Hladni rat nikada nije završio

Tko se probudi, rođen je u svijet u ratu.

Živjeti kao mjesečar svakako je zgodnije.

Sadašnji moral krda je stoga moral mjesečara: što više nalaže dobronamjernost, toleranciju, prihvaćanje, otvorenost, prilagođavanje, umjerenost, skromnost, skeptičnost, tim više si dopušta krajnju okrutnost, najgrublju uskogrudnost, najpotpuniji dogmatizam svaki put kad se ukaže prilika za linč neposlušnih.

Sve klizi po mjesečarskoj svijesti. Ništa se ne utiskuje.

Teška kiša dnevnih činjenica teče slivnicima uma. Ništa nema baš nekog smisla.

A i čemu? Stvari su takve kakve jesu.

Toliko da se više ništa ne čini posebno apsurdnim.

Fact checkers nadziru propisano spavanje. Službena povijest je vrijedna svih uspavanki. Velika magla informacija kraljuje.

Ova magla je, ustvari, magla rata.

Teoretičari zavjera su, za usnule, izvor velikog nemira. Remetimo im san. Oni sada šire svoja tračerska svjedočanstva, cijele reportaže pune insinuacija i idiotskih klišeja, o temi naše metamorfoze. To je na putu da postane svojevrsni svjetski otrcani vic. Usnuli ne razumiju. Oni su traumatizirani. Njihova veza je uništena. Obitelj se ne oporavlja. Da ne pričamo o susjedima. Više nas ne prepoznaju. Ljubazno se javljaju liječnicima, da se “pobrinu” za nas – oni koji u ustima imaju samo riječi televizijskih vijesti. Oni bilježe naše uporno skretanje, savjete koje su nam tako pohvalno udijelili, naše nerazumljive budalaštine. Sav taj potrošeni potencijal. Ne štede si truda kako bi se uvjerili da se sve i dalje okreće u krug u ovom svijetu izvan kontrole.

Naš je zločin, zapravo, htjeti razumjeti svijet u kojem živimo, i imati hrabrosti to činiti prema našim uvjetima, našim vlastitim sredstvima i, što je neoprostivo, počevši od nas samih.

“Možemo raspravljati o svemu osim o brojevima”, kaže vlada, objavljujući varljivu statistiku.

„Nužno je, u zemlji prosvjetiteljstva i Pasteura, prestati imati ove vrste stalnih rasprava o činjenicama ili znanstvenoj istini”, kaže nestrpljivo predsjednik, vidljivo nezainteresiran za antropologiju znanosti.

Antropolozi znanosti, koji su proveli četrdeset godina “diskutirajući o nediskutabilnim znanostima”, počevši od Pasteurove politike, preferiraju ostati tiho, u jednoj atomskoj šutnji. Skreću pogled i razgovaraju o ekologiji. Njihova osobna vrijednost se mjeri time.

Zadovoljstvo je rugati se našem apelu za provođenje svog vlastitog istraživanja. Posebno u Francuskoj, gdje nije baš dobro upustiti se u “osobna” istraživanja. Pa čak niti usuditi se potvrditi svoje vlastito iskustvo, osim kako bi to požalio. I gdje je, svakako, pouzdanje u sebe dobro dokumentiran društveni porok.

Teoretičari zavjere – izruguje se – zadovoljavaju se provođenjem svog istraživanja na Internetu: ne viđa ih se baš u sveučilišnim knjižnicama. Mora se reći da, uz vrlo rijetke i dragocjene iznimke, akademici se ne čine suviše željni doprinijeti razumijevanju različitih aspekata ovog vremena. Ili ih je spektakl njihovih kolega disidenata linčovanih radi primjera ispunio terorom, ili je snagom natjecateljske specijalizacije, snagom znanja svega o gotovo ničemu, njihova znanost izgubila svaku moguću upotrebu.

