Ovaj svijet je dualan, kao što su i njegove tehnologije
1. Klimatski rat
O “dualnim tehnologijama” se govori kako bi se označilo one koje pod svojim civilnim aspektom skrivaju vojnu stranu.
U svakom slučaju, nema “civila” osim s vojne točke gledišta.
Postavši tehnološkim, cijeli ovaj svijet je postao dualan.
Evo jednog od ključeva za razumijevanje njegovog vlastitog ludila.
Uzmimo najireničnije od aktualnih pitanja: pitanje “klimatskih promjena”. To je tipično pitanje hladnog rata. I štoviše, radi toga nam se čini tako nerazrješivim: jer ga propuštamo razmotriti od 1950ih.
U 1950ima, klimatske promjene su zasebno područje istraživanja koje dospijeva na naslovnice. Bilo je naširoko prihvaćeno da je “ekološko ratovanje” budućnost ratovanja, jer bi nuklearni sukob označio kraj ljudske vrste. Za to vrijeme to je bila banalna izjava, poput one Irvinga Langmuira, kemijskog inženjera General Electrica i dobitnika Nobelove nagrade: “Kontrola klime može biti ratno oružje jednako moćno kao atomsko oružje.” On, štoviše, radi na bombama za detonaciju u oblacima s ciljem stvaranja kiše ili suše i izgladnjivanja neprijatelja, bez mogućnosti da se za to bude optužen. U Sjedinjenim Državama, 1953., osnovan je vrlo službeni Savjetodavni odbor za kontrolu klime na čijem je čelu, očito, mornarički kapetan. On također smatra da je “zamislivo da koristimo klimu kao ratno oružje, stvarajući oluje ili ih raspršujući, kako već taktička situacija zahtijeva”. Klimatsko oružje je štoviše, intenzivno korišteno potajno u Vijetnamu, tijekom 1960ih, s dvije tisuće i šest stotina avionskih izbacivanja cloud seeding-a, razdijeljenih kroz pet godina, kako bi se produžio monsun na putu Hô Chi Minha i učinio neprohodnim za protivničke trupe. Bila je to operacija Popaj.
U svojevrsnom sardoničnom testamentu – njegovom članku “Možemo li preživjeti tehnologiju?“, 1955. – John Von Neumann, glavni matematičar projekta Manhattan, izumitelj teorije igara, arhitekture naših računala, teoretičar tehnološke singularnosti i kvantne mehanike, a uz to i konzultant za Standard Oil, CIA-u ili Rand Corporation, piše: “Ugljikov dioksid otpušten u atmosferu izgaranjem ugljena i nafte – od čega se više od polovice emisija dogodilo za vrijeme prethodne generacije – mogao je dostatno promijeniti sastav atmosfere da generira opće zagrijavanje planeta za oko jedan stupanj Fahrenheita. […] Zagrijavanje od petnaest stupnjeva vjerojatno bi otopilo grenlandsku i antarktičku ledenu kapu i uspostavilo semitropsku klimu u cijelom svijetu. […] Nema sumnje da bi se mogle provesti potrebne analize radi predviđanja određenih posljedica, interveniranja u bilo kojem željenom razmjeru, te u konačnici postizanja prilično senzacionalnih učinaka.” Kada je u svibnju 1960. potres magnitude 9,5 – najjači potres ikada zabilježen – popraćen tsunamijem, pogodilo Čile, prvo pitanje koje si postavljaju NATO znanstvenici i vojno osoblje je: kako to ponoviti protiv SSSR-a pomoću hidrogenske bombe domišljato postavljene na zemljinu koru? Kako ostvariti napredak po pitanju “ekološkog ratovanja”?
Kao i većina znanosti od 1945., ekološke znanosti, a posebno klimatske, duguju gotovo sve vojnom financiranju i instrumentima. Deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, 80% američkih klimatologa i dalje prima vojna sredstva. Prva opažanja atmosferskih kretanja dugujemo vojnim špijunskim satelitima. Sama činjenica davanja ljudskih imena olujama vojnog je podrijetla – tko bi drugi do netko pogođen izraženim opsidionalnim kompleksom i kroničnom frustracijom mogao imati ideju da se uraganima daju ljudska imena, točnije, imena žena, kao što je bio slučaj od 1950. do 1970. godine? 1990ih, kada se pitanje “globalnog zatopljenja” i izumiranja vrsta vratilo u prvi plan i kada ga se primio Al Gore, vojska je bila ta koju je morao moliti za svoje podatke, jer ona je držala najpouzdanije i najstarije podatke. 2005., dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, mislilac američkog vojno-industrijskog kompleksa i eminentni teoretičar hladnog rata, Thomas Schelling, također je tvrdio da će djelovanje na klimatske promjene “biti u ovom stoljeću ono što je kontrola atomskog oružja bila u prošlom stoljeću”.
