Zavjereništvo je naziv za svijest koja se ne razoružava

Tvrditi da se borite protiv epidemije, a sutra protiv ekološke katastrofe, uvjetujući sav društveni život pokazivanjem “propusnice”, nekakve uopćene elektroničke verzije radničke knjižice 19. stoljeća, kako biste kasnije neodgovornima obilježili one koji taj zahtjev nalaze ekstravagantnim – trenutna vlast je razvila ukus za ovu ponavljajuću operaciju: postaviti mahnitu stvarnost, a zatim proglasiti hereticima one koji se odbijaju na nju pretplatiti.

Ali mi nismo hereza. 

Mi smo raskol.

U ovom trenutku nema onih koji odlučuju i onih koji protestiraju.

Postoje stvarnosti koje se razilaze, perceptivni kontinenti koji se razdvajaju, oblici života koji postaju nepomirljivi.

To je divergencija koja je daleko masivnija i daleko tiša od svega što se manifestira.

Ova situacija doslovno razbješnjuje one kojima je potreban jedinstveni svijet kojim će vladati, makar u njihovom sitnom mjerilu. Njima je nužno svim sredstvima reapsorbirati tu spoljašnjost koja im izmiče. Bilo da se radi o Augustinu pred pelagijanizmom ili papom Inocentom III pred duhovnim pokretima, lov na heretike uvijek se vodi dvostrukim potezom reintegracije “diplomata” – onih koji su prihvatili živjeti, etimološki, “povijeni u dvoje” (pliés en deux) – i istrebljenjem neukrotivih. Suvremeno anti-zavjereništvo podignuto je na takvim vrstama kabala, iako im također dodaje suplementarni zavrtaj.

Izumitelj antikonspirativne retorike je Karl Popper s Otvorenim društvom i njegovim neprijateljima 1945. godine. Dvije godine kasnije osnovao je sa svojim prijateljem Friedrichom von Hayekom, koji mu je pronašao mjesto na London School of Economics, najuspješniju konspiraciju druge polovice 20. stoljeća: Društvo Mont Pelerin. 1947. Društvo Mont Pelerin krenulo je iz stanja potpunog povijesnog poraza liberalnog tabora – cijeli svijet, ili blizu toga, postao je kejnzijanski. Ono se tome suprotstavilo ontološkom izvjesnošću svoje misije – Hayek, Von Mises i Popper već su na epistemološkoj razini bili ponudili opovrgavanja socijalizma od kojih se ovaj nikada nije u suštini oporavio te na koja se i sam na kraju preobratio. Kako bi imalo polugu nad svime, Društvo Mont-Pèlerin raspolaže mrežom pouzdanih prijateljstava, hranjenih tvrdim filozofskim raspravama i diskretnim suradništvima utkanim u upravljanje, kao i u poslovni svijet preko novinarstva – tamo, dakle, nisu bili samo ekonomisti. Ono nikada ne izlaže svoju svrhu, političku, a opet opsesivnu, ne dopuštajući da se nazre ijedna od njegovih strategija, maskirajući u konvencionalnu formu teorijske rasprave na visokoj razini svoju taktičku agendu. Kroz trideset godina metodičnog, tvrdoglavog rada, ponekad potajnog, ponekad javnog, Društvo Mont Pelerin krstilo je neoliberalizam. Ono ga je postavilo na vlast u glavama ljudi prije nego u čileanskim, francuskim, britanskim ili američkim predsjedničkim palačama. Ono ga je učinilo prevladavajućom atmosferom u društvima, spontanim jezikom vlada, implicitnom oprugom većine tehnologija u modi. On je stekao uporište u svim područjima i metastazirao je na četiri strane svijeta na stotinu sveučilišnih odjela, think-tankova, instituta i grupa za pritisak, koje su i same u kontinuiranom slijedu iznijele tisuću prijedloga, tisuću izvješća i analiza, te tisuću kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih rješenja – do točke u kojoj se i vladajući i oni kojima se vlada često nađu, rujući po duhu vremena, kako prakticiraju neoliberalizam bez da to znaju. Čak ni tehnologija neuronskih mreža u temelju deep learning-a nije bez nekog nepriznatog duga prema Hayeku & Co.