No, najsmješnije, na neki način, je ipak to što su se “službe” umiješale. Ovdje su FBI, Verfassungsschutz, DIGOS ili DGSI koji su nam za petama: neki među nama bi primijetili praznine u službenom storytelling-u, drugi bi se uvrijedili što bi ih se tako otvoreno smatralo imbecilima, a neki bi se opet pripremali izvući praktične posljedice onoga što cijeli svijet zna, onoga na što ukazuju sva izvješća Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC): da ovaj svijet ide kvragu. Protiv nevinih ruralnih stambenih projekata podiže se neka vrsta medijskih progona i zapljene sredstava koji bi u prošlosti bili rezervirani za mnogo subverzivnije prijetnje. Sadržaj koji je suviše nepodesan a suviše viralan diskretno nestaje s Weba. Jedna ništica od sada predstavlja prijetnju javnoj sigurnosti. Nikada nije trebalo tako malo da se postane kvaziterorist.

Čini se da se logika sada ubraja u delikte. Ne poviti se lijekovima civilizacije koja vidno čini ljude bolesnima, kada ne izmišlja bolesti izravno. Odbiti progutati krajnju prijevaru “zelenog rasta” koja se promovira pod istim robnim markama koje su do sada sve uništile. Odbiti pomiriti se s postojanjem Monsanta, jer su svi razumjeli da nikad neće biti alternative Monsantu dok god postoji Monsanto. Odbiti dopustiti da nas se uvuče, između dva aperitiva i crte kokaina, u samoubilački tijek ove civilizacije. Ne očekivati više ​​ništa od režeće mase sljedbenika Velikog Sna. Ukratko: uzeti ozbiljno činjenicu bivanja u svijetu, življenja, ovdje i sada, i krenuti od toga. Evo što vas istog trena kvalificira kao mistično-sektarijanskog zavjerenika-survivalista ekstremne desnice. I poziva na preliminarnu istragu bez odlaganja. Ponekad, javlja nam se sumnja da cijeli ovaj pothvat planetarnog straha planiran oko Covida prije svega ima za cilj golemi poremećaj instinkta preživljavanja u samom trenutku kada se on budi, i kad mu sve ukazuje da postoji hitna potreba za napuštanjem broda, za zaustavljanjem njegove putanje svim nužnim sredstvima.

Ovaj svijet je u ratu, ali u hladnom ratu. U tome smislu, on uvijek može biti zanijekan. Hladni rat nema ništa s nepokretnom konfrontacijom dva bloka – jučer, zapadnog bloka protiv Rusije i Kine; danas, zapadnog bloka protiv Kine i Rusije. On se tiče zamrzavanja povijesnih mogućnosti, zaključavanja situacije. Hladni rat je počeo puno prije nego što je Walter Lippmann taj pojam popularizirao 1947. Izum potrošačkog društva u Americi 1920-ih već je bio odgovor na politički izazov ruske revolucije, baš kao što je Taylorov znanstveni menadžment, generaciju ranije, bio neodložni odgovor na rastuću radničku insubordinaciju. Jedan publicist iz 1920-ih šepurio se na rubu ponora 1929.: “Velike korporacije daju Americi ono što su si socijalisti zacrtali kao cilj: da svatko bude nahranjen, smješten i odjeven.” U ožujku 1944., u Los Alamosu, direktor Projekta Manhattan fizičar Joseph Rotblat nije skrivao činjenicu da razvoj atomske bombe nije bio usmjeren na Nijemce ili Japance, nego na držanje Sovjeta pod kontrolom. 1946. Charles Wilson, predsjednik General Electrica, potpredsjednik Ureda za ratnu proizvodnju i budući savjetnik predsjednika Eisenhowera izjavio je: “Problemi Sjedinjenih Država mogu se sažeti u dvije riječi: izvana – Rusija, iznutra – rad.” Moglo bi se reći da su ta dva problema bila riješena, budući da je jedan nestao, a drugi je na dobrom putu, barem unutar ovog velikog hospicija koji Zapad postaje. Kada je izbio Korejski rat, 1950., “invazija je predstavljena kao utvrđeni dokaz postojanja ‘međunarodne komunističke zavjere’ predvođene Rusijom, što će postati krilatica Hladnog rata i nužnosti jednog trajnog preparedness-a. “‘Koreja je došla i spasila nas’, prisjetio se puno kasnije Dean Acheson, govoreći za jastrebove.” (Forces of Production, David F. Noble, 1984.)