Umjesto da se pitamo zašto ništa nije “učinjeno” desetljećima kada “se znalo”, trebalo bi poći pogledati dokumente CIA-e iz 1980-ih. U to vrijeme, ona je globalno zatopljenje prvenstveno vidjela kao dobru stvar, jer bi ono stvarno iritiralo Ruse. Arhivi naftnih kompanija, sa svoje strane, vide u katastrofi vrlu dinamiku koja potiče “prilagodbu”. Nema do katastrofa radi stvaranja oskudice, dakle novih tržišta i novih gospodarskih subjekata. Upravo za vrijeme COP 21 s njegovim ciljem od 1,5°C, šef Totala smireno je podijelio u javnosti, na konferenciji na Sciences Po, svoje predviđanje povećanja planetarne temperature od 3,5°C do 2050. godine.
Katastrofa čini dio plana.
Apokaliptički kut iz kojeg se klimatsko pitanje shvaća danas prevladava samo zato što se znalo još od 1960-ih da nam dopušta da ga neutraliziramo, i da javnost na to uglavnom reagira obnovom cinizma i ravnodušnosti.
Pitanje nije uhvatiti se u koštac s problemom klime, već riješiti se onih koji su učinili da on postoji.
Okrenuti naše oružje protiv onih koji su ga upravo htjeli učiniti oružjem.
2. Domaći rat
Nakon vremena kakvo smo imali, što bi moglo biti manje političko, više neupitno od onoga što jedemo? Ipak, naš prehrambeni režim je čisti proizvod hladnog rata. Nije bilo potrebe za gromoglasnim naslovom Lanceta u listopadu 2020. “Covid-19 is not a pandemic” kako bi se doznalo da je Covid naziv za slučajan susret između patogena i morbidnog terena pretilosti i hipertenzije, dijabetesa i deficijencija, astme i emfizema, siromaštva i sjedilačkog života. Zadnje dvije godine, fikcija virusa kao neprijateljskog entiteta koji neselektivno napada Čovječanstvo uspjela je potisnuti očito: Covid je bolest civilizacije, poput raka. S obzirom na benignu prirodu oboljenja kod većine subjekata, mora se priznati da, ako za njega postoji “uzrok”, to je mnogo manje sam virus koliko normalno patološko stanje specifično ovom svijetu. Ako postoji jedan slučaj gdje možemo reći s Claudeom Bernardom da “mikrob nije ništa; teren je sve”, to je zasigurno onaj SARS-CoV-2. Holivudski koliko insceniranje samo može biti, nemamo posla s Yersiniom pestis. Zarazna bolest koja se demonizira, ovdje služi za maskiranje kroničnih bolesti koje se podržavaju. Baš kao što kampanje cijepljenja Billa Gatesa u Africi služe za maskiranje GMO-a i pesticida Bayer-Monsanta, koje također tamo promovira, uz Coca Colu čije su nutritivne vrline svima poznate. Već 1950-ih dijetetičari su ustanovili “rastuću količinu podataka koji podupiru hipotezu onih koji su američku prehranu smatrali intrinzično patološkom.” (Harry Marks, Medicina dokaza, 1999.) Štetnost sjedilačkog načina života, bijelog brašna, šećera, mesa u svakom obroku, sve banalnosti oko arterioskleroze, kolesterola ili mediteranske prehrane – sve to seže do američkih studija iz 1950-ih. Međutim, “svako javno prozivanje standardne američke prehrane napadalo je jedan od glavnih simbola američkog prosperiteta […] Zaključci izvedeni iz komparativnih studija koji pokazuju štetne učinke ‘normalne’ američke prehrane već bi se mogli činiti ‘antiameričkim’, što je ozbiljna optužba u razdoblju Hladnog rata.” (ibid.). Kada je, početkom 1960-ih, trebalo odabrati između dva načina da se suoči s problemom – jedan se sastojao od komparativne in vivo studije velikih razmjera koja bi promatrala dugoročne učinke različitih prehrambenih režima, a drugi, nazvan “Coronary Drug Project”, sastojao se jednostavno od testiranja novih molekula radi “tretiranja” arterioskleroze uz očuvanje američke prehrane i za nju prikačenih masivnih industrijskih interesa – nije teško pogoditi koji put je odabran, koji put nastavlja biti biran, uz nekolicinu double-bind poruka o nužnosti izbjegavanja i masnoće i soli i šećera na kraju reklame za Nutellu.
Čak je i naša prehrana, kako vidimo, dualna.
Dobro potvrđena činjenica, a sada i dokumentirana zahvaljujući svim vrstama deklasificiranih arhiva, da je moderni domaćinski ideal opremljenog, industrijaliziranog, tejloriziranog doma služio kao trojanski konj u borbi protiv “komunizma” počevši od Marshallovog plana, a možda i ranije. Velike američke izložbe We’re Building a Better Life, ili America at Home, ili American National Exhibition imale su 1950-ih turneju po svijetu sve do Moskve, sa svojim idealnim kuhinjama, svojim interijerima od bakelita po zadnjoj modi, svojim primjernim kućama za primjerne građane, svojim Buckminster Fuller geodezijskim svodovima i povijesnom “Kitchen Debate” koja je suprotstavila Hruščova i Nixona 1959. u Moskvi usred zaprepaštenih ruskih posjetitelja izložbe.
