je obećavala izbaviti ljude od proizvoljnosti njihovih zemaljskih strasti, podvrgavajući ih njihovim materijalnim interesima i njihovoj pretpostavljenoj racionalnosti.  Tako bi možda ljudski crv podario Bogu izvanjski spektakl određene pravilnosti, iluziju moguće srdačnosti. Naši se novi ekonomisti izgovaraju na svoje poznavanje “psihologije” i “kognitivnih znanosti” da bi, kako kažu, stali na kraj fikciji Homo oeconomicus-a. U biti, Homo sapiens nije racionalan. Bili smo u krivu. On ne zna čak ni računati. On zna samo slijediti – druge, svoje hirove, svoje hormone. On je “obični smrtnik”, a ne “écône” (*igra riječi u francuskom – ekonomičan/ikona). On nikad spontano ne slijedi svoje “planersko ja, okrenuto nadolazećem, koje ima dobre namjere i zaokupljeno je s budućnosti”, nego radije za svoje “djelatno ja, koje je neopterećeno i živi u sadašnjosti” (Richard Thaler, Misbehaving. Otkrića bihevioralne ekonomije, 2015.). Tako dakle naši novi ekonomisti nanovo izmišljaju toplu vodu ponavljajući inicijalni čin političke ekonomije. Kao i njihovi preci, oni tvrde da nude očito spasenje svojih bližnjih izdižući ih iz njihove odvratne prirode. Jedina novost je da su naši tehnokratski šegrti postavili svoje urede prepune empatije na gornjim katovima i pomirili se s gledanjem vrvljenja ljudske mase u podnožju – te mase koja zaslužuje jedino da se njezine kognitivne predrasude iskoriste protiv njezinih kognitivnih predrasuda, da joj se govori bogzna što, budući da razmišlja bogzna kako, i da ju se manipulira, čiste savjesti, “za njezino dobro”. Svaki put kad kažu “čovjek je takav”, treba čuti “takvog ćemo ga učiniti”. Jedino drskost ovog društvenog inženjeringa predstavlja neku novost, iako neoliberali od nje nikada nisu bili izuzeti. Ona označava pristupanje odgovornostima jedne nove generacije nesputanih cinika.  Za njih će “načela i dalje biti tu, kao što su bila u prošlosti, budući da se čini kako ljudi ne mogu bez njih; ali ona će i dalje postojati samo da bi se dozivala u teoriji, a kršila u praksi”. (Marcel Bourgeois, Les Yeux pour pleurer. 50 patrons, 2019.) Cass Sunstein se, na početku “pandemije”, nije mogao suzdržati od ismijavanja iracionalnog straha kojeg je virus izazvao među “običnim smrtnicima” da bi, šest mjeseci kasnije, preuzeo vodstvo skupine WHO odgovorne za savjetovanje Organizacije o najboljim načinima prevladavanja otpora prema cijepljenju, dok se “barijerne-geste” prolongiraju. A to je savršeno logično, iz njegove pozicije.

Izvan nudge-a, “bihevioralne znanosti” samo su tko-zna-koja naporna repriza, u prepakiranom obliku, starih eksperimenata socijalne psihologije hladnog rata.

Samo smo se zadovoljili time da smo im dali brzi premaz neuroznanosti, zrcalnih neurona i drugih hipoteza o social brain-u – hipoteze da se složenost ljudskog mozga i njegovih mehanizama mogu objasniti gregarnom prirodom vrste i složenosti njezinih društvenih interakcija. U studenom 2008., prva Social Brain Conference okupila je u Barceloni političare, biologe, neurologe i druge specijaliste kognitivnih znanosti. Raspravljali su o temama toliko raznovrsnim poput: “Od neprijateljstva do empatije: neuro-imaging studije o konstrukciji blokova pravde” ili “Genetski markeri dobrih i loših kooperanata: biološki pristup pravdi u ekonomskim razmjenama”. Vjera da će “društvene neuroznanosti” konačno isporučiti “ključeve ljudskog ponašanja” ne dodaje ništa, u suštini, aksiomu socijalne psihologije kojeg je Gordon Allport posudio u napisu iz 1954., od povjesničara Vica: “Vlada se mora prilagoditi prirodi ljudi kojima upravlja.” A u tu svrhu, potrebno je dobro proučiti zvijer. Upravo zahvaljujući tom aksiomu je, od 1940-ih do 1980-ih, provedeno toliko suvišnih eksperimenata nad ljudskim ponašanjem – možda bismo trebali reći “nad američkim ponašanjem”, budući da su se gotovo svi odvili u Sjedinjenim Državama. To su te starudije koje nam “bihevioralne znanosti” predstavljaju kao svoja potpuno nova postignuća.