Fort Detrick, prije nego što je postao središte programa američkog biokemijskog oružja, a time i eksperimenata na virusima, bio je 1950-ih sjedište projekta MK-Ultra. Projekt MK-Ultra ostaje u suvremenoj povijesti kulminacija dezinhibicije omogućene Hladnim ratom. Točka u kojoj jedno doba, opijeno svojom svrhom, dopušta da se vidi njegovo pravo lice. Možda je tome tako samo zato što je to također jedan od rijetkih, usred toliko drugih tajnih CIA-inih projekata, o kojem su konačno procurile neke informacije. Mehanika dezinhibicije je banalna: dovoljno je, na primjer, posuditi neprijatelju – u ovom slučaju, “komunistu” – paklene metode – u ovom slučaju, mučenje i ispiranje mozga – kako bi se sebe ovlastilo za činjenje istog, “za dobru svrhu” naravno. Tu imamo jednu vrstu antropološkog mehanizma kojem se modernost čini posebno privržena. Allen Dulles, tadašnji direktor CIA-e, objasnio je tu logiku u travnju 1953., u govoru bivšim studentima Princetona: “Shvaćamo li koliko je bitka za umove ljudi postala zlokobna? […] To bi se moglo nazvati ‘mozgovnim ratovanjem’. Meta tog ratovanja je um ljudi na pojedinačnoj kao i na kolektivnoj osnovi. Njegova je svrha kondicionirati um sve dok više ne bude reagirao iz svoje slobodne volje ili iz jednog racionalnog temelja, već kao odgovor na impulse implantirane izvana. […] Ljudski um je najosjetljiviji instrument. Tako je fino podešen, tako osjetljiv na vanjske utjecaje, da se pokazao savitljivim u rukama zlokobnih ljudi. Sovjeti se sada koriste ovom perverzijom mozga kao jednim od svojih glavnih oružja kako bi nastavili Hladni rat. Neke od tih tehnika su tako suptilne i tako odvratne našem way of life da smo se rađe povukli nego da se suočimo s njima.”

Tri dana kasnije dao je svoje odobrenje ultraosjetljivom istraživačkom projektu MK-Ultra, čija je svrha bila upravo napredovanje na putu mind control-a.

Sav humanistički patos Allena Dullesa je naravno lažan. Do 1953., američke službe su već cijelo desetljeće imale baze za ispitivanje i mučenje u svakom kutku svijeta gdje drage volje žrtvuju svojoj studiji “znanosti čovjeka” zatvorenike smatrane expandables, to jest “potrošnom robom” – one koje se može ubiti otrovnim tvarima, deprivacijom ili originalnim zvjerstvima. Upregnuli su i ruke i noge kako bi oprali obraze i regrutirali Kurta Blomea i Shiro Ishija – odgovorne za eksperimentiranje u nacističkim i japanskim kampovima nad učincima antraksa, botulizma, kuge, kolere, dizenterije, boginja ili tifusne groznice. Za njima, regrutiranje se proteglo na sedam stotina drugih znanstvenika, inženjera i nacističkih agenata, s vizama i krivotvorenim biografijama isporučenima po sistemu “ključ u ruke”. To je bila operacija Paperclip. Nezaboravna Gehlenova obavještajna mreža na Istoku neprimjetno je prešla iz služenja Reichu služenju Sjedinjenim Državama, baš kao i stanoviti Klaus Barbie. Luftwaffeov majstor saslušavanja došao je podučavati svoje plemenito umijeće svojim američkim kolegama, do te mjere da se skrasio u Kaliforniji gdje je i završio izrađujući psihodelične mozaike. Sve to itekako dugujemo “nacionalnoj sigurnosti”. 1949., jedva šest godina otkad je Hofmann sintetizirao LSD u Švicarskoj u Sandozovim laboratorijima, znanstvenik Chemical Corps-a američke vojske predložio je njegovu ofenzivnu upotrebu u izvješću “Psihokemijski rat: novi koncept ratovanja”. 1953., u onome što je još bio samo Camp Detrick, znanstvenici CIA-inog “Technical Service-a” već su nekoliko godina radili na biokemijskom ratnovanju i bakteriološkom oružju. Oni eksperimentiraju sa svim vrstama inovativnih toksina i jednako inovativnim načinima njihove primjene. MK-Ultra čini dakle nastavak projekta Artichoke, projekta Bluebird; u susjedstvu MK-Naomi – sve programi koji uključuju pokuse mučenja do smrti i trovanja. Ako je projekt MK-Ultra ostao legendaran, to je ponajprije radi tvrdoglave uvjerenosti svog šefa, Sidneya Gottlieba, da može od LSD-a učiniti serum istine. Ne bi se povukao ni pred kakvim “troškom” da to postigne. Svakodnevno bi administrirao masivne doze običnim zatvorenicima kroz nekoliko tjedana. Studenti, pacijenti duševnih bolnica, pa čak i jedan član projekta, korišteni kao zamorci, nikada se s toga ne bi skinuli ili bi umrli. CIA je New York i San Francisco podarila bordelima gdje je klijentima administriran LSD bez njihovog znanja kako bi ih se promatralo, iza jednosmjernog zrcala, dok bi najednom postajali pričljiviji sa svojim damama. U MK-Ultra, također se radilo o pacijentima koji bi otišli liječniku zbog depresije i završili kao biljke zbog elektrošokova pod rukama fanatičnih psihijatara. Oni su htjeli vidjeti je li moguće izbrisati jednu osobnost kako bi se instalirala nova.

