Nestvarnost koju živimo nije nestvarnost katastrofe koja zapanjuje, već scenarija koji se odigrava

Od ožujka 2020., na svim mjestima i na svim jezicima, iskazuje se isti osjećaj ulaska u distopiju iz koje se više ne možemo probuditi.

Neki se pokušavaju pomiriti s ovim poremećenim “novonormalnim”. Nadaju se, ne opirući mu se, manje patiti.

Ostali opipavajući traže izlazna vrata, koja im se vlast pobrinula zatvoriti, korak po korak, na prstima.

Ono što mutacije virusa zamagljuju je zapanjujuća mutacija političkog poretka.

Ono što rasprava o podrijetlu “pandemije” zamagljuje je činjenica da su modaliteti upravljanja njome od glave do pete fabricirani.

Nestvarnost onoga što doživljavamo je ona plana koji se realizira, scenarija koji se odigrava. Već dvadeset godina, vladajući timovi su se pripremali, obučavali, koordinirali kako bi proveli u djelo ono što je postala naša svakodnevica, štoviše, ubrzanim ritmom ovih posljednjih godina. Već dvadeset godina oni su simulirali ovo upravljanje krizom. Trenutno, oni realiziraju tu simulaciju. Sve je to poznato, dokumentirano i teoretizirano. Sve je to promišljeno, do najsuptilnijih, najneizravnijih učinaka.

Krize pogoduju samo onima koji su se prethodno organizirali. Od njih se nema što očekivati.

Ali imati plan i sredstva za njihovu provedbu nije dovoljno da se odviju bez smetnji. Nužno je također osigurati da nijedna druga organizirana sila strateški ne djeluje kako bi ih izbacila iz tračnica.

Mnogo se govorilo o “Eventu 201” održanom u listopadu 2019. u otmjenom hotelu na Petoj aveniji u New Yorku. Mora se reći da on sadrži sve aspekte generalne probe za tretman koji nam je nametnut od ožujka 2020. Ne samo da scenarij koronavirusa koji osvaja svijet dovodeći do sveopćeg zatvaranja i “blokiranja svjetske ekonomije” u iščekivanju čudesnog cjepiva, nalikuje “neumoljivom” slijedu događaja naredne godine, već su akteri ove inscenacije bili isti oni koji su se potom našli “upravljati krizom”. Nalazimo tamo, u tom hotelu otvorenom 1930. zahvaljujući novcu banaka s Wall Streeta, pod tim krovom inspiriranim kapelom palače Versailles, ravnatelja američkog Center for Disease Control (CDC), čelnika kineskog CDC-a, potpredsjednika Johnson & Johnsona, tada najvećeg svjetskog farmaceutskog poduzeća, voditelja globalnih operacija agencije Edelman, najveće agencije za odnose s javnosti na planetu, bivšeg CIA-inog broja dva ili potpredsjednika NBC Universala, koji povezuje jedan od najvećih holivudskih studija s jednom od najrasprostranjenijih američkih televizijskih mreža. Ova simulacijska vježba bila je suorganizirana od strane Zaklade Billa i Melinde Gates i World Economic Foruma (WEF) u Davosu pod okriljem Center for Health Security škole javnog zdravstva Johns Hopkins, koju je tom prigodom zastupala Anita Cicero, odvjetnica i bivša lobistica farmaceutske industrije koja nije zaboravila surađivati ​​s Europskom komisijom, WHO-om ili Pentagonom. Treba li naglasiti da je Zaklada Billa i Melinde Gates najmoćnija zaklada na svijetu, da intervenira na svim kontinentima i u područjima toliko raznovrsnim kao što su poljoprivreda, obrazovanje ili zdravstvo s namjerom tehnologizacije svega? Treba li podsjetiti da WEF, kojeg je 1971. osnovao Klaus Schwab, obožavatelj Karla Poppera, s namjerom „poduke o kapitalizmu zemalja koje se čine nepokornima u očima međunarodne zajednice“, okuplja radi svojih malih zabava tisuću najvećih svjetskih poduzeća? U jednom od dokumenata povezanim s ovom vježbom može se pročitati: “Vlade će morati surađivati s medijskim organizacijama na istraživanju i razvoju sofisticiranijih pristupa u suzbijanju dezinformacija. To će zahtijevati razvoj kapaciteta za preplavljivanje medija brzim, preciznim i koherentnim informacijama. […] Sa svoje strane, tisak bi se trebao uključiti osiguravajući da se službenim porukama daje prioritet, a da su lažne poruke potisnute, uključujući korištenjem tehnologije.” Evo prijateljskog savjeta koji nije bio izdan uzalud.