Eric Singler, sa svojim banalnostima o ljudskom konformizmu, samo slovka poznati eksperiment Solomona Ascha iz 1951. On se sastojao u prikazivanju skupini sudionika nacrtanih stupaca na listu papira. Radilo se o izjašnjavanju sudionika oko njihove odgovarajuće duljine. Svi su članovi skupine zapravo bili pomagači eksperimentatora, osim “naivnog subjekta” koji je bio pravi objekt eksperimenta bez da je to znao. Svi su odgovarali istinito o duljini stupaca, a zatim su, od određenog trenutka, počeli lagati u zboru. Subjekt, u početku zatečen, obično bi završio lažući s njima. Vjeruje se kako ovaj eksperiment pokazuje da će pojedinac u grupi radije pogaziti svoje vlastite percepcije nego proturječiti grupi – makar samo izvana, radi mira u kući, znajući dobro, duboko u sebi, da su svi drugi u krivu.

Sve male svakodnevne geste, tako komične, kojima smo trebali demonstrirati svoje sudjelovanje u “ratu protiv virusa”, poslužile su samo da nas nagnaju da se pridržavamo pretjeranih mjera ograničenja sloboda – i to u skladu s “efektom zamrzavanja”, o kojem je 1947. teoretizirao Kurt Lewin.

Spremnost da činite što vam se kaže, čak i ako to znači da se ponašate na savršeno nehuman način, sve dok vam to nalaže osoba u bijeloj kuti – to je bio predmet poznatog eksperimenta “pokoravanja autoritetu” Stanleyja Milgrama, 1961. Od 2020. komunikacija vlasti iz njega je izvukla sve što je mogla.

Slike prolaznika koji padaju pokošeni od koronavirusa na ulicama Wuhana u siječnju 2020. ili one umirućih po hodnicima bolnica eksplicitno su iskorištavali “učinak sidrenja” proizašao iz istraživanja iz 1970ih, psihologa Amosa Tverskog i Daniela Kahnemana, a trajno povezan s “neurolingvističkim programiranjem” Richarda Bandlera i Johna Grindera. Ta pristranost znači da ljudski subjekti imaju najveće poteškoće u odvajanju, u situacijama neizvjesnosti, od prvog dojma koji su asocirali, ili koji im je bio asociran s predodžbom.

Medijska svjedočanstva poznatih osoba koje prepričavaju svoja cijepljenja bila su namijenjena iskorištavanju “halo-efekta” kojeg su prepoznali Nisbett i Wilson 1977.: čini se da glasovitost onoga koji vam govori nesvjesno mijenja vaš sud o valjanosti onoga što kaže.

Globalna kampanja općeg cijepljenja ne podudara se ni sa kakvim medicinskim obrazloženjem. Prevladavajuća “cjepiva” štetnija su od virusa za većinu ljudi i ne osiguravaju imunitet protiv same bolesti. Ona čak promiču razvoj virulentnijih varijanti. Ukratko: ona samo zadovoljavaju strast za eksperimentiranjem s novim igračkama na globalnoj razini i pohlepu onih koji ih prodaju. Stoga je primamljivo vidjeti u ovom odjelotvorenje slavne i ključne “teorije angažmana” koju je 1971. formulirao Kiesler u svojoj Psihologiji angažmana. Antropološka hipoteza Kieslera i kompletne socijalne psihologije je da ljudi ne djeluju prema onome što misle i govore. Njihova svijest i govor služe samo kako bi opravdali a posteriori radnje koje su već poduzeli. Bit ćete skloni reći ‘da’ prodavaču koji vam se nasmiješi i uhvati vas pod ruku, da biste zatim racionalizirali svoj izbor. Za socijalnog psihologa, onaj tko je iracionalno pristao primiti injekciju bit će sklon opravdati svu propagandu koja ga je do toga dovela. Kako bi ostao vjeran svojem činu, on će ostati vjeran političkom poretku koji ga je na njega naveo. “Konfirmacijska pristranost”, prema kojoj svatko odabire informacije koje mu daju za pravo, obaviti će ostalo.