To je također bio pokušaj osjetilne deprivacije i hipnoze kako bi se zatvorenike natjeralo da govore. Ili neuspješnog trovanja Patricea Lumumbe u Zairu, budući da su ga Belgijanci masakrirali prije.

Serum istine nije pronađen.

Uspjelo se samo rasprostraniti acid unutar kontrakulture.

Ali najoriginalnija stvar, unutar projekta MK-Ultra, zasigurno je utemeljenje – Society for the Investigation of Human Ecology – krovne zaklade za „razumijevanje ljudskog ponašanja“, 1954. Takva ambicija zahtijeva prilično multidisciplinarna istraživanja: u medicini, u antropologiji, u psihologiji, u biologiji, u sociologiji, u grupnoj dinamici, u komunikaciji pa čak i u informatici – cijela jedna ekologija, ukratko. Ona zahtijeva sastavljanje cijele slagalice znanja čiju sintezu niti jedan um ne može osigurati sam. I okupljanje cijelog jednog skupa istraživača kojima bi možda bilo odbojno raditi za CIA. To će dakle biti posao zaklade – diskretno poticati disertacije o željenim temama, diskretno ih financirati i diskretno ih iskorištavati. Baš ono što ne bi trebalo činiti da se pridonese napretku “znanosti o čovjeku”! Na čelu s Haroldom Wolffom, renomiranim neurologom, autoritetom u istraživanjima nad “stresom, migrenom i mehanizmima boli” – ovo ne možete izmisliti -, sa zvijezdom antropologije Margaret Mead u njegovom savjetodavnom odboru i sociologom Ervingom Goffmanom ili bihevioristom B. F. Skinnerom kao benefaktorima, Society for the Investigation of Human Ecology gradi si čvrstu reputaciju i legendu iznad svih očekivanja. Sve u svemu, početkom 1960-ih, između trećine i polovice disertacija koje nisu financirale tri velike američke zaklade – Ford, Rockefeller i Carnegie – bile su potajno financirane od CIA-e, čak iako te zaklade nikad nisu imale dvojbi, blago rečeno, oko suradnje s CIA-om drugdje.

Od projekta MK-Ultra ostaje nam jedna vrsta teorijske i praktične sinteze, KUBARK, CIA-in vodič za “psy” mučenje, dovršen 1963., ali još uvijek koristan u Guantanamu.

On koncentrira ono što je CIA shvatila o “ljudskom ponašanju” i načinima da se njime ovlada.

Napredak mind control-a od tada nije stao.

Ako je to bio neuspjeh, bio je to neuspjeh otvoren prema budućnosti.

U ožujku 2020. godine, nije nam bila nametnuta karantena; bili smo podvrgnuti confinement-u.

Razlika se tiče veličine, i registra.