Event 201, sa svojim kristalno jasnim zavjereničkim sjajem, došao je zamračiti dvadesetogodišnji proces čiji je vrhunac, a time i logiku iz koje proizlazi. Bezazleni Center for Health Security zapravo je rođen u rujnu 1998. pod nazivom Center for Civilian Biodefense Strategies. Njegova svrha nije zdravlje stanovništva, već borba protiv bioterorizma. U veljači 1999. organizirao je svoj prvi događaj: konferenciju za razmatranje odgovora na bioteroristički napad – devetsto i pedeset liječnika, vojnog osoblja, saveznih dužnosnika i kadrova javnog zdravstva okupilo se u hotelu u Crystal Cityju, u Arlingtonu, gdje se nalazi Pentagon, kako bi razradili scenarij militariziranog napada boginja. Na simpoziju, Richard Clarke, tada glavni savjetnik Billa Clintona za borbu protiv terorizma, uskliknuo je da “po prvi put, Ministarstvo Zdravstva i Socijalnih službi čini dio Vijeća nacionalne sigurnosti SAD-a”. Ono što je tada bilo u igri, i od tada nije demantirano – do točke da se danas čini samorazumljivim – je podređivanje zdravstvenih pitanja nacionalnoj sigurnosti, je integracija “javnog zdravstva” u nacionalnu sigurnost. Fantazija bioterorizma osigurava šav između te dvije a priori udaljene domene. Nacionalna sigurnost je prikladno mutna vrijednost, ili radije demonologija, koja je nakon 1945. korištena da se opravda marš prema američkom imperiju, da se legitimiraju iznutra, kao i izvana, sva zamisliva prekoračenja. To je također bila službena politička doktrina većine južnoameričkih diktatura koje je CIA postavila u sedlo u godinama 1950-1980.

Da je glavna šteta epidemija gubitak kontrole nad ponašanjem građana i društvena anomija koju bi one trebale izazvati, Tukidid je učinio općepoznatim motivom zapadne misli još od V. stoljeća prije Krista. Dobar učenik, Hobbes se upravo našao da prevede Peloponeski rat i da ukrasi dobro poznatu naslovnicu svog Levijatana gradom ispražnjenim od svojih stanovnika, gdje patroliraju samo naoružani vojnici i liječnici kuge. Od 2000., štoviše, pod bioterorističkim scenarijem kuge postrojili su se službenici druge i najveće sveobuhvatne vježbe ikad simulirane u Sjedinjenim Državama: TopOff – tisuće sudionika, zaposlenika čitavih administracija mobiliziranih da odigraju svoju pripadajuću ulogu. U lipnju 2001. uslijedio je Dark Winter, suorganiziran od strane Johns Hopkins Center for Civilian Biodefense Strategies i Center for Strategic and International Studies (CSIS) u vojnoj bazi Andrews. Ta vježba je briljantno prorekla napade antraksom nadolazećeg rujna – tjedan dana nakon 11. rujna, zatrovana pisma su poslana različitim medijima i političarima, općenito hostilnima prema izvanrednom stanju Patriot Act-a; bilo je pet smrtnih slučajeva; krivnja je stavljena, nakon Al-Qaida-e i Iraka, na nesretnog virologa laboratorija za bioobranu Fort Detrick; kako bi se to učinilo, pričekano je samo da on počini samoubojstvo; istraga je bila pažljivo pokrpana. 2005. bila je to Atlantic Storm u jednom vošingtonskom hotelu, gdje bilježimo sudjelovanje Bernarda Kouchnera uz bok Madeleine Albright, kasnije šefa ministarstva vanjskih poslova, te uz bivšeg ravnatelja CIA-e, Jamesa Woolseya, koji će odigrati svoju pripadajuću ulogu.

Daleko od toga da se obraćaju samo upravljačkom osoblju, ovi worst-case scenarios, dizajnirani po uzoru na vojne war games, naširoko su objavljivani; oni među svoje aktere uključuju zvijezde novinare iz New York Timesa ili CBS-a. Radi se podjednako o formiranju mnijenja javnosti, kao i onih koji ju zabavljaju. Sve to je u potpunosti prikazano, apsolutno notorno. U posljednja dva desetljeća, ove vježbe su bile nastavljene i proširene na druge zemlje. U svibnju 2017., u Berlinu, po prvi puta u povijesti, svi ministri zdravstva zemalja G20 se okupljaju. U što su se upustili? U jednu ogromnu vježbu simulacije pandemije – ovaj put MARS-a (Mountain Associated Respiratory Syndrom) – “radi suočavanja se s prijetnjom bioterorizma”, još jedan put. Na ovoj maloj zabavi ne izostaju ni predstavnik WHO-a, niti onaj Zaklade Gates ili Wellcome Trust-a – jedne od najutjecajnijih zaklada u svijetu po pitanju zdravstvene politike -, niti Christian Drosten, glavni virolog njemačkih TV ekrana od ožujka 2020. U svibnju 2018. to je vježba Clade X u Washingtonu oko imaginarnog virusa koji bi imao smrtonosnost SARS-a, ali prenosivost gripe. Bio bi proizveden u laboratoriju od strane japanske apokaliptične sekte s ciljem smanjenja svjetske populacije. U simulaciji, ta “najgora pandemija nakon one iz 1918. godine” ubija 900 milijuna ljudi. Tara O’Toole, autorica scenarija Dark Winter, Atlantic Storm, ovaj put je igrala ministricu domovinske sigurnosti. Umjesto zaključka, ona se požalila kao uvijek: “Živimo u dobu epidemija, ali ne tretiramo ih kao pitanja nacionalne sigurnosti, što one jesu.”. Od siječnja do kolovoza 2019. to je Crimson Contagion, serija od četiri simulacije koje uključuju devetnaest saveznih agencija i sve vrste privatnih aktera u dvanaest različitih država. Radi se o respiratornom virusu nalik gripi, poteklom iz Kine, koji ovaj put pokreće pandemiju. Vježbom koordinira Robert Kadlec, savjetnik predsjednika Trumpa za borbu protiv epidemija. Naposljetku, u listopadu 2019. to je nadaleko poznati Event201.