Najbanalnije, potpuno apolitično, najgenijalnije domaćinstvo bilo je zamišljeno kao oružje psihološkog rata protiv komunističke prijetnje. Tako je i ostalo. 1951., američki sociolog David Riesman objavio je fiktivno djelo pod naslovom “Rat najlona”. Zamišlja “Operaciju Obilje”: Amerikanci bombardiraju Rusiju ženskim čarapama, a zatim sa svim vrstama modernih kućanskih pomagala koje rasipaju avionima po cijeloj zemlji. Pripovijeda o ovoj novoj epizodi hladnog rata u vidu ironične reportaže. “Iza inicijalnog napada 1. lipnja stajale su godine tajne i komplicirane pripreme i ideja razoružavajuće jednostavnosti: ako se ruskom narodu dopusti da okusi blaga Amerike, on neće moći još dugo tolerirati gospodare mu daju tenkove i špijune umjesto usisavača i kozmetičkih salona.”
Kao i bilo koja aktualna marioneta političke scene, Eisenhower je na tiskovnoj konferenciji održanoj u srpnju 1958. povjerio: “Nismo na putu da potonemo u apsolutni užas”, zatim uz oklijevanje, “ali više ne vodimo ono što volimo zvati normalnim životom.”
Tada, u tom “ne baš normalnom” razdoblju, skovana je utopija potpuno domestificirane egzistencije, koju nam se sada pokušava nametnuti.
Glupa hladnoratovska utopija.
Cijeli jedan životni stil.
Cijela jedna ideja o sreći.
Koja nema, u biti, ništa od “normalnog”.
3. Svijet made by DARPA
1950-e su ujedno i vrijeme kada se Ministarstvo obrane SAD-a, poniženo lansiranjem Sputnika, oprema DARPA-om. Kroz njeno financiranje, DARPA se nalazi u začecima Interneta, računalnog miša, prozora Windowsa, hiperveza, prve telekonferencije, prethodnika Google Street View-a, GPS-a, cloud-a, sustava glasovnog prepoznavanja Siri, softvera za anonimiziranje Tor, a sada i messenger RNA “cjepiva”. Kako je moguće vjerovati da je Hladni rat oblikovao svaki aspekt suvremenog života? Ako se prihvati da su tehnologije čiji je razvoj DARPA financirala prije pedesetak godina stvorile svijet u kojem danas živimo, i ako se malo informira o trenutnim istraživanjima DARPA-e, osjećat ćete se suicidalno pri pomisli na svijet sutrašnjice. Program Insect Allies koji koristi kukce za uvođenje genetski modificiranih virusa u usjeve neprijateljskih zemalja s ciljem devastiranja njihovih žetvi. Program In Vivo Nanoplatforms, koji razvija implantabilne nanoplatforme koje omogućuju otkrivanje prisutnosti određenih molekula u tijelu i koje se mogu ispitivati na daljinu. Program Living Foundries (“žive ljevaonice”), koji ima za cilj subvertirati stanični metabolizam kako bi u ljudskom tijelu proizvelo taj i taj protein koji ono ne poznaje. Program Next-Generation Nonsurgical Neurotechnology (nekirurška neurotehnologija sljedeće generacije), koji želi razviti “neinvazivna” sučelja računalo-mozak kako bi se otišlo dalje od digitalnih moždanih implantata s kojima DARPA već eksperimentira s navedenom idejom “kontroliranja misli”. Najapsurdnije fantazije koje se pripisuju teoretičarima zavjera ostaju uvijek razinu ispod onih koje naseljavaju “Pentagonski mozak”. Aktualni smjer njezinih istraživanja svodi se na konvergenciju NBIC tehnologija “za poboljšanje ljudske izvedbe” čiji je program uspostavljen u prosincu 2001. tijekom simpozija organiziranog u Washingtonu od strane transhumanističkog sociologa religija William Bainbridge-a, pod pokroviteljstvom National Science Foundation-a. Ovaj program mašta o “novoj Renesansi”” i “objedinjenju znanosti” omogućenim generalizacijom jednog nanoinženjeringa sposobnog rekonfigurirati tvar iz njezinog najsitnijeg zrnca. Time bi se također privela kraju podjela između organskog i anorganskog, a “čovječanstvo bi moglo postati jedan jedinstveni ‘mozak’, razdijeljen i međupovezan”. Vojnu stranu ovog programa razvija DARPA, dok mu WEF iz Davosa osigurava civilnu promociju pod imenom “četvrte industrijske revolucije” – “fuzije tehnologija koje brišu granice između fizičke, digitalne i biološke sfere”, rezimira Schwab. Uz industrijalce, akademike, političare