U Francuskoj, konfinacija (le confinement) je službena doktrina za upravljanje velikim nuklearnim nesrećama. Ako se previše radioaktivnosti oslobodi iz jezgre reaktora, na ljudima je da se zatvore u svoje domove. Ne zbog “zdravstvene” skrbi: prilično je jasno da X-Mines koji nad svoje bližnje nadvija atomsku opasnost ima druge brige izvan dobrobiti svojih sugrađana. Ne iznenađuje nas u izvješću iz 2007. koje je napisao stručnjak s Instituta za zaštitu od zračenja i nuklearnu sigurnost saznati da je “prva žrtva nuklearne nesreće francusko gospodarstvo”. Svrha konfinacije, ovdje također, je u prevenciji učinaka opće panike, očuvanju kontrole nad stanovništvom, održanju pilotiranja sustavom. Nuklearna energija je, složimo se, jedna od onih stvari o kojima radije ne bismo razmišljali. Bez koje sve staje. To je ona vrsta tema za koju je bolje da ostane strana, ako se želi nastaviti funkcionirati. Vlasnici ovoga svijeta nemaju tu slobodu. Ne mogu ne razmišljati o tome. To je njihov izvorni grijeh, njihov trajni hladni rat i ultimativna brava kojom raspolažu protiv svake političke eksplozije, protiv svake revolucije: kako ćete upravljati centralama bez nas tehnokrata? Proljeće 2020. u Francuskoj je više od jednostavne probe u prirodnoj veličini za neizbježnu nesreću koju sada, u punom sjaju, predviđaju francuski nuklearni autoriteti. Konfinacija je društveni projekt koji su sadašnji gospodari osmislili u svoju korist. Stoga, ne dolazi kao iznenađenje pronaći u knjizi o nuklearnoj energiji, objavljenoj u ljeto 2019., poglavlje pod naslovom “Društvo konfinacije”.

“Pored kemijske industrije i industrije ugljikovodika, biologije, ali i građevinske ili još automobilske, nuklearna industrija je uglavnom pridonijela definiranju i utemeljenju disciplinarnog režima koji uspostavlja naprednu fazu praksi zatvaranja i kontrole – društvo konfinacije. Ljudi [koji u njemu žive] doživljavaju posebnu vrstu izolacije: “vanjski” prostori kroz koje prolaze postaju unutarnjim prostorima. […] Formula “metro, posao, spavanac” bila je možda prva intuicija ove nove kontinuirane unutrašnjosti, jer dobro opisuje cirkulaciju između svjetova svakako otvorenih među sobom, ali koji zajedno tvore svemir zatvoren u sebe. Vremenski bliže nama, pretpostavljeni open space je, kao što mu ime ne sugerira, savršen primjer zatvorene prostornosti. Njegova zatvorena unutrašnjost doživljava sebe kao otvorenu, dok ostaje zatočena u labirintu izolirajućih zidova i beznačajnih zelenih biljki. Napuštajući open space i dolazeći na parkirališe da bismo ušli u auto ili autobus i vratili se kući, u kojem trenutku smo stvarno “vani”? […] Drugim riječima, čak ni činjenica kretanja unutar svjetova ne može nas više natjerati da zaboravimo da živimo u konfiniranom prostoru, bez vrata i prozora. Ostanite kod kuće, poštujte naredbe o konfinaciji i čekajte upute. […] Cilj operacije sastoji se u postizanju potpunije zatvorenosti, u nastojanju da se ukine svaki odnos s izvanjskim, dok se ne postigne da zaboravimo samo postojanje ovoga drugdje. Izvanjskost, budući da je se više ne može dotaknuti, pa čak ni predočiti, teži stoga postati udaljena, zamagljena. Što je sjajna vijest za industrijalce, jer dok cijeli svijet navigira između različitih normiranih sfera Unutrašnjosti, industrijski predatori imaju slobodne ruke iz-“vana” za organiziranje napada i pljački, drugim riječima, za provedbu svojih projekata. Vojni ili civilni, nuklearni ili kemijski, veliki konfinatori su u svakom slučaju došli do sporazuma. (La Parisienne Libérée, Le Nucléaire, c’est fini, 2019.)