Sva propisno politička pitanja koja pretpostavlja izbor određenog “odgovora” na epidemije postavljaju se od kraja 1990ih. U vježbi iz 2000., vladajući se pitaju: “Prizor naoružane vojne prisutnosti u američkim gradovima izaziva prosvjede protiv ograničavanja građanskih sloboda […] Pitanje je kako i u kojoj mjeri ćemo te mjere provoditi. Koliko sile ćemo upotrijebiti kako bi ljudi ostali u svojim kućama?”. U onoj iz lipnja 2001., Dark Winter, ponovno u priručniku za vježbe: “Loše smo pripremljeni za napad biološkim oružjem, nemamo dovoljno cjepiva – i restrikcije nametnute građanima su vjerojatno jedina dostupna sredstva, ako još nema dovoljno cjepiva. Moramo, dakle, ograničiti prava građana. […] Amerikanci ne mogu više uzimati zdravo za gotovo osnovne građanske slobode kao što je pravo na okupljanje ili sloboda putovanja.” Dark Winter je zamišljao instauraciju izvanrednog stanja i zamjenu civilnog pravosuđa s vojnim sudovima. 2005. godine u scenariju Atlantic Storm-a: “Kako bi nacionalni čelnici trebali odrediti zatvaranje granica ili karantene? Ako su poduzete mjere radi ograničenja putovanja, koliko dugo trebaju biti na snazi? Kako bi na međunarodnoj razini bile koordinirane i kako bi se donijela odluka o njihovom ukidanju?” Razumljivo, 2010., kad si je Zaklada Rockefeller zadala da napiše “scenarije za budućnost tehnologije i međunarodnog razvoja”, prvi je onaj globalne pandemije gripe koja zaustavlja gospodarstvo, prazni ulice i poduzeća i vidi Kinu kako izvlači najbolje iz toga s izvanrednim mjerama obuzdavanja i hermetičkim zatvaranjem svojih granica. Sve ovo otvara put za “autoritarniju kontrolu i pojačan nadzor nad građanima i njihovim aktivnostima“ i čudesno vodi do toga da “pojam kontroliranijeg svijeta stekne prihvaćanje i odobravanje […], onog u kojem građani dobrovoljno predaju svoj suverenitet – i svoju privatnost – paternalističkijim državama u zamjenu za više sigurnosti i stabilnosti. Građani postaju tolerantniji, pa čak i željniji sve žešćeg zapovijedanja i nadzora. Nacionalni vođe imaju više prostora da nametnu poredak koji im odgovara.“

Neoliberali su nas navikli na svoje “šok strategije”. Da svaka kriza, fabricirana, simulirana ili izvanjska, za njih predstavlja priliku – više nas ne iznenađuje. 11. rujna 2001., jedva sat vremena nakon sudara prvog Boeinga s World Trade Centre-om, jedan od najdragocjenijih savjetnika Blairove vlade pisao je određenim članovima britanske vlade: “Ovo je jako dobar dan da izbacimo sve što želimo zakopati.” Skandal izazvan otkrivanjem ovog dopisa nije spriječio da preporučena strategija bude primijenjena od slova do slova, niti je spriječio Blaira da pohvali “profesionalnost” svog savjetnika. U lipnju 2020., francuski državni tajnik za digitalnu tranziciju nije izazvao nikakav skandal kada je rekao da „kriza nudi priliku za još dobrovoljniju transformaciju”. Ništa više nego ministar vanjskih poslova Indije kad je u proljeće 2021. izjavio: “Moramo restrukturirati svijet, redizajnirati ga uzimajući pandemijski tip situacija kao konstantu.” Svi prikladni eksperimenti s prepoznavanjem lica ili virtualnim podučavanjem, dronovima koji grme upute za obuzdavanje na Promenade des Anglais u Nici već 18. ožujka 2020., korištenje geolokacijskih podataka telefonskih operatera od strane Ministarstva unutarnjih poslova kako bi se saznalo koliko Parižana se otišlo zatvoriti drugdje, ili pravno usvajanje zakona o “globalnoj sigurnosti” koji nerazmjerno širi prerogative policije – ništa od ovoga ne odudara od najuobičajenije podlosti vlasti. Ali ima jedna novost u tome što nam se događa: to da ono što se odvija pred našim očima i u našim životima posljednje dvije godine ima sve karakteristike plana. Tome svjedoči žestina bez koje bi neobjašnjivi bili napadi na one koji su, bez referenci, tvrdili da su umiješani u liječenje Covida-19 ili protiv onih koji su se usudili istaknuti jaz između inscenacije i stvarnosti.