Iracionalnost mjera nametnutih od ožujka 2020. ima svoju vlastitu logiku.

Sada utvrđena nemogućnost bilo kakve argumentirane rasprave o tijeku događaja i sama je jedna politika.

Politika temeljena na socijalnoj psihologiji.

Onaj tko se podvrgne propisima toliko neutemeljenima kao što je nošenje maske na otvorenom, imat će tendenciju slijedom toga prihvatiti i sve druge promjene u propisima, mnogo manje trivijalne. To je ono što nazivamo, u socijalnoj psihologiji, tehnikom “stopala u vratima” – iako u ovom slučaju, riječ je prije o onoj “stopala u ustima”.

Čestitanje “Francuzima” na njihovoj “odgovornosti”, njihovom “građanskom duhu” i njihovoj “disciplini”, prakticiranje je tehnike znane kao “etiketiranje”, prema kojoj su ljudi skloni konformirati se laskavoj slici koju im pružite.

“Promjena ponašanja” je fiks ideja svijeta u kojem sve ukazuje na to da je svijet taj kojeg treba promijeniti.

Ništa novo u ovom refrenu.

“Prevladavanje otpora promjenama” bio je naslov članka američkog pokreta “ljudskih odnosa” 1948.

U to vrijeme on se sastojao od pružanja osjećaja radnicima, očito iluzornog, da sudjeluju u izboru svojih radnih uvjeta s ciljem povećanja svoje produktivnosti.

Sa svojim terapeutskim konotacijama, ovo “umijeće promjene” tako drago školi Palo Alto i njezinom “strateškom pristupu” najperfidniji je način vođenja klasnog rata.

Ono čemu smo se našli masovno podvrgnuti, od ožujka 2020., ne potvrđuje jednu divovsku operaciju socijalne psihologije bez da u isto vrijeme konstituira sustavno zauzimanje kratke pozicije prema našim bližnjima. To je svakako najkolosalniji napad na radost življenja do danas. Vlasnici ovog društva primijenili su na nas, do neviđenog stupnja koncentracije, kombinaciju svih tehnika utjecaja razvijanih od Drugog svjetskog rata. To je jedna baražna vatra manipulacija. Treba pročitati KUBARK – CIA-in “interogacijski” priručnik kako bi se shvatio razmjer srodnosti između onoga što smo proživjeli i praksi psihološkog mučenja namijenjenog lomljenju otpora zatvorenika i postizanju njihove suradnje.

“Održavan dovoljno dugo, strah od nečeg nejasnog ili nepoznatog kod subjekta izaziva regresiju. […] Nije dovoljno postaviti izvor pod stalni pritisak izazvan strahom u svakom trenutku; nužno je jednako tako da on razazna prihvatljivu rutu bijega. […] prijetnja djeluje kao i druge tehnike prisile: najučinkovitija je kada se koristi tako da potiče regresiju i kada je popraćena sugestijom bijega […]”

“Kako atmosfera i znakovi vanjskog svijeta postaju sve udaljeniji, njihova važnost za ispitanika se smanjuje. Taj svijet je tada zamijenjen sa sobom za ispitivanje, njezina dva stanara i dinamičnim odnosom koji se između njih uspostavlja. I, kako proces napreduje, subjekt se oslanja sve više i više na vrijednosti ispitivačevog svijeta, prije nego na one vanjskog svijeta.”