i tehnokrate koji su sudjelovali na osnivačkoj konferenciji „Converging Technologies for Improving Human Performance” iz 2001., bilo je i vojno osoblje DARPA-e. Nikoga ne čudi da aktualni direktor “Inovativnih tehnoloških rješenja” u Zakladi Gates nije nitko drugi nego vojni genetičar koji je početkom 2010-ih predvodio istraživanja nad messenger RNA cjepivima u DARPA-i. U vrijeme svog rođenja, transhumanistički projekt unaprjeđenja prirodnih procesa i ljudskih funkcionalnosti ni u jednom trenutku ne skriva svoj dvojni poziv za osiguravanjem održanja američke geostrateške hegemonije. Tek kasnije, dočim ga Europa, dobra djevojčica, zauzvrat usvaja, postaje primjereno izbrisati njegovu, u temelju, civilno-vojnu prirodu. Izvješće Europske komisije iz 2004. koje prepisuje ono NSF-a – Konvergentne tehnologije. Oblikovanje budućnosti europskih društava – egzemplarno je u tom pogledu. Daljnja izvješća Komisije u vidu “pripreme naše budućnosti” preferiraju govoriti o “ključnim generičkim tehnologijama” kako bi označila NBIC tehnologije, ali to su glumatanja: projekt ostaje isti. Slijedeći dokument OECD-a iz 2009., “The Bioeconomy to 2030 : Designing a Policy Agenda”, pod kodnim nazivom “bioekonomije” Europska komisija će reciklirati isti sadržaj u nizu izvješća o “inovaciji u službi održivog razvoja”. Sve ovo konačno dovodi do European Green Deal-a iz prosinca 2019. za jednu „novu strategiju razvoja“. U međuvremenu, katastrofalne posljedice dvaju stoljeća kapitalističkog razvoja postale su flagrantne: genetski inženjering mikroorganizama, čak i “dizajniranje proteina”, agrikultura “visoke preciznosti” sa svojim dronovima i svojim autonomnim traktorima, poopćavanje big data-e, smart grids-a, 5G-a, Internet tijela i povezanih objekata bit će prodavani kao lijekovi za ekološku i klimatsku katastrofu. Konvergencija NBIC tehnologija se sada, u novom tehnokratskom žargonu zove “zeleni rast”. Riječ je o “oslobađanju ekonomske vrijednosti prirode” i stvaranju “inteligentnije populacije radi rješavanja problema koje smo stvorili”, kako je prikladno rekao šef jednog startupa iz Silicijske doline. Ovdje se opet kao rješenje problema bez presedana predlaže projekt koji smo ustvari imali već duže vrijeme, a koji ga može samo produbiti. Drugi primjer: nasuprot onome što bi službena saga htjela, veze između Googlea i američke obavještajne službe ne datiraju od vrbovanja njegovog CEO-a Erica Schmidta na čelo jednog savjetodavnog tijela vojske pod Obamom. Ni od onog dana 2004. kada je Google kupio Keyhole, kartografsko poduzeće čiji je glavni investitor bio In-Q-Tel, investicijski fond CIA-e, kako bi od njega stvorio Google Earth. Niti od onog dana 2003., kada je u Mountain Viewu razvijena posebna tražilica za NSA. Ove veze su izvorne, organske. “Obavještajna zajednica” je bila dobra vila nad kolijevkom Googlea, koja mu je ostvarila san. 1990-ih, unatoč NSA-inom neuspjehu da u svako računalo proizvedeno u Sjedinjenim Državama ugradi clipper chip, čip koji bi joj jamčio daljinski pristup potonjem, američka obavještajna služba s pohlepom je vidjela porast mase podataka koji kruže svijetom, a time i mase podatka koje presreće – u prekršaju, naravno, svih postojećih konvencija – posebno zahvaljujući mreži Echelon. Njezin nesalomljivi ideal je sve snimiti, sve pohraniti, i po mogućnosti sve obraditi. Međutim, nedostaju joj alati za to, tj. za “organiziranje informacija na globalnoj razini kako bismo ih učinili dostupnima i korisnima” – misiju koju će si, nekim čudom, Google službeno postaviti. NSA-in san formulirao je 2003. njezin bivši admiral Pointdexter sa svojim Total Information Awareness programom, koji je predstavio kao “Protuteroristički projekt Manhattan“: “Relevantne informacije izdvojene iz podataka moraju biti dostupne u repozitorijima u velikim razmjerima s konsolidiranim semantičkim sadržajem, kako bi se analizi omogućilo da obavi svoj posao.”
