Psihoanaliza i logika

Suočeni s uspostavom cenzure, očitim kolapsom logike i snažnim pritiskom koji dominantni diskurs carstva Dobrog svakodnevno vrši, udostojimo se podsjetiti da je nesvjesno, onakvo kakvo ga je otkrio Freud, u najužoj vezi s logikom, gotovo do izjednačavanja s logikom samom, budući da je “strukturirano kao jezik“; međutim, još uvijek je potrebno pomno ju preispitati, tu logiku označitelja, kao što to čini Lacan u “Les formations de l’inconscient“: “Zasigurno je Freud, na razini Traumdeutung-a, već započeo nešto što se sastoji u tome da nam kaže da logika nesvjesnog, drugim riječima, ona označitelja u nesvjesnom, sigurno nije ista ona s kojom smo navikli baratati. Postoji ogromna četvrtina Traumdeutung-a koja je u biti posvećena tome da nam pokaže kako se određeni broj bitnih logičkih artikulacija, ‘ili/ili’, transpozicija, kauzalnost, mogu prenijeti u poredak nesvjesnog. Ona je možda različita od naše uobičajene logike, ona [je] od topologije. Znate što je topologija, to je gumena geometrija. I ovdje se radi o jednoj gumenoj logici i to od nas možda zahtijeva određeni broj definicija pojmova koji nam omogućuju da definiramo određenu gumenu logiku.”

Freud citira Heinricha Heinea u „Nelagodnosti u kulturi“; “Ja sam najmirnije biće koje postoji. Moje želje su: skromna koliba sa slamnatim krovom, ali s dobrim krevetom, dobrim stolom, svježim mlijekom i maslacem, s cvijećem na prozorima; ispred vrata nekoliko lijepih stabala ; a ako me dobri Gospodin želi potpuno usrećiti, da mi dopusti da vidim šest ili sedam svojih neprijatelja kako vise s tih  stabala.

Nježnoga srca oprostit ću im prije smrti sve prijestupe koje su mi za života učinili – naravno, neprijateljima se treba oprostiti, ali ne prije nego što budu obješeni.”

Ova gumena logika, koju nalazimo kroz cijelo Lacanovo učenje, ne dolazi bez uzimanja u obzir mržnje i neznanja kao neizostavnih temelja ljubavi.

To jest, bez da našu raspravu započnemo opažanjem da ljubavi ‘prema jednoj pojedinačnoj osobi’, drugim riječima ‘eks-kluzivnoj’, treba pristupiti s njezinog naličja: osjećaja jedinstvenosti koji ona izaziva, time što je samo/jedino (Jedno) za Drugog, drugim riječima eks-istirajući kao eks-cepcija.

Drugog (l’Autre) s velikim D (poredak jezika u njegovoj radikalnoj drugosti mjesta) ovdje treba razlikovati od drugog u mjeri u kojoj je utjelovljen, meni nalik, drugog s malim d (petit a) fantazije.

Ako ne identificiramo ispravno biće drugog, to je zato što izvan posredovanja subjekta ne postoji nikakav pristup biću drugog. Stoga ne čudi da, kada shvatimo da drugi nije Drugi, da ne odgovara našim očekivanjima apsolutnog, da smo bili u krivu, ljubav se može pretvoriti u prijezir, u nasilje ili u mržnju…

Upravo u svom seminaru “Ou pire“… (osobito kroz ponovno čitanje Platonova “Parmenida“ i pitanje postojanja ‘Jednog’, prije obrata provedenog u “Encore-u“) Lacan postavlja rigorozne logičke temelje koji omogućuju da artikuliramo što su to tri temeljne strasti parlêtre-a (ljubav, mržnja, neznanje) počevši od prosdiorizama koji su se pojavili u matematici, takvi kakve je, kako se čini, već obradio sam Aristotel u svojoj “Logici”, u obliku univerzalne propozicije i njezine konstitutivne iznimke (koja jedina uvodi pojam “stvarnog” postojanja)…

Istinitost univerzalne propozicije “Čovjek je smrtan” [za sve x: f(x)] ne implicira nužno “stvarno” postojanje jednog čovjeka, dok “manja” propozicija [postoji jedan x]: “Postoji barem jedan čovjek (drugim riječima: “neki ljudi”)” uvijek implicira stvarno postojanje “barem jednog”…

Lacan iz toga izvlači zaključak da od univerzalne propozicije (koja potvrđuje sadržaj pojma) do samog pojma “egzistencije” možemo doći samo preko propozicije koja potvrđuje postojanje “ne”: postoji barem jedan koji “nije” [postoji x koji nije pod f(x)]: element univerzalne vrste koji eks-istira niječući univerzalno [f(x)] o kojem je riječ, taj “barem jedan” dolazi kao izuzetak od univerzalnog.

Što se ljubavi tiče, to znači da univerzalna propozicija “Sve vas volim” doseže razinu stvarnog postojanja samo krenuvši od momenta gdje “postoji bar jedan kojeg ne volim” – teza koju potvrđuje činjenica da “univerzalna ljubav” vodi do mržnje izuzetaka koji stoga eks-istiraju (“neprijatelji čovječanstva”…)

Ta “mržnja prema izuzetku” (Božja mržnja, ili mržnja “bića”…) je istina “univerzalne ljubavi”, koja se razlikuje od “istinske ljubavi” koja može proizaći samo iz stražnjeg-plana – ne iz “univerzalne mržnje”, već iz “univerzalnog neznanja” (ili univerzalne ravnodušnosti): ravnodušan sam prema svima (ignoriram “sve”, ukupnost svemira, i u mjeri u kojoj preuzimam tu ravnodušnost, to neznanje, mogu istinski voljeti, pojedinca “jednog” koji stoji-izvan-proizlazi iz ovog stražnjeg-plana ravnodušnosti-ignoriranja…

Ljubav i mržnja stoga nisu simetrične: ljubav proizlazi iz univerzalne ravnodušnosti, dok mržnja proizlazi iz univerzalne ljubavi.

Ovo predstavlja jedno od tumačenja Lacanovih formula seksuacije: “ne volim vas sve” (egzistencija) jedini je mogući konkretni temelj univerzalnog “ne postoji nitko koga ne volim”, dok ” volim vas sve” nužno počiva na “mrzim neke od vas”, što je, makar potisnuto, ipak nešto najrealnije za subjekt…