“Cilj metode ‘Alisa u zemlji čudesa’ – poznate i kao metoda konfuzije – je uzdrmati očekivanja i uvjetovane reakcije osobe ispitanika. Ona je navikla na svijet koji ima smisla, barem njoj; svijet kontinuiteta i logike, koji je predvidljiv. I ona se za njega drži da bi očuvala svoj identitet i svoju sposobnost otpora. Metoda konfuzije je zamišljena ne samo da izbriše poznato, već i da ga zamijeni sa stranim. […] U ovoj zbunjujućoj atmosferi, ona brzo shvaća da je vrsta govora i mišljenja koje je oduvijek smatrala normalnima bila zamijenjena stranim i uznemirujućim besmislicama. Može biti da će se početi smijati tome ili da će odbijati to shvatiti ozbiljno. Međutim, kako se proces nastavlja, ako je potrebno tijekom nekoliko dana, izvor će pokušati dati smisao situaciji koja je postala mentalno nepodnošljiva. Kako bi zaustavio taj zbunjujući tijek koji ga napada, on je sada prijemčiv za značajne ustupke, pa čak i za izlajati cijelu svoju priču.”

Kao što je naš voljeni Harold Wolff iz Society for the Investigation of Human Ecology napisao 1956. u izvješću CIA-a o “komunističkim tehnikama kontrole”, “čovjek s kojim se bavi ispitivač može se smatrati pacijentom koji je bio namjerno stvoren”. Tako da ne treba čuditi da “metoda konfuzije” proizlazi iz metoda koje je Milton Erickson koristio za izazivanje hipnotičke regresije. Milton Erickson, nazivan “čarobnjakom iz Phoenixa”, bio je predsjednik prve Macy konferencije iz koje je rođena kibernetika. On je taj koji je oživio terapeutsku hipnozu u 20. stoljeću. On je američki antiFreud – on poznaje samo slučajeve i povijest njihovog ekspresnog ozdravljenja, a nepovjerljiv je prema svakoj teoretizaciji kao i prema svakoj interpretaciji. On je čovjek s bezbrojnim učenicima, raštrkanim po svim disciplinama, ali koji nikad nisu pristali postati škola. Jedan od njegovih francuskih nasljednika ovako opisuje navedenu metodu: “Još jedan poseban način depotenciranja budne svijesti sastoji se u dezorijentaciji osobe izvodeći je iz njezinih uobičajenih referentnih okvira. To je metoda konfuzije koju je razvio Milton Erickson. Radi se o tome da stvarnost osobi učinimo momentalno neprobavljivom, da ju na neki način učinimo privremeno bezumnom, tako da joj ne bude moguće dati joj smisao. Iz toga proizlazi svojevrsno zaprepaštenje u kojem se osoba toliko trudi shvatiti što se događa da njezini kapaciteti za odgovor dolaze do zasićenja. Tako preplavljena, ona razvija veliku žeđ za jasnoćom, potrebu da konačno primi jasnu poruku. Ona će dakle puno spremnija prihvatiti prve sugestije koje joj hipnotičar uputi.” (Thierry Melchior, Stvaranje stvarnog, 1998.)

Milton Erickson je bio prijatelj s Gregoryjem Batesonom sve do njegove smrti. Upoznali su se 1942. godine, kad su obojica radili za američke obavještajne službe. Ova “tehnika konfuzije” jedan je od izvora Batesonove mitske teorije shizofrenije – shizofrenije kao modusa pronalaženja izlaza iz neodržive double bind situacije u kojoj je subjekt, podvrgnut kontradiktornim naredbama, nužno osuđen na propast. Gregory Bateson nije samo simpatični kibernetički djedica u havajskim košuljama, pogonjen LSD-om, koji je živio u komuni u blizini Santa Cruza i okončao svoj život u terapeutsko-menadžerskoj oazi Esalen na Pacifiku. On je također bio agent OSS-a, izravnog pretka CIA-e. Dobrovoljno prijavljen u službu, našao se raspoređen tijekom Drugog svjetskog rata u Tajlandu, Kini, Indiji, Cejlonu i Burmi, gdje je služio u „naprednoj obavještajnoj jedinici“. S burmanskih planina Arakan, vodio je tajne radio postaje koje su prenosile lažiranu japansku propagandu. Time je u praksu stavio svoju antropološku teoretizaciju šizmogeneze kako se pojavljuje se u Ceremoniji Naven (1936.) – naime, umijeća stvaranja razdora u ciljanoj populaciji stvaranjem odnosa rivalstva ili neprijateljstva, situacija paradoksalne komunikacije ili nemogućnosti komuniciranja unutar nje. Njegova šizmogenetička tehnika u ovom se slučaju sastojala u izdavanju za japansku okupacijsku radio postaju i u tjeranju diskursa do takvih krajnosti da je okupirano stanovništvo završilo dijeleći se na projapance i antijapance. Cilj je bio lišiti neprijatelja podrške stanovništva. Ova strategija je u međuvremenu postala uobičajena značajka suvremene propagande – od farme ruskih trolova do “inženjera kaosa” koji su sada na djelu po cijelom svijetu. To je ono što jezikom psiholoških operacija nazivamo “crna propaganda”. Bateson je, štoviše, ostao doživotni prijatelj s Haroldom Abramsonom, psihijatarom projekta MK-Ultra. Ovdje se vidi da, unatoč njegovoj ljevičarskoj legendi, Bateson je također bio prototip dualne subjektivnosti.