Ono što službama nedostaje, u tim 1990-ima, jest pretraživač za iskorištavanje njihovog oceana ukradenih podataka. 1993. je dakle pokrenut, u suradnji sa svim vrstama akademika računalnih znanosti, projekt Massive Digital Data Systems (MDDS). Evo izjave o namjeri: “Obavještajna zajednica – što znači CIA i NSA – preuzima proaktivnu ulogu u poticanju istraživanja koje se tiče učinkovite obrade masivnih baza podataka i u osiguravanju da zahtjevi obavještajne zajednice mogu biti inkorporirani ili adaptirani u komercijalne proizvode.”. 1995. Lawrence Page i Sergey Brin, budući osnivači Googlea, još uvijek studenti Terryja Winograda na Stanfordu, primili su dvije stipendije: jednu dobro poznatu od DARPA-e za izgradnju mega-knjižnice koristeći Internet kao kostur, a druga, nažalost zaboravljena, odnosila se na obradu korisničkih upita, a bila je financirana od MDDS-a. Dakle, od strane “obavještajne zajednice”. Kao što to dobro pojašnjava tekst Brina, Pagea i Winograda “Što možete učiniti s Webom u džepu?” iz 1998., Googleov algoritam, Page Rank, odgovor je na pitanje koje si postavlja “obavještajna zajednica”: kako organizirati sve informacije razasute po Webu počevši od ciljnih zahtjeva korisnika?
Bajka kaže da kapitalizam nadzora datira od dana kada su 2001. Sjedinjene Države, pogođene užasnim 11. rujna, bile voljne spustiti svoje ekskluzivne standarde demokracije pristajući masovno nadzirati svoje građane. Zatim bismo, zabezeknuti, otkrili da se masovni policijski nadzor nekim čudom podudara s interesima GAFAM-a, lakomog za čvrstim i provjerljivim podatcima o svojim korisnicima kako bi monetizirao “bihevioralne viškove”!
Ova bajka je smiješna.
Pouzdati se u bivšeg šefa CIA-e i NSA-e Michaela Haydena koji 2013. javno priznaje da bi CIA “s pravom mogla biti optužena za militariziranje Interneta”, slijedom događaja 11. rujna, za umrijeti je od smijeha. Čineći to, Hayden je samo postavio lažnu referentnu točku događaja kako bi neprijatelju pripisao, jednom kada se otkrije, pozadinu svoje vlastite pokvarenosti. Godine 1997., a ne 2002. ili 2010., George Tenet, direktor CIA-e izjavljuje, vjeran maoističkim metaforama: “CIA mora plivati u Valley-u.”. 11. rujna je poslužio kao a posteriori opravdanje za ludilo kontrole koja je konstituirala raison d’être “obavještajne zajednice” od Drugog svjetskog rata.
Za neke je paranoja bolest; za druge, ona je samo posao.
Najbolesniji nisu nužno oni za koje mislimo da jesu.
Dobar dio tehnologija koje nas okružuju, sve do nedavnih “cjepiva”, naš industrijski način hranjenja, čak i temperatura koju ćemo imati ove zime – sve to konstituira uglavnom namjerne nusproizvode istraživačkih programa koje su inicirali opasni paranoici zatvoreni u svom vječnom hladnom ratu.
O ovoj arheologiji sadašnjosti bi se moglo nastaviti u nedogled.
I zamisliti si svijet u stilu gnostika. Svijet koji je stvorio zli demijurg, osuđen na tamu, u rukama svemoćnih kozmokrata.
I to ne bi nužno bilo pogrešno.
Ali bilo bi besciljno.
Fascinacija s i najmanjim Đavlovim potezima i njegovom suverenosti u ovome svijetu služi samo za potvrdu našoj nemoći, za laskanje našoj pasivnosti, da bi nas odriješila potrebe da sami stvaramo povijest, i to u samom trenutku kada počinjemo shvaćati njezinu umjetnost i metode.
“Svaki sustav koji tvrdi: ovaj svijet je bijedan, čekaj sljedeći, odustani, ne čini ništa, poklekni – možebitno tvori Temeljnu laž.” (Philip K. Dick, Egzegeza)
4. Cool tip kao stroj za uništenje
Kao što tehnologija može biti dualna, kao što svijet može biti dualan, to može biti i jedan ljudski tip. Jedno, naime, ne ide bez drugog.
I tu stvar postaje zanimljiva.
Zato što nam omogućuje etički situirati hladni rat.
Detektirati kako on vitalno utječe na nas.
I dodirujući njegovu stvarnu teksturu, situirati njegovu vanjštinu, percipirati ga iz te vanjštine.
Dakle, iz njega izići.
Ono što nam se u društvu čini najneutralnijim je ono što bi nam moralo biti najsumnjivije.
Ono što konstituira normalnost uvijek se oslanja na plašt nevidljivosti banalnog.
Najbolji način da se postane nesumnjivim je doimati se bez kvaliteta.
Otuda interes, nadamo se, za male genealogije koje nudimo ovdje.
One bi trebale omogućiti da se prepoznaju robne oznake standarda, a možda i da ih se riješi.
U temelju, standardni ljudski tip, idealni tip demokratskih društava nije se promijenio od 1950ih.