Proglašenje globalne pandemije / obuzdavanje / besmisleno ograničavanje sloboda / restrukturiranje navika / tehnološko ubrzanje / preuzimanje društvenih mreža / biotehnološko cijepljenje / “zdravstvena propusnica” / digitalni identitet / povezane okoline / opća digitalizacija / sveprisutno praćenje / društvo kontrole – posve logičan slijed je predviđen, od čega je barem prva polovica bila obilno uvježbavana.

U planu postoje koraci.

Nitko mu se ne bi smio suprotstavljati.

Nitko mu ne bi smio stati na put.

To je dakle upravo ono što moramo učiniti.

Postoji doktrina koja predsjeda svim ovim simulacijskim vježbama.

To je doktrina “pandemic preparedness-a“.

Pandemic preparedness eksplicitno se pojavljuje na globalnoj agendi od 2002. Ona proizlazi iz inače puno ambicioznije i nešto starije vojne strategije: “all-hazards preparedness“, pripravnosti za sve moguće opasnosti. Preparedness je stari pojam koji seže barem do Prvog svjetskog rata. Tada je to bila glavna točka svih vrsta manifestacija koje je sponzorirala najimperijalnija frakcija američkog kapitala – ona koja se upirala da osvoji, zahvaljujući ulasku u rat, svjetska tržišta. “Inženjeri nisu vidjeli Prvi svjetski rat kao katastrofu za civilizaciju, već kao ‘jedinstvenu priliku’ da svoje ideje stave u praksu.” (David F. Noble, America by Design, 1977.) All-hazards preparedness je još zlobniji pojam koji je 1970ih došao u američku vojsku. Sastoji se u promatranju svakog događaja – nuklearne nesreće, pobune, uragana, stranog vojnog napada, epidemije, pa i financijske krize – iz istog kuta: kao prijetnje materijalnim, političkim i vitalnim strukturama zemlje, izazova za kontrolu sustava. Upravitelji moraju znati odgovoriti na svaku “krizu” s procedurama koje su istovremeno prilagođene, koordinirane i standardne. Kolektivna praksa worst-case scenarios odgovara strateškoj opciji označavanja kao neprijatelja malene, ali razorne mogućnosti.

Ova strateška opcija ima mnoge prednosti, među kojima nije najmanja ona pružanja beskonačnog polja za širenje političkog, tehnološkog i vojnog aparata nadzora i kontrole. Brkajući rizik i opasnost, nabijajući svaku fiktivnu mogućnost katastrofe sa zlobnom namjernosti, praktički se ukida svaka granica postupcima vlasti. Dovoljno je proizvesti odgovarajuću fikciju – onu koja dopušta argumentirati nužnu ranjivost sustava, protiv koje je prikladno boriti se prevladavanjem upravo pravnih, moralnih ili političkih prepreka koje se želi pomesti. I ovome nema kraja, jer, iako možemo neutralizirati opasnost, nikada ne možemo ukinuti rizik, koji je po prirodi statistički, virtualan, neopipljiv. Nestvarnost svijeta fikcija vladajućih u koji smo ušli naličje je vrlo stvarnog napretka kontrole.

Iz zamišljene borbe protiv rizika proizlaze sve nametljivija zadiranja protivničkih naprava.