Tko može reći da, već dvije godine, nismo sustavno podvrgnuti nizu podražaja straha usmjerenih na stvaranje stanja docilne regresije, metodičnom sužavanju našeg svijeta, proturječnim zabranama s ciljem da nas se učini sugestibilnima?  Nije li sve to učinjeno da bi nas se stavilo u situaciju egzistencijalnog zazora koja nas čini osjetljivima na bilo kakav udarac?

“Pazite jedni na druge / ali bježite jedni od drugih”

“Ostanite doma / ali idite na posao”

“Budite odgovorni / ali prepustite stvari nama”

“Situacija je pod kontrolom / ali nam u svakom trenutku može izmaknuti kontroli”

“Cijepite se / ali cjepivo vas ne štiti”

“Virus je užasno opasan / ali ubija samo stare-pretile-koronarne-dijabetičare”

“Mi vas maltretiramo / To je za vaše dobro”

“Vjerujte nam / Manipuliramo vama”

“Težimo kolektivnom imunitetu / Nema kolektivnog imuniteta”

“Droga je nešto jako loše / ali brzo-moju-dozu!” itd.

Inducirano stanje kognitivne disonance razdvaja, očekivano, grupe i subjekte. Slijepoj poslušnosti jednih odgovara opsesivno povlačenje drugih na temelju unutarnje paralize. Rezultat toga je “osjećaj da je istinu jednostavno nemoguće spoznati i stav rezignacije koji vodi do povlačenja iz političke rasprave i koji paralizira. Ova situacija se može pokazati korisnom moćnicima s obzirom na to da oni koji žele promijeniti stvari moraju uvjeriti druge, dok ih oni koji žele ostati na vlasti moraju samo paralizirati kako bi ih spriječili da djeluju.” (Zeynep Tufekçi, Twitter i suzavac, 2019.). Sve neizvjesnosti kriznog menadžmenta ne isključuju da se tu itekako radi o eksperimentu menadžmenta putem neizvjesnosti. Pa čak i menadžmenta putem paradoksalne zabrane, kako se pojavilo u francuskim poduzećima tijekom internih rukovodstvenih seminara, krajem devedesetih. Upotrijebljeno umijeće kojim su vladajući namjeravali podići cijepljene protiv necijepljenih može se uzdići do ranga udžbeničkog slučaja perverznosti u komunikaciji. To je počelo 1. srpnja 2021. s jednim “Bojim se jedne vrste raskola između onih koji su se cijepili i onih koji se nisu htjeli cijepiti” glasnogovornika vlade. Uslijedio je telefonski intervju s Bernardom Kouchnerom, 11. srpnja: “Oni koji se, suočeni s ovim virusom, odluče boriti pojedinačno su, ako ne dezerteri, onda barem saveznici virusa. Cijepljenje nije osobna stvar. Odbiti ga – to je izdaja.”. Ove vrlo mračne Dark Winter riječi intervenirale su, bez iznenađenja, uoči demonstracije sile predsjednika Republike: njegovog govora 12. srpnja s ciljem “prepoznavanja građanskog duha i usmjeravanja restrikcija na necijepljene, radije nego na sve”. Ili, izraženo riječima jednog od njegovih ministara-ulizica, “udaranje po necijepljenima skupo će [ih] koštati”. Fantomski četvrti val i argumenti koji prkose svakom razumu, poput “necijepljeni cijepljenima prijete smrću”, poslužili su kao pejzaž za ovu čistu i jednostavnu ucjenu: sada je nužno ili podvrgnuti se tom mučnom “cijepljenju” ili ostati doma i time izgubiti sva primanja i odreći se svih aktivnosti. Konačno, imali smo, dan nakon prosvjeda protiv “zdravstvene propusnice”, premijerovu izvanredno uvrnutu “ne smijemo se rugati ljudima koji se boje”. Korak po korak, svaki bi govor činio suprotno od onoga što bi rekao.