To je tip koji je cool, simpatičan, empatičan, spreman na suradnju, mobilan, prilagodljiv, nije neurotičan ili opsesivan, uskraćen ogorčenosti, uzdignut iznad unutarnjih kao i vanjskih konflikata, izravan, bez prečvrstih privrženosti i uvjerenja – smart, ukratko.
To je u istu ruku tip idealnog menadžera kao i idealnog zaposlenika, kao i idealnog momka i muža.
Postoji model i za žene, s istim karakteristikama.
Ovo demokratsko čovječanstvo je bilo izgrađeno, a bilo je izgrađeno u okviru rata – Drugog svjetskog rata, zatim hladnog rata.
Mi ćemo to pokazati.
To u potpunosti pozitivno biće bilo je zamišljeno kao odlučna negacija nacističkog, zatim komunističkog neprijatelja.
Ovo idealno miroljubivo stvorenje zapravo je ratno oružje.
To je etički stroj za istrebljenje u plastičnom pakiranju.
Njegov osmijeh prikriva poziv za pustošenjem.
Nosi u svom srcu, kao u duplji, potpis onoga što mora uništiti.
I ono je, ukratko, dualno.
Kao Google koji nosi masku “Ne budi zao” i radi za NSA.
Kao Facebook koji “spaja ljude” za reklamu, ali šapuće “Move fast, break things” po strani.
Kao Mark Zuckerberg koji se ponudio da “zaštiti demokraciju” nakon što je grmio “Dominacija!” na kraju svakog timskog sastanka i nazvao svoju kćer August zbog fascinacije prvim rimskim carem.
Pogledajmo kako je ovaj tip bio fabriciran.
Cijela priča počinje u osvit Drugog svjetskog rata, u Sjedinjenim Državama, s cijelom hrpom intelektualaca progresivaca odlučnih da se za njega pripreme, unatoč pacifističkom “čekaj pa vidi” stavu koji je vladao među stanovništvom. Od 1914-1918., ratovi se više ne tiču samo vojnog korpusa, već uključuju potpunu mobilizaciju društava kao i pojedinaca. Industrijska organizacija ili poljoprivreda zaraćene strane može joj osigurati odlučujuću prednost, jednako kao što to može zrakoplovstvo ili disciplina njene radničke klase. U krajnjoj liniji, kod neprijatelja, ono što je potrebno slomiti je volja za otporom, moral protivničkih stanovništava – otud, dosta kasnije, bombardiranje Dresdena ili Hirošime. Ono što je bitno našim intelektualcima progresivcima je opremiti Ameriku s pozivom. Pozivom koji je sposoban poraziti Njemačku kao i Japan, a nadugo i nadaleko SSSR. Onim koji je sposoban mobilizirati i galvanizirati zemlju. Imamo tu psihologe poput Ericha Fromma, Gordon Allporta ili Abrahama Maslowa – znate, poznata Maslowljeva piramida iz marketinških tečajeva -, teoretičare komunikacije poput Harolda Lasswella ili Paula Lazarsfelda, novinare poput Lymana Brysona, umjetničkog kritičara, odgovornog iz Zaklade Rockefeller, ili antropologe poput Gregoryja Batesona, njegove supruge, Margaret Mead, te profesorice i ljubavnice ove potonje, Ruth Benedict. Svi su se na kraju postavili u službu američkog ratnog napora – što u Office of Strategic Services, što u Office for War Information, što u Office of the Coordinator of Inter-American Affairs, što u Committee for National Morale. U tom zadnjem povjerenstvu, odgovornom utvrditi priliči li ili ne utemeljiti američko Ministarstvo propagande prema modelu onoga doktora Goebbelsa – Margaret Mead, Gregory Bateson i Ruth Benedict će začeti američki poziv u suočavanju s nacizmom. Poziv kojim bi se opravdao rat i ojačao moral trupa.