All-hazards preparedness nosi oznaku svog konteksta rođenja: tih 1990-ih “novog svjetskog poretka”, “transformacije rata” gdje je Martin van Creveld opisao prevalenciju konflikata niskog intenziteta i “sukoba civilizacija” gdje je Samuel Huntington najavio povratak konfrontacija između kulturalnih i religijskih identiteta. Početkom 1990-ih, čitava “Atlantska civilizacija”, cijeli jedan vojno-industrijski kompleks, cijeli jedan sekularni kler, cijeli jedan spomenik povezanih interesa našao se zahvaćen vrtoglavicom pred eliminacijom njihovog najboljeg strukturalnog neprijatelja i razloga njihovog postojanja: SSSR-a. “Ponestalo mi je đavola, ponestalo mi je razbojnika, ostali su mi samo Castro i Kim Il-sung”, požalio se 1991. Colin Powell, glavni vojni savjetnik predsjednika SAD-a. Nužno je podesiti neizvjesnost kako se više ne bi trpila u svom čistom stanju. Neprijatelju se mora ponovno dati oblik. Nužno je strukturirati situaciju kako bi se opravdao postojeći poredak. Bit će dovoljno, štoviše, da hladni rat utihne da bi se bez čekanja ponovno izrodio antikapitalistički revolt, s rastućim nemirima antiglobalizacijskog pokreta od 1998. do 2001. Među vladajućima, strah od naroda uvijek je prevladavao nad strahom od stranaca, strah od unutarnjeg neprijatelja nad onim od vanjskog neprijatelja. Proglašena borba protiv jednog služi najprije kao alibi za efektivnu borbu protiv drugog. Svi su svjetski čelnici za istim stolom kada se radi o dovođenju u red svog vlastitog stanovništva. Bashar al-Assad nam je čak pokazao da se neki među njima radije odriču svojeg stanovništva nego svoje vlasti; jednoruki i oslijepljeni demonstracija Žutih prsluka iskusili su to na svojoj koži. Kako pozvati na “stvaranje bloka” oko nepravednog društvenog poretka, bez designiranja neke neizrecive vanjske prijetnje? Terorist, virus ili klimatski kaos jednako dobro ispunjavaju tu funkciju – biblijsku funkciju univerzalnog Zla. Bill Gates je to prigodno istaknuo 2017., na jednoj od tih minhenskih sigurnosnih konferencija na kojima se godišnje okuplja svjetska vojno-policijska krema: “Mi ignoriramo vezu između zdravstvene sigurnosti i međunarodne sigurnosti na vlastiti rizik i pogibelj. […] Napad biološkim oružjem se priprema i to je samo pitanje vremena. Moramo se pripremiti za to. Moramo se pripremiti za epidemije kao što se vojska priprema za rat.”

Kao i sve velike prijevare, pandemic preparedness je potaknula formiranje cijele jedne male globalne mafije. Ta mafija je izvanredno stabilna od 1990-ih, u svojim metodama, u svojim diskursima, u svojem sastavu. Čini se kao da je Povijest ne dotiče. Njezini su akteri djeca Hladnog rata koja se ne mire s njegovim gašenjem. Sačuvali su konspirativne reflekse, apokaliptične predodžbe, prirodnu nekažnjivost i zelenaške kredite. Njihovi scenariji kraja svijeta formiraju polugu njihove moći. Direktiva 51, koju je u svibnju 2007. potpisao Georgea W. Bush, izravna je posljedica vježbe Dark Winter. Ona ustanovljuje, koliko je poznato – budući da je najvećim dijelom povjerljiva – implementaciju iznimnih procedura radi “kontinuiteta vlasti” u slučaju catastrophic emergency. Naši cold warriors fluidno cirkuliraju od znanstvenih institucija do vojnih agencija, od vladinih odjela do onih multinacionalnih korporacija, od start-upa do filantropskih zaklada, od fakulteta do financija. Oni ostvaruju jednu vrstu idealnog stapanja civilnog i vojnog. Zdravstvena sigurnost njihovo je novo pokriće. Johns Hopkins Center for Health Security njihov je najpoznatiji izlog, a P4 laboratorij instituta United States Army Medical Research Institute of Infectious Diseases u Fortu Detrick njihov je povijesni eksperimentalni centar. Oni jesu prijetnja koju se nude otkloniti. To su isti oni koji predviđaju najpakosnije biokemijske napade i koji rade na pretvaranju antraksa u oružje. Isti oni koji proriču povratak pandemija i sintetiziraju pojačane viruse boginja. Ništa ne razlikuje testiranje novog kemijskog oružja od istraživanja njegovih protuotrova. Tome služi P4 laboratorij. Nesreća hoće da laboratorijska curenja budu isto tako uobičajena kao i radioaktivna curenja. Himerični virusi se ne daju obuzdati ništa više od radijacijskih elemenata.