9. travnja 2020., usred potpunog zatvaranja, Netflix s vrtoglavom umješnosti francuskim klijentima nudi “reality show zatvoreništva” inspiriran engleskim originalom. Zove se The Circle Game. On okuplja na sceni niz “igrača” koji preuzimaju svaki po jedan stan u istoj zgradi, ali ne mogu izići niti se sastati. Mogu komunicirati samo putem društvene mreže nazvane “The Circle” gdje imaju samo profil. Nitko među njima ne poznaje druge, tako da je svatko slobodan pretvarati se koliko god želi, lagati do mile volje, izmišljati za sebe “profil” koji će mu omogućiti pobjedu. Jer za igrače, radi se o tome da moraju konstantno ocjenjivati jedni druge dok se svi međusobno ne eliminiranju – osim posljednjeg, koji osvaja nagradu od 100.000 eura. Šarmantni šakalski moral. Naravno, svaki stan je ispunjen kamerama koje omogućuju javnosti špijuniranje djela i gesti “igrača”. Samo gledatelji imaju panoramski pogled na njihove međusobne manevre – što govore jedni drugima i što hine prema drugima. Gledatelji tako imaju svu dokolicu za naučiti o razmjerima ljudske lukavosti, o ljagi društvenih odnosa, o bijedi i patnji u kojima nas vladavina ekonomije drži potopljenima.

Uzdizanje epidemije, s tim pogledima, razrogačenim i punim straha, na licima prekrivenim maskama, s tom acidnom vizijom milijardi klica u zraku koje vas okružuju, s tom mikrobnom aurom koja obavija sama tijela voljenih – ukratko, tim univerzalnim zlom –, omogućila je ostvarenje, na planetarnoj razini, stare Hobbesove antropologije: one omnilateralnog nepovjerenja, univerzalnog neprijateljstva, suspendiranog rata svih protiv svih. Upravo one koja čini tako neophodnom i Državu i gospodarstvo. The Circle Game, shodno tome, promiče pravi hladni rat u kojem se nalazimo svakodnevno zahvaćeni: ovu sveopću vladavinu računice koja se ne priznaje,

gdje pokušavamo kroz šalu ismijati jedni druge, 

gdje laskanjem iskorištavamo jedni druge,

ovu teksturu prolaznih odnosa i bića,

vezanu, na kraju krajeva, ni za što i ni za koga,

u strahu od fiksiranja na bilo kakvu točku,

bojeći se povrh svega imati presnažno mišljenje, 

stvoriti si neprijatelje,

propustiti prilike,

imajući preferencije i mišljenja, ali ni ljubav ni mržnju,

ignorirajući svaku odanost, uključujući i odanost sebi,

i bježeći od svakog objašnjenja, uvijek,

imajući za vlastiti karakter činjenicu da ga se nema,

kujući tisuće beznačajnih strategija kao vid postojanja,

čija riječ ne vrijedi ništa,

a koje vjeruju da su lukave, oportunističke, mudrijaške. 

Ima nešto leda u toj mlakosti.

Kako moraš biti hladan, duboko u sebi, da bi težio biti tako cool!

Samo najekstremnija unutarnja napetost si od čistog opuštanja može stvoriti ideal.

Ova vrsta odnosa prema sebi, prema svijetu i prema drugima, ovaj tip čovjeka proizvod je Hladnog rata, zaključavanja svega, nemogućnosti otvorenog sukoba. Bio je promišljen iz svakog kuta. The Circle Game sažima u sebi sve bihevioralne znanosti, kognitivne, ekonomske i političke, svu socijalnu psihologiju, svu zagušljivu epistemologiju Hladnog rata sa svojim zatvorenikovim dilemama, svojom teorijom igara, svojom mikro-ekonomijom i svojim agentima koji poznaju samo “strateške interakcije”; geopolitiku Thomasa Schellinga i ograničenu racionalnost Herberta Simona. Samo, ono što je zamišljeno kao realno promišljanje međudržavnih odnosa postalo je uobičajeni cinizam međuljudskih odnosa. Prije nekoliko godina, jedna američka majka napisala je knjigu koja zagovara utjecanje Machiavelliju radi “upravljanja” djecom. Nismo izašli iz Hladnog rata. Nismo izašli iz vremena kada su “ljudi na Harvardu pokušavali stvoriti društvenu znanost inspiriranu fizikalnom znanosti, sposobnu objasniti i predvidjeti ljudska ponašanja, baš kao što je fizika rasvijetlila atomske fenomene. Projekt Manhattan ih je inspirirao i nisu mogli dočekati da se okušaju u “cijepanju društvenog atoma”, kako je Parsons volio reći.” (Kolektiv, Kada je razum skoro sišao s uma, 2015.)