Jer malo je reći da 1939., kada Zaklada Rockefeller još uvijek financira eugenički institut dr. Mengelea, kada je njemački Dehomag najveća podružnica na svijetu onoga što će postati IBM – podružnica koja će upravljati, tijekom cijelog rata, automatima za perforirane kartice instaliranima u koncentracijskim logorima -, kada američki eugenički zakoni koji su na snazi u većini američkih država čine model za nacističke zakone o očuvanju rase, kada je Henry Ford jedan od Hitlerovih najvećih obožavatelja diljem svijeta i vice versa, kada Njemačka predstavlja glavno mjesto američkog ulaganja u inozemstvo, kada aristokracija WASP (White Anglo-Saxon Protestant) koja pod krinkom demokracije vlada zemljom, osjeća potajno divljenje prema njemačkoj disciplini, kada lokalni fašistički pokreti marširaju guščjim korakom Times Square-om i organiziraju masovne skupove, malo je reći, dakle, da definiranje američkog poziva kao suštinski stranog nacizmu i neprijateljskog Njemačkoj nije samo po sebi razumljivo. Potrebno je čak malo izvrnuti stvarnost kako bi to postalo očito. Ovaj će poziv biti onaj obrane američke demokratske osobnosti protiv autoritarne osobnosti fašizma, kasnije komunizma. “Budući da su sve zapadne nacije sklone razmišljati i ponašati se po bipolarnom obrascu, bilo bi dobro, radi jačanja ‘morala’ Amerikanaca, smatrati naše različite neprijatelje jednim jedinstvenim neprijateljskim entitetom“, preporučao je Bateson 1942. Margaret Mead se bacila na posao. Rezultat je bila njezina knjiga And Keep Your Powder Dry (1942). Nakon što je definirala balijski etos ili iatmulski etos – njihov životni stil, rekli bismo danas – američka kulturalna antropologija rođena 1920-ih i 1930-ih godina, vraća se u tor kako bi rasvijetlila što je to američki etos. Drugim riječima, da ga izmisli kao takvog. Ona će se uskoro, na račun vojske, okrenuti japanskom i sovjetskom etosu, kako bi ih se lakše uništilo. Neki odlomci, samo da se zna:
„Suština puritanske osobnosti, osobnosti koja je u Americi dosegla svoj najpotpuniji razvoj, spoj je praktičnosti i vjere u Božju moć – ili u moralne ciljeve. ‘Vjeruj u Boga, ali drži svoj puder suhim’, rekao je Cromwell […] Pobjeda u ratu posao je društvenog inženjeringa […].Moramo jasno prihvatiti lekciju da je svijet sada jedan, da smo mi i naši neprijatelji uhvaćeni u istu mrežu, da si ne možemo prokrčiti rutu za bijeg ili eliminirati jednog bez da u isto vrijeme ugrozimo budućnost drugog. Kada govorimo o nadzoru nad svijetom, to podrazumijeva prijelaz s vojske na policiju, sa svijeta viđenog kao cjeline zaraćenih nacionalnih entiteta na jedan jedinstveni građanski entitet […] Mi moramo proučavati i sačuvati kulture Francuske i Albanije, Rumunjske i Indije […] U isto vrijeme, moramo zahtijevati od svih ovih kultura da eliminiraju određene elemente koji su nekompatibilni sa svjetskim poretkom kako ga mi vidimo. […] Mi moramo biti instrumenti koji daju oblik kreativnom poretku, temeljenom na poštivanju različitosti, i na skalpelima koji moraju ukloniti ono što se uklapa u naš specifični san. […] Platforma koju Amerika može ponuditi je kostur, minimalna platforma – četiri slobode, moralnu svrhu, inženjerske metode. […] Ako iskoristimo tragove koje su nam dale druge velike kulture i ako radimo s pripadnicima tih kultura na izgradnji novog svijeta, pronaći ćemo načine da iskoristimo ljudske energije, jednako nevjerojatne, jednako uzbudljive poput načina iskorištavanja prirodnih resursa koji nas danas zadivljuju. […] Moramo osmisliti formulu za poslijeratnu obnovu u kojoj institucije koje ljude čine predanim ratu, dominaciji i nemilosrdnoj okrutnosti tretiramo kao da su opasni virusi, a da pojedince koji su njima duboko zaraženi tretiramo kao nositelje smrtonosnih društvenih bolesti. Moramo analizirati društvenu organizaciju Prusije i Japana, posebno, i pokušati znanstveno potisnuti one elemente koji proizvode uvjerene fašiste […] Usmjerimo li svoju pažnju na bolest – jer radi se doista o bolesti, da se ova sistematizirana mržnja pokušava proširiti cijelom površinom svijeta – a ne na nositelja, ako se borimo protiv bolesti, i samo ako moramo, segregiramo one koji su njome najžešće zaraženi, ako smo jednako strogi i nepopustljivi sa sobom kao sa svojim neprijateljima – izbjeći ćemo da se sami pokvarimo kao instrumenti novog poretka […] Mi smo supstancija s kojom se ovaj rat vodi.“
Provođena od 1920-ih do 1930-ih od strane Ericha Fromma, Wilhelma Reicha ili Abrahama Maslowa, studija autoritarne osobnosti – opasne, krute, u sukobu sa samom sobom kao i sa svijetom, „nesposobna vidjeti samu sebe, […] biti sama sobom” (Adorno & Co.) – zauzvrat vodi definiciji demokratske osobnosti – otvorene, integrirane, cjelovite, autentične, spontane, autonomne.
Be yourself.
Be yourself protiv nacista i komunista.
Američki rat je terapeutski.
Barem u tom jeziku sam sebe formulira.
Riječ je o liječenju ovog svijeta napučenog neurotičarima, o njegovom pročišćavanju od tih ljudi punih “mržnje” – ove neshvatljive “mržnje” koja će uskoro preplaviti internet i društvene mreže – tih ljudi koji posvuda siju sukobe koji ih nastanjuju, i njihovoj supstituciji s pozitivnim osobnostima. Konačno.