Robert Kadlec, liječnik američkog Air Force-a i specijalist za biološko oružje, čini jednu vrstu prilično čistog tipa stvorenja tog malog miljea. Karijeru je započeo uoči Zaljevskog rata kao pomoćnik za biološko ratovanje pri Joint Special Operations Command (JSOC). Inicirao ga je jedan od veterana američkih projekata biološkog oružja. Više ni ne brojimo scenarije katastrofe koje je napisao na tu temu. 1995. on zamišlja napad “agrikulturnog terorizma” u kojem Kina koristi putničke zrakoplove kako bi po poljima Midwesta proširila bolest koja desetkuje kukuruzne usjeve. 1998., u jednom pentagonskom internom dokumentu napisao je: “Ako se biološka oružja koriste pod krinkom prostorno ograničene i prirodno izazvane epidemije, njihovo se korištenje može vjerodostojno poreći. […] Mogućnost izazivanja ozbiljnih ekonomskih gubitaka i političke nestabilnosti koja bi uslijedila, u kombinaciji sa sposobnošću da se vjerodostojno porekne korištenje ovog oružja, premašuje onu bilo kojeg drugog poznatog oružja.” 2001. on se pojavio na ekranima simulacije Dark Winter. Od 2007. do 2009. on je upravitelj bioobrane Georgea W. Busha. Nisu mu strane, pored njegovih službenih dužnosti, male misije consulting-a za bioobrambena poduzeća u koja ponekad ulaže, niti lobiranje za poduzeća povezana s vojnim i obavještajnim aparatom. 2020., on je jedan od glavnih savjetnika američkog predsjednika za preparedness i odgovor na “pandemiju”. On osobno nadgleda sve ugovore operacije Warp Speed ​​- partnerstva s velikim poduzećima s ciljem ubrzanja proizvodnje i logistike “cjepiva” protiv Covida-19. Teško je ne čuti jaku referencu na sve te vježbe pripravnosti kada Joe Biden, u studenom 2020., zagovara generalizirano nošenje maski i upozorava na dolazak jedne dark winter.

Moglo bi se također spomenuti i Taru O’Toole, začetnicu prvih apokaliptičnih scenarija simulacije pandemije, koja je od američkog izaslanstva za istraživanje učinaka izloženosti nuklearnom oružju u Rusiji 1990ih došla do pozicije trenutne potpredsjednice In-Q-Tela, CIA-inog fonda rizičnog kapitala, ne bez prethodne upravljačke pozicije u Center for Civilian Biodefense Strategies pri sveučilištu Johns Hopkins. Ili Ken Alibek, bivši voditelj sovjetskog programa biološkog oružja i začetnik najvirulentnijeg soja antraksa na svijetu, stavljenog u službu američke bioobrane i njenog prikladnog alarmizma. Ili Michael Callahan, liječnik i poduzetnik koji je kao odgovorna osoba između 2005. i 2012. za Pentagonov Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) pokrenuo projekt “Prophecy”, proceduru koja se sastoji od predviđanja mutacija prirodnih virusa radi borbe protiv potencijalnih pandemija. Ili Michael Osterholm, epidemiolog koji je zapomaže zbog bioterorističkog i epidemijskog “vuka” već četvrt stoljeća, koji sada savjetuje Joea Bidena u njegovoj borbi protiv Covida-19 i koji se 2002. povjerio Lancetu (Skalpel): “Nikada doista nisam saznao jesam li bio biološki političar ili politički biolog.” Ili Neil Ferguson, epidemiolog britanskog Imperial College-a, koji ne propušta nijednu priliku, od 2001., za pružiti danteovska predviđanja smrti za svaku novu epidemiju, prognoze čije demantiranje činjenicama ga nikada nije spriječilo da ostane često slušani savjetnik WHO-a, Europske unije, i britanskih i američkih vlada ili priznati užitnik Zaklade Gates. Upravo suprotno. Slučaj Richarda Hatchetta je također poučan. Epidemiolog Homeland Security Council-a pod Bushem i Obamom, on je taj koji je u veljači 2007. zamislio i nametnuo američkom CDC-u, s podrškom tadašnje neokonzervativne uprave, novu srednjovjekovnu metodu upravljanja epidemijama obuzdavanjem, zatvaranjem škola i suspenzijom srži ljudskih odnosa. Socijalno distanciranje – to je on. Od 2017. on je pokrovitelj Coalition for Epidemic Preparedness Innovations (CEPI)) – organizacije stvorene u Davosu s potporama Zaklade Gates i Wellcome Trust-a za ulaganje u “inovativne” metode cijepljenja. Ova koalicija pruža dobru priliku članicama SZO-a, velikim farmaceutskim laboratorijima i DARPA-i da se okupe. U ožujku 2020., Hatchett je u jednom intervjuu zaključio da je “rat prikladna analogija” protiv virusa koji “je najstrašnija bolest s kojom sam se susreo u svojoj karijeri, što uključuje Ebolu, MERS, SARS.” Netko kome se može vjerovati, ukratko.