Iza Facebooka i njegovih in vivo eksperimenata ponašanja nad svojim korisnicima, eksplicitno stoji “socijalna fizika” Alexa Pentlanda, dostojnog nasljednika onog Skinnera koji nikad nije odbio posavjetovati CIA.

Iza obećanja Google X-a, s njegovim Selfish Ledger – njegovim “sebičnim registrom” -, da nas učini sretnima, pod uvjetom da se odreknemo tih budalastih fikcija o “slobodi” i “privatnosti”, budući da, zahvaljujući svojim beskrajnim podacima o našem ponašanju, Google nas poznaje bolje od nas samih – uvijek je ista manijakalna fantazija društvenog inženjeringa, isti rat protiv duša koji je biheviorizam učinio svojim križarskim ratom.

Nikakvo globalno zatopljenje neće ovaj ljudski ledenjak učiniti pogodnim za stanovanje.

Propagacija katastrofalnih ljudskih odnosa je dobra samo u činjenju izolacije poželjnom. Ona konstituira najbolju propagandu za konfinaciju – ne više konfinaciju kao hitni postupak, već kao ideju sreće. Kao čisto negativni ideal slobode od dosađivanja drugih. Iz srca Hladnog rata otac kibernetike je formulirao, u 1950ima, – utopiju.

“Ideja bi bila da većina ljudi provede život u uskim čeličnim kutijama. Četiri zida bi bili televizijski ekrani, stereoskopske slike, naravno. Ljudi bi mogli prenijeti svoju prisutnost u bilo koju drugu ćeliju jednostavnim biranjem broja. Na isti način bi mogli sazvati grupu prijatelja u svoju sobu. Slušaj – okrene se oštro kao iz inata – danas se već moraš ispričavati kad nekoga dotakneš. Ako ih reproduciraš u njihovim susjednim domovima, zašto bi ih išao vidjeti u susjednu kuću? Njihova će kutija biti njihov dvorac.” (Norbert Wiener)

1950e se općenito opisuju kao vrijeme kolektivne psihopatologije sa svojim makartizmom, svojom modom protuatomskih skloništa, svojim kibernetičarima opsjednutima entropijom, svojim domaćicama na amfetaminima u ekstazi pred perilicama rublja, traumom prvog ruskog satelita u svemiru, Sputnika, 1957.

Ali ove vrste faza nikada ne čine interludij. 

One ne odlaze kako su i došle.

One formiraju sloj na kojem se svijet nastavlja graditi nakon njih.

One čine svoje sve dok revolucija ne uspije svrgnuti vlasnike sustava.

„Novi izumi i novi uređaji služe održavanju, obnovi i stabiliziranju strukture starog poretka.” (Lewis Mumford, Tehnika i civilizacija, 1934.)

Ovaj se svijet ne prestaje vrtjeti od 1950-ih, jer oni koji njime upravljaju još nisu svrgnuti.

Ovdje se ne radi samo o tome da, od tad, oni koji posjeduju atomsku bombu drže sudbinu čovječanstva u svojim kandžama.

Čak ni o tome da su uspjeli čitave kontinente držati kao taoce putem ove čvrste mreže katastrofa na čekanju, koje čine elektrane “civilne nuklearne energije”.

Riječ je o tome da je sam svijet postao jedan golemi projekt Manhattan.

Odbiti pristanak na nove vakcinacijske biotehnologije značilo je odbiti pristanak našem položaju nemoćnih zamoraca – pristanak, samim time, na eksperiment u prirodnoj veličini čije smo igračke od 1945.

Ovaj svijet je u svim svojim aspektima bio podvrgnut općem organizacijskom inženjeringu u kojem rat ima zadnju riječ.

L’engigneor, inženjer, već je u 12. st. bio onaj koji je za prinčeve koncipirao utvrde i strojeve u svrhu opsjedanja.

On još nije gotov s ovim porijeklom, koje ga mora stalno progoniti, kao svako istinsko porijeklo.

Znak je vremena da toliko inženjera sada pokušava prebjeći.

© Éditions du Seuil, siječanj 2022. Originalni tekst moguće je kupiti na poveznici: Manifeste conspirationniste