Usustavljeno od strane Putinove Rusije kao vatrozid režima protiv svake kritike, teoretizirano od strane velikog iluzionista Kremlja Vladislava Sourkova, trolanje je postalo omiljena vladina taktika u gotovo bankrotiranom svijetu čija je jedina nada da se protiv njega nikada neće udružiti sila logike koja ga je odavno trebala srušiti. “Njegov cilj je potkopati percepciju svijeta koju bi ljudi mogli imati, tako da nikada ne saznaju što se zapravo događa (…) To je strategija moći koja održava cijelu opoziciju u trajnoj zbrci, u promjeni nezaustavljivoj i neprestanoj, jer ju nije moguće definirati.” (Adam Curtis, Oh dearism, 2009.) Krizno komuniciranje usvojeno od ožujka 2020. ide puno dalje od uobičajene toksičnosti društva koje promiče autonomiju, a počiva na podložnosti, koja propovijeda čitav dan svojim ložačima da se moraju zdravo hraniti dok im povlači sva sredstva za to, koje ne propušta priliku podsjetiti ih da je ono jedan Titanic, ali progoni one koji pokušavaju napustiti brod. Sve to “upravljanje krizom” Covid-a otkriva ono što psihijatar Harold Searles naziva “naporom da se drugi dovede do ludila”: “Uspostava svake međuljudske interakcije koja teži promicanju afektivnog sukoba kod drugoga – koja teži podizanju različitih predjela njegove osobnosti jednih protiv drugih – teži tome da ga učini ludim (tj. shizofrenim), […] teži potkopati njegovo povjerenje u pouzdanost njegovih vlastitih afektivnih reakcija i njegove vlastite percepcije vanjske stvarnosti.” (The effort to drive the other person crazy, 1977.)

To prema Searlesu predstavlja “psihološki ekvivalent ubojstvu”.

To je ono što smo doživjeli, u masovnim razmjerima.

Nikakav kazneni zakon nas neće ikada od toga zaštititi.

Toliko o “mekoj metodi”, nudge-u i ostalim izljevima dobronamjernosti.

Ono što se predstavlja kao znanstveno upravljanje “najstrašnijom pandemijom od španjolske gripe 1918.”, jednako se lako može opisati kao primjena tehnika kontrole uma na građane čitavih društava, inače pripisivanih “sektama”.

Metodička izolacija subjekta, organizirani prekid njegovih veza sa svijetom i drugima, lišavanje navika koje sačinjavaju njegovu vlastitu konzistenciju, zatim apokaliptični opis vanjskog svijeta kao sjedišta neizmjerne opasnosti, poput predavanja Zlu, zatim izgradnja, u zamjenu za izgubljeni svijet, fantazmatske stvarnosti koja nije podložna poništavanju putem iskustva i zatvaranje subjekta u tu fikciju, ocrnjivanje svakog kritičkog stava i, za kraj, kako bi se taj novi psihotični i zakržljali svijet održao, designiranje neprijateljima “unutarnjih izdajnika”, “disidenata”, uzroka opstojnosti Zla i prijetnje grupi – designiranje koje opravdava uspostavu dinamičnog, herojskog i mobilizirajućeg narativa borbe protiv pristalica Zla.