Donald Henderson, osnivač Center for Civilian Biodefense Studies na Johns Hopkinsu, drznuo se napraviti ovu usporedbu: “Kašalj proizvodi aerosolne čestice u velikim količinama upravo kao u slučaju bioterorističkog napada.” Opsjednutost s bioterorizmom podsjeća do koje mjere je antiterorizam, koji je služio da politički zamrzne svjetsku situaciju nakon 2001., također matrica za upravljanje epidemijama koje podnosimo, koja ispunjava, štoviše, upravo istu funkciju. Kontinuum se proteže od aktualnog tretiranja pandemija do antiterorizma 2000-ih, a time i od sigurnosnih izvanrednih stanja do zdravstvenih izvanrednih stanja. Ovaj kontinuum također vuče svoje korijene iz 1990-ih. Preciznije: u neokonzervatizmu i neorealizmu, koji nisu prestali, od tada, širiti se tako difuzno da su desnica i ljevica na kraju postali nerazlučivi. Europska unija je to, štoviše, učinila svojom sablasnom, ali uvijek sve asertivnijom političkom koherencijom, onom koja se slijedom toga oboružala povjerenikom za “zaštitu europskog načina života”. 1990ih, Robert Kaplan je vidio približavanje “nadolazeće anarhije”. Citirao je Malrauxa: “Borite se, borite se protiv neprijatelja koji se brane, protiv budnih neprijatelja!” – istog Malrauxa koji nije vidio drugog načina da ujedini Europu nego da designira islam kao strukturalnog neprijatelja. Ponovio je također Martina van Crevelda: “Borba nije sredstvo, već cilj.” Kaplan je tada tvrdio da se “pravi mir može postići samo jednim oblikom tiranije, koliko god ona bila suptilna i blaga.” Držao je sebe realistom, nesretnik. U demokratskim društvima postmodernosti, s neokonzervativnog stajališta, vlada prijetnja anomije, tendencija demobilizacije, depolitizacije građana opijenih parama narcizma i konzumacije. Kao i ratovi, epidemije – počevši od najapsurdnije restriktivnih, najbezobzirnije infantilizirajućih, najotvorenije autoritarnih mjera – mogu biti prilika za podizanje građanskog duha ljudskih marioneta. Ova ideja nije ništa novo. U Sjedinjenim Državama, 1793., kada je žuta groznica pogodila Philadelphiju, debata o političkim vrlinama karantene već je bjesnila između džefersonovskih decentralizatora privrženih individualnim slobodama proglašenima Ustavom četiri godine ranije i hamiltonovskih federalista koji su u ovoj mjeri vidjeli sjajnu priliku za stvoriti naciju, za proizvesti građane.

Epidemije na Zapadu uvijek su konstituirale političke događaje prije nego jednostavno medicinske fenomene i njihov tretman je oduvijek ciljao na nešto izvan lijeka za jednu zdravstvenu situaciju. Organski mislilac francuskog javnog zdravstva ne dvoji oko toga: “Svrha restriktivnih mjera može se sažeti u dvije riječi: građanska sigurnost i javni red. Ništa ne podcrtava bolje potvrđeni karakter karantena i njihovu postojanost u arhitekturi javnog zdravstva […] Jer ovladavanje sveprisutnim neredom ostaje jedinstvena opsesija, jedina hrana antipandemijskih politika.” (Patrick Zylberman, Mikrobne Oluje, 2013.) Zlostavljanje populacija, pomalo poput šikaniranja u inicijacijskim obredima “elite”, omogućuje stvaranje esprit de corps-a. Tako je, “preparedness posebno pogodna ovoj više ili manje spontanoj upotrebi straha i građanske vrline. […] Apel za jednim novim građanskim duhom, građanskim duhom u superlativu, svakako se čini jednim od najoriginalnijih aspekata ove nove „kulture hitnosti“ […] Pozvan da svoje načine života povine liječničkim preporukama medicinske znanosti, sam pojedinac je taj koji je, pored države, sada odgovoran za kolektivno zdravlje. Zdravlje više nije samo pravo, ono je također i dužnost prema sebi samom i prema drugima.” (ibid. ) Budući da “populacije jednog modernog društva ne mogu ostati neosjetljive prema medicinskim vrijednostima” (ibid.), u ime zdravlja se bojažljivi društveni atomi mobiliziraju, sada kad je učinkovitost antiterorizma konačno istrošena. S konstantnim ciljem, nema razloga da se operacije stave u nove ruke. Upravljanje pandemijama u Francuskoj je, sasvim prirodno, odgovornost Glavnog tajništva za nacionalnu obranu. Čini se da smo se privikli da s nama već gotovo dvije godine dirigira Nacionalno vijeće za obranu i sigurnost koje se sastaje iza zatvorenih vrata. General Lizurey, pobjednik ZAD-a u NotreDame-des-Landes – čovjek koji je vratio čast policijskoj službi nakon neuspjeha operacije Cezar 2012. – je taj koji je zaradio privilegiju evaluacije upravljanja zdravstvom države u travnju 2020., uz svu političku pristranost, naravno, po strani. 2002., Bush je slijedom toga pokrenuo ideju “Citizen Corps-a” s ciljem “ohrabrivanjem svakoga u Americi da pridonese tome da ovu zemlju učini sigurnijim mjestom”. Bilo da je to zbog gregarnosti nakon njegove integracije u američke vježbe preparednessa ili iz jednostavnog kompleksa geostrateške inferiornosti, jednom francuskom zakonu iz 2004. nije dugo trebalo da ovaj velikodušni apel prepiše u članak koji propisuje da “svatko svojim ponašanjem doprinosi građanskoj sigurnosti”. 2006., plan Glavnog tajništva narodne obrane protiv moguće pandemije gripe inzistira na nužnosti „održavanja građanskog duha i društvene kohezije oko institucija i javnih vlasti”. Liričniji, ali ništa manje poput Amerikanca u svom provincijalizmu, Xavier Bertrand, tadašnji ministar zdravstva, 2007. će izjaviti da je osnivanje zdravstvenog fonda “konkretna manifestacija mobilizacije umova i volja, odanosti zemlje svom zdravstvenom obrambenom sustavu, […] krajnji izraz smisla i stvarnosti angažmana stavljen pod znak prihvaćanja dužnosti i predanosti.”

