Zdravstveni teror i dobrovoljna viktimizacija

Širenje virusa, onome kome je suđeno s njim se suočiti (ili ne), strogo je neovisno od “svjesne” volje subjekta i a fortiori od dvostruko pogrešno nazvanih “sanitarnih mjera”, budući da one nisu niti “odmjerene” niti ” sanitarne”, već su čak potpuna suprotnost tome, delirične, da ostanemo u eufemizmima, one konstituiraju uvredu za inteligenciju, za logiku, te najavljuju neviđenu katastrofu na društvenoj razini… Ne samo zatvaranje, nego i fetišistička obveza brnjice za sve, “barijerne geste”, “socijalno distanciranje”, “policijski sat”… sve je to strogo beskorisno, ne usporava ništa od onoga što se naziva “cirkulacija koronavirusa”, nego se naprotiv pokazalo visoko kontraproduktivnim: lako možete poljubiti nekoga tko je nositelj virusa i ne dobiti ga, a možete se izolirati u svojoj kuli od bjelokosti bez da ikoga vidite i shvatiti da ste pokupili virus – to je tako, suprotno glupim tvrdnjama modelara koji žive u svojem dvodimenzionalnom imaginarnom svijetu, kontaminacija nije automatska, ona nema nikakve veze s matematičkom funkcijom, a subjekt se ne može svesti na statistiku, što se sada može potvrditi pregledavanjem in vivo rezultata prikupljenih tijekom više od godinu dana, brojki koje govore same za sebe (Švedska, Florida, Teksas, Mississippi, visoko dokumentirane studije najuglednijeg epidemiologa na svijetu: Johna Ioannidisa…): sve liberticidne državne odluke bez iznimke imaju isto toliko znanstvenog temelja za borbu protiv virusa koliko i kišni plesovi Indijanaca dalekog zapada u stjecanju naklonosti vodom-naplavljene braće oblaka…

S jedne strane, ne postoji nijedna znanstvena studija dostojna tog imena koju bi zdravstvena agencija mogla proizvesti kako bi opravdala sanitarni teror orkestriran od strane medijsko-političke sfere, bez da bude tužena za lažiranje i upotrebu krivotvorina (obavezno nošenje kirurške maske na ulici, na primjer); s druge strane – last but not least, kako kažemo Shakespeareovim jezikom – ono što nas psihoanaliza uči jest da za subjekt, onakav kakav izranjanja iz otkrića nesvjesnog, ništa nije teže priznati od ove istine prema kojoj smo u onome najstvarnijem što nas je snašlo u životu uvijek bili samo pasivni promatrači sudbine, bilo da smo se zaljubili ili razboljeli, nismo imali nikakvog stvarnog utjecaja na to, nismo mogli učiniti ništa u vezi toga, to je bilo izvan naše kontrole; te da je ono čega se nalazimo prisiljeni odreći – iluzija nadmoći, s naše strane, kao i sa strane Drugog…

Evo razloga zašto svoju tjeskobu zbog ove strukturalne neizvjesnosti kompenziramo tako što se uznemirujemo i upuštamo u raznorazne aktivnosti, distrakcije, zabave…

Ali strah, budući da je dijelom potisnut u nesvjesno, samo je još prisutniji, još rašireniji, još realniji.

Evo zašto ideologija svira po toj osjetljivoj žici brutalno se manifestirajući u izobilju “informacija” namijenjenih da zabrinu, poluče tjeskobu, kultiviraju strah, proizvedu strepnju, kako bi se najveći broj nas sklonio u pozu žrtve…

“Ti si žrtva!” je tipična poruka dominantnog diskursa, čiji se recipijenti zapravo ponašaju kao da su potencijalne žrtve apsurdnih iracionalnih sila, u poludjelom, besmislenom i opasnom svijetu…

Žrtva – koja je prednost, pitate me?

To je udoban bijeg od muka krivnje!

Krivnja – znači da bi ono što nas je snašlo ovisilo o nama, pa bismo bili mogli (i možemo) drugačije, spasiti sami sebe, oslanjajući se prije svega na vlastite snage…

Međutim, naš užitak (jouissance) u ostajanju u našoj “manjini” očekujući od Drugog – najčešće Države, Big Mother… – reparaciju za naš status žrtve, prejak je i on nas vodi pokoravanju tako sigurno poput stoke u klaonicu.

Uspješna psihoanaliza potvrdila bi nedosljednost velikog Drugog, za subjekta na svijetu nema ničeg drugog do objet petit a…

Subjekt se tu nalazi doveden do preuzimanja svoje odgovornosti, čime izbjegava smrtonosnu mrtvouzicu alternative viktimizacija/krivnja: biti odgovoran jednostavno znači da on prihvaća odgovarati za svoju poziciju subjekta kao odbijanja označiteljskog lanca, htjeli mi to ili ne, za našu poziciju subjekta uvijek smo odgovorni, to konstituira nenadmašni temelj etike…

Ako, kao što je primijetio La Boétie 1576., ljudi “služe tako dobro i tako dobrovoljno da bi čovjek, kad bi ih vidio, rekao da ne samo da su izgubili svoju slobodu, nego su i stekli svoje ropstvo”, to u srži stoji zbog sve pomodnijeg, sve više “društveno” vrednovanog, medijski sve eksploatiranijeg statusa “žrtve”…

A ti, hoćeš li se zadovoljiti svojim statusom žrtve ili ćeš si dati sredstva da ciljaš na njegovu emancipaciju putem riječi?

Hopi poslovica kaže: mi smo oni koje čekamo…