Ako je tako što bilo moguće, to je zato što dolazi na kraju polovice stoljeća masovne difuzije tehnika utjecaja.

Saznanja o manipulaciji postala su druga priroda našeg vremena, njegova spontana društvena gramatika.

Doći do statusa “influencera” predstavlja krajnje postignuće za cijelu jednu generaciju.

2010., francuskog papu socijalne psihologije, autora Petit traité de manipulation à l’usage des honnêtes gens i La Soumission librement consentie, angažirala je javna televizija da reproducira eksperiment Stanleyja Milgrama u obliku reality show-a. Zvao se Igra smrti (Le Jeu de la mort) i išao je u udarnom terminu.

Od 1984., odvratni Utjecaj: Psihologija uvjeravanja Roberta Cialdinija na petmilijuntom je čitatelju i njegov autor je radio, među tolikim drugim biheviourial scientists, na kampanjama Baracka Obame 2012. i Hillary Clinton 2016.

Youtuberi s petsto tisuća pregleda recikliraju osnovne tehnike neurolingvističkog programiranja u vidu savjeta za zavođenje.

Svaka “uspješna” objava na Instagramu odgovara jednoj komunikacijskoj znanosti koja je postala gotovo urođena među digital natives.

Da bismo razumjeli kako smo došli tu gdje jesmo, mogli bismo se vratiti do Prvog svjetskog rata i njegovog Creel odbora – tog Committee on Public Information koji je bio zadužen, kako mu naziv ne govori, za ratnu propagandu i koji je uključivao Waltera Lippmanna kao i Edwarda Bernaysa, slavnog Freudovog nećaka kojem dugujemo izum public relations-a. Dala bi se iskopati matrica propagande u temelju demokratska, a ne totalitarna – ne zaboraviti nikada nevjerojatni incipit Bernaysove Propagande (1928.): “Svjesna i inteligentna manipulacija postupcima i mišljenjima masa važan je element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmom društva čine nevidljivu vlast koja je prava vlast u našoj zemlji. Mi smo upravljani, naši umovi formirani, naši ukusi obrazovani, naše ideje sugerirane, uglavnom od strane ljudi za koje nikad nismo čuli.“

Zapravo, dovoljno je razumjeti “prirodnu” konvergenciju, od 1945., socijalne psihologije, “škole Palo Alto” u svojoj vojnoj veteranskoj bolnici, konstruktivizma Watzlawicka i Heinza von Förstera, Batesonove ekologije uma, Society for the Investigation of Human Ecology Wolffa i Mead, “proksemije” Edwarda T. Halla, Skinnerovog biheviorizma, eriksonovske hipnoze, Grinderovog i Bandlerovog neurolingvističkog programiranja, “ljudskih relacija” Instituta Tavistock i “Istraživačkog centra MIT-a za grupnu dinamiku”, “procesa promjene” Kurta Lewina, Kübler-Rossove krivulje tuge, mentalizma i osobnog razvoja. Konvergenciju tim više »prirodnu« što većinu tih struja sačinjavaju ljudi koji su se osobno nalazili i utjecali jedni na druge.

Sve to na podlozi jedne oglašivačke znanosti potajnog uvjeravanja, čiju je zrelost i ambicije Vance Packard mjerio već 1958.

Sve to na podlozi menadžerskog potiskivanja, hladnog i pozitivnog, bilo kakvog konflikta.

Sve to na podlozi uopćenog društvenog inženjeringa i trajne pacifikacije. Pacifikacije običaja i omasovljenja strahova.

I sve to slijedeći uzlaznu eksploziju kolektivne pustolovine prve kibernetike.

