Lacanova četiri diskursa i Kapitalistov diskurs
Christian Dubuis Santini otvara sastanak kratkom pričom o negodovanju, jamranju, u kontekstu apsurdnosti političkog predstavništva danas i identificira jouissance u njihovoj pozadini. Uvod u razradu Lacanovog seminara “Druga strana psihoanalize” (1970.): Zašto se psihoanaliza ne bavi uvjeravanjem?
Matrica diskursa: Pojam govora i pojam istine – istina kao mjesto rođenja govora. Pojašnjenje četiri mjesta unutar strukture svakog diskursa – Saussureovi pojmovi označitelja i označenog kao polazište. Jouissance kao osjećaj postojanja u odnosu na govorenje.
Gospodarev diskurs – prvi diskurs, diskurs koji uspostavlja organizaciju “svijeta”. Zašto je gospodar uvijek imbecil? Histerikov i Sveučilišni diskurs – pokušaji izazivanja, tretiranja objet petit a, otpada Gospodarevog diskursa. O suprotstavljenosti Sveučilišnog diskursa i prijenosa znanja bez subjektivne investicije Histerikovom diskursu koji u potpunosti uključuje subjektovo izgovaranje u propitivanju gospodareve žudnje. Analitički diskurs – logički i povijesno posljednji, pretpostavlja zauzimanje pozicije objet petit a.
Četiri diskursa povijesno gledano garantiraju određenu etiku društvenih veza. Pojašnjenje etike svakog diskursa – gospodareva identifikacija s njegovim označiteljem, akademikov govor u službi “objektivnog znanja”, histerikovo zauzimanje subjektivne podjele. Analitičarev diskurs – jedini diskurs u kojem podijeljeni subjekt dobiva natrag svoje vlastito ulaganje (nema viška vrijednosti).
Kapitalistov (para)diskurs kao perverzija Gospodarevog diskursa i njegovo “izbacivanje” Realnog, to jest, negacija nemogućeg. Lacanovo čitanje Marxa – višak vrijednosti kao višak uživanja. Nestanak društvenih veza: parlettre kao otpad. O posljedicama uhvaćenosti u Kapitalistov diskurs, suvremenim političkim aberacijama i mogućnostima otpora.
Označitelji Kapitalistovog diskursa: suprotstavljenost pojma pojedinca (individe) i subjekta prema Lacanu. Realno i pojam traume: retroaktivnost trenutka postajanja subjektom – istovjetnost potiskivanja i povratka potisnutog. Psihologija i sociologija kao perverzije Sveučilišnog diskursa.
O nužnosti preispitivanja suvremenih političkih označitelja (‘neoliberalizam’, ‘liberalizam’) i političkim posljedicama u pozadini. Može li se zaustaviti Kapitalistov diskurs?
Zašto psihoanalizu nije moguće razumjeti samo na intelektualnoj razini? Otuđenje, prihvaćanje otuđenosti označitelju kao preduvjet pomirenja između subjekta i ‘svijeta’.