Sada demonstrirana zdravstvena besmislica općeg zatvaranja protiv Covida dovoljno potvrđuje da je svrha ovih “nefarmaceutskih” intervencija u svom središtu politička. Toliko da je njihov intenzitet manje mjera beznadnog karaktera epidemijske situacije koliko stanja nepovjerenja prema institucijama – gotovo nepostojećeg u Švedskoj, umjerenog u Njemačkoj, ekstremnog u Francuskoj i Italiji. Belgijski ministar zdravstva u studenom 2020. nije skrivao činjenicu da je zatvaranje “ne-esencijalnih” trgovina imalo za cilj samo “dati elektrošok”. “Zdravstvena propusnica”, ona također, je sve samo ne zdravstvena. To je policijska propusnica koja dopušta sortiranje stanovništva na poslušne i buntovne, te dugoročno osigurava njihovo dobrovoljno praćenje. To je bihevioralna propusnica zahvaljujući kojoj je moguće prisiliti svakoga na sve i svašta pod prijetnjom njenog oduzimanja. To je financijska propusnica usmjerena na poduzimanje velikog koraka prema individualnom digitalnom identitetu, bez kojeg su svi podaci proizvedeni elektroničkim interakcijama, putem svih senzora i povezanih objekata kojima 5G obećava prožeti naš svakodnevni život, gotovo bezvrijedni budući da nemaju podršku. Ipak, tržište povezanih objekata predstavlja manu procijenjenu na 1500 milijardi do 2025. U tom smislu, cilj cijepljenja jest propusnica, a ne obrnuto.

Sve neuvjerljive represivne mjere koje su stavile u kućni pritvor sveukupno stanovništvo, policijski sat, zabrana plaža i šetnji.

Sve nenormalne upute za nošenje maske na čistom zraku, poštivanje “zaštitnih gesti” ili “društvenog balona”, zabrana bilo kakvog kontakta, bilo kakve zabave, bilo kakve glazbe.

Sve ovo nije proizvod nesretnog zastoja zdravog razuma.

Prihvaćena vladavina apsurda sama nije ništa apsurdno.

Ona svjedoči da se događa nešto drugo, na jednoj drugoj razini.

Ono što se događa je rekompozicija građanskog tijela, na osnovi koja više nije politička, već biopolitička.

Ako se sve što ima veze s pravom, diskursom, razumom, logikom odjednom isključi, to je zato što se potvrđuje jedna druga razina pripadnosti “gradu”.

Biološka razina gdje se pristanak na društveni ugovor više ne čini verbalno, već tjelesno, gdje injekcija ima primat pred naredbom (l’injonction op.pr.).

Pojam “biograđanstva” bio je razrađen 2002. kako bi se promislio način na koji su preživjeli iz černobilske zone svedeni na trajno polipatološko stanje, ušli u osmozu s medicinskim sustavom koji im pomaže u preživljavanju.

DARPA, agencija koja se općenito predstavlja kao “mozak Pentagona” uložila je od 2013. godine desetke milijuna dolara u Modernu u suglasnosti sa Zakladom Billa i Melinde Gates, radi razvijanja sada poznatih “messenger-RNA cjepiva”, tako letimične učinkovitosti, ali tako obećavajućih nuspojava. Na pitanje: “Zašto DARPA to radi?” njezin je direktor 2019. odgovorio: “Radi zaštite vojnika na bojnom polju od kemijskog i biološkog oružja kontrolom njegovog genoma – čineći, na neki način, da njegov genom proizvodi proteine ​​koji će automatski zaštititi vojnika od glave do pete.”

Jedan novi “grad” očito se formira.

Za nas, priliči nam ne biti dio toga.

Povući se iz ljudskog parka.