Iz ove konstelacije točaka, svih međusobno povezanih unatoč njihovoj očitoj fragmentaciji, tehnike mentalne manipulacije i psihološkog ratovanja proširile su se tijekom posljednjih pola stoljeća na sva područja društvene djelatnosti. One su učene i prakticirane u politici kao i u okrilju metoda prodaje, u menadžmentu, kao i pod krinkom dizajna, komunikacijskih znanosti, psihologije ili coaching-a. One su već pola stoljeća korištene kao podrška, pa čak i kao tema za filmove i serije u industrijskim količinama. One doslovno zasićuju suvremeno društveno polje. One su postale poput njegove vlastite teksture, temeljene na konstruktivističkom načelu da podjela između stvarnosti i iluzije, distinkcija između istine i laži, sada više ne vrijede. Karl Rove, dijabolični mentor Georgea W. Busha, u jednom je intervjuu izvukao ovu političku posljedicu: “Sada smo carstvo i kada djelujemo, stvaramo svoju vlastitu stvarnost. I dok proučavate, vrlo pažljivo, tu stvarnost, nanovo ćemo djelovati, stvarajući time jednu drugu i novu stvarnost, koju ćete morati dobro proučiti. Tako će se stvari posložiti. Mi smo povijesni akteri… a vi, svi vi, ne ostaje vam nego proučavati što mi činimo.“

Desetljećima se već drnda i na najsitnijem odjelu novinarstva, menadžmenta, marketinga, komunikacija, postmoderne filozofije pa čak i vojne strategije da stvarnost ne postoji.

Da se stvarnost izmišlja.

Da ljudski subjekt živi zatvoren u svojem epistemološkom mjehuriću.

Da je sve stvar percepcije, a percepcije – njima se upravlja, one se konstruiraju, njima se manipulira po želji.

A kao paranoičan ili zavjerenički odbacuje se osjećaj da cijelo ovo društvo naliči jednoj ogromnoj smicalici.

Zgraža se nad lakoćom s kojom fake news mogu konkurirati službenoj propagandi.

Čak se i udružuje, beznadno, radi “certificiranja informacija”.

Dižu se glasovi pred navodnom “epidemijom zavjereništva”.

Ulazi se u trag zavjeri zavjerenika.

Sablažnjuje se nad činjenicom više nema povjerenja, iako se već pola stoljeća teoretizira o nužnosti laganja.

I doista, vlade, novinari ili znanstvenici se suočavaju s jednom zdravom epidemijom nevjerice, koja je upravo proizvod ove zasićenosti naših života njihovim tehnikama manipulacije.

Nisu informacije o svijetu te koje su postale lažne: takvim je postao sam svijet.

Svi koji imaju oči da vide to su primijetili.

Nikada se o istini nije toliko govorilo kao u ovom svijetu profesionalnih lažljivaca.

Mogli bismo to nazvati dijalektikom mistifikacije: umijeća manipulacije dosegla su takav stupanj difuzije da više ne funkcioniraju.

Ubijena je nevinost, koja je štoviše činila preduvjet djelotvornosti društvenog opsjenarstva. Svaki diplomant prodajnih tehnika svjestan je ABC-a mistifikacije, toliko da je zna identificirati kao i od nje se obraniti.

Jer saznanja o utjecaju također su saznanja o imunizaciji protiv utjecaja.

Otud suvremeno “zavjereništvo”.

Ne možemo ne znati da lažu i da oni sami to jako dobro znaju.

Što je još skandaloznije: napadački im uzvraćamo tehnikama koje su nas podučili i koje su mislili da mogu zadržati za sebe.

Igrali su, izgubili su.

Mi također, proizvodimo iste.

I one su toliko bolje od njihovih: stvarnije su.

Naša “komunikacija”, sa svojim šturim sredstvima, sto je puta učinkovitija, jer vjerujemo u nju.

Ne pada im na pamet da epistemološki okvir u kojem mi živimo, naše navike, naša ponašanja, naše misli mogu konstituirati nešto što nisu egzistencijalne tračnice iz kojih ne znamo izaći, hermeneutički zatvor iz kojeg sanjamo pobjeći, neurolingvističko okruženje koje bi nam bilo dovoljno, s trunkom plastičnosti, reprogramirati, kako bi se konačno “uspjelo”.

Ne pada im na pamet da sve to čini smisao koji vidimo u životu – našu ideju sreće, oblik života koji nam je dragocjen.

Čini se da ne razumiju da privrženost ne mora biti patološka.

A to je svakako najupečatljiviji simptom njihove bolesti.