Izliječiti one koji su uništeni mržnjom koju osjećaju,
koju više ne osjećaju,
budući da više ne postoje.
U svoj dobronamjernosti.
“Be polite. Be professional. Be prepared to kill“, rezimirao je John Nagl, jedan od urednika aktualnog američkog protupobunjeničkog priručnika.
“Zadatak [izgradnje demokratskog karaktera] nije ništa manje nego drastičnu i kontinuiranu rekonstrukciju naše vlastite civilizacije i većine kultura koje poznajemo”, napisao je politolog Harold Lasswell u svojem Demokratskom karakteru.
Bilo je to 1951.
Mission accomplished!
5. Francuske dualnosti
“Iako je racionalnost hladnog rata možda izgubila na svojoj koherentnosti, a za neke i svoju vjerodostojnost, njezine komponente nastavljaju prosperirati unutar mnoštva disciplina.” (Kolektiv, Quand la raison faillit perdre l’esprit, 2015.)
Međutim, pravi problem je što je on oblikovao, u gotovo svim njegovim dimenzijama, svijet asfiksije u kojem živimo i da su njegovi nasljednici oni koji ga nastavljaju oblikovati.
Postoji mnogo načina nasljeđivanja.
Ne trebate “biti dio obitelji”.
Jedan francuski primjer među toliko drugih: stanoviti golistički konjički kapetan Slobodne Francuske, zadivljen američkom ratnom komunikacijom u Casablanci 1943. – “novinskom redakcijom” koja izrađuje članak o nadolazećoj pobjedi i trenutnim borbama.
Recimo da se zove Michel Frois.
Bio je u Indokini, Tunisu i Maroku, tj. bio je zadužen za komunikaciju vojski.
Uspeo se do direktorskog mjesta, uz pukovnika Lacheroya – ukletog teoretičara “revolucionarnog rata” u Francuskoj koji je na kraju pristupio OAS-u – Službi za psihološko djelovanje i informiranje pri Ministarstvu obrane.
“Stvari nisu onakve kakve jesu, već onakve kakvima ih pričinimo.”, takva je doktrina.
Ovdje on koristi svoju uvijek nasmijanu rječitost kao šef vojne komunikacije, usred protupobunjeničke borbe. Kada je intoksikacija vitalna.
Kune se da samo prenosi informacije, nikada propagandu.
To ne bi bio njegov stil.
Ništa osim činjenica.
“Da biste se služili tiskom, prvo mu morate služiti”, teoretizira on.
Vojske ga moraju prestati držati na distanci, bojati ga se, pokušavati njime manipulirati.
Bolje ga zasititi vijestima, fotografijama, anegdotama, ekskluzivama.
Lijenost i kukavičluk novinara učinit će ostalo.
“Informacija”, kaže on, “je steznik koji ti pomaže stajati uspravno.”
Prekrasna slika, tako kavalirski!
1957. on prelazi “u civil”.
Upravlja komunikacijama u Federaciji električne i elektroničke industrije.
Organizira izložbe, poput Amerikanaca.
Do te mjere da ga ubrzo nalazimo kako ravna službom za “informacije” patronata.
Organizirajući, uvijek tako pozitivan, uvijek tako cool, uvijek tako simpatičan, prvi sastanak šefa šefova i onog CGT-a neposredno nakon 1968. – on nema neprijatelja: raspravlja čak s novinarima L’Humanitéa, odlazi na sastanak s Ču En-lajom.
Kao što vidite – on nema neprijatelja.
Vrlo rano je shvatio da će svrha šefova biti na većem dobitku predstavljajući se kao “poduzetnička” – toliko pozitivnijeg, poduzetnika.
U nezaboravnim 1980ima, godinama svih poricanja, on čvrsto drži kurs.
Kako bi se suprotstavio socijalizmu koji prijeti, organizira “opći sastanak poduzeća u opasnosti” – dvadeset pet tisuća šefova, malih i velikih, koji cvile uglas. Predsjednik Mitterrand mu je čestitao.
“Poduzeća se moraju nalaziti u svom okruženju poput riba u vodi”, drznuo se reći, prisjećajući se starih gerilskih poslovica.
Za kraj, i osiguravajući svoju mirovinu – on je još uvijek vojno lice, koliko god to jedan civil može biti – stvara svoju vlastitu tvrtku za odnose s javnošću, DGM.
Postaje “papa korporativnog komuniciranja” i broji “najveće šefove” među svojim klijentima.
Njegov nasljednik na čelu DGM-a, Michel Calzaroni, bivši je član Occidenta, grupice koja je pozivala na “ubijanje komunista gdje god se našli”.
A DGM još uvijek radi PR za CAC 40, vladajuće, za Bolloré ili za Laeticia-u Hallyday.
Baština je u dobrim rukama.
Zaključavanje povijesnih prilika ide svojim tijekom.
© Éditions du Seuil, siječanj 2022. Originalni tekst moguće je kupiti na poveznici: Manifeste conspirationniste