Bilo je potrebno jedno osobito zatvoreno društvo da bi se svima nametnulo “otvoreno društvo”. Antikonspirativna retorika je od svog začetka u biti služila kako bi se prikrila intenzivna konspirativna aktivnost. Ona naliči taktici poricanja klimatskih promjena od strane naftnih multinacionalki, koje su za to znale od 1960-ih. To iscjeđuje protivnika, ostavlja ga bez glasa, oduzima mu zajedničko tlo pod nogama. Neotesanost postupka razoružava zbog gotovo pankerskog propitivanja onoga što je ionako razuman dokaz, štoviše, potvrđena činjenica. Tkogod ga povlači dobiva time vremena da dovede do kraja operacije u tijeku, kao i da se konzultira što dalje. On zaklanja taj svijet od svake kritike, stvara dimnu zavjesu i priprema teren za svoje buduće operacije. Optužba za zavjereništvo zaštitnica je besramne laži.

2. lipnja 2006., zaštićen vojskom policajaca, zamjenik socijalističkog gradonačelnika Grenoblea branio je u svom gradu sporno otvaranje Minatec-a, novog istraživačkog centra Francuske komisije za atomsku energiju (Commissariat à l’énergie atomique), posvećenog nanotehnologijama. Prosvjednicima koji su našli prigovore tom projektu suprotstavio je: “Povjerovati da bi totalitarni ‘nanosvijet’ bio nametnut stanovništvu bez prethodne rasprave nije samo stvar obmanjujuće manipulacije, nego i dobro poznatog oblika političke paranoje, koja se oslanja na teoriju zavjere, mržnju prema elitama, izabranima i odgovornima.” Rasprava se, razumljivo, nikada nije održala, a nanočestice iz Minatec-a, one su sada posvuda. Ako se rasprava nikada nije održala, to je zato što je bila odbačena u trenutku kad je mogla biti odlučujuća. U trenutku kad je još bilo dovoljno vremena da se poništi ova nova spletka snabdjevatelja katastrofama.

Bliže nama, na jedno lijepo jutro u studenom 2016., Narendra Modi je bez ikakvog otpora najavio demonetizaciju novčanica od 500 i 1000 rupija, odnosno 86% gotovine u optjecaju u Indiji. Radilo se, naravno, o borbi protiv siromaštva i korupcije, o omogućavanju svim građanima da profitiraju od razvoja zemlje i da ih se konačno učini jednakima pred poreznom upravom. Oni koji su, onda, osudili brutalan manevar da se ukine anonimnost plaćanja u gotovini i uvede društvena kontrola pojačana kroz digitalizaciju svih ekonomskih interakcija, okrivljeni su kao sljedbenici “teorija zavjere”. Tri godine kasnije, indijska vlada je objavila svoj program “Cashless India”, savjetovan od strane oligarha koji je prethodnih godina stvorio nacionalnu bazu biometrijskih podataka. Zemlja se sada diči najdigitaliziranijim gospodarstvom u svijetu – sredstvom bez premca, možete pogoditi, za “borbu protiv koronavirusa”.

“Koja je razlika između istine i teorije zavjere? Osam do devet mjeseci” – ova cinična šala obišla je Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO). Jer ono što je važno je što činiti u tih osam do devet mjeseci, kako tada povećati svoju prednost. Šef Alcatela, politehničar iz Ponts et Chaussées, povjerio se jednom od svojih savjetnika: „Naši ljudi, čak i oni koji su obrazovani i koji se smatraju gospodom, ne znaju misliti. Kad se umiješaju, to je da izazovu katastrofe. Mora se misliti za njih, zauzeti njihove umove. Oni samo ponavljaju stvari i pretvaraju sve u rutine. Dok se trude razumjeti i opravdati nove stvari u koje bi trebali vjerovati, možemo raditi, donositi odluke i dovoditi cijeli svijet pred gotove činove.” (Marcel Bourgeois, Les Yeux pour pleurer. 50 ans chez les patrons, 2019.). Kao epigraf knjige u kojoj je prvi put omalovažio “teoriju zavjere”, Popper je postavio ovu rečenicu Waltera Lippmanna, najutjecajnijeg američkog kolumnista s početka 20. stoljeća, “tvorca” neoliberalizma: „Propast liberalne znanosti je u samom začetku moralnog raskola modernog svijeta koji tako tragično dijeli prosvijetljene umove.” Popper je malo zatajio, za one koji znaju čitati, ono što je pritom smjerao. Njegov argument protiv “teorija zavjere” može se sažeti na sljedeći način: 1 – one nisu pobjedničke zato što ima zavjera; 2 – sve je složenije nego što si zamišljamo; 3 – postoji “logika situacije” koja izmiče, kao i samo tržište, svakom ovladavanju. Ukratko, ne možemo govoriti jer nismo posvuda, te stoga ne možemo ni u što biti sigurni. Pokušati proizvesti povijesnu razumljivost tijeka događaja fatalno je umišljanje. Tko god o ovom svijetu kaže nešto što on već ne kaže o sebi, prekoračuje svoja epistemološka prava. Štoviše, nema se što reći o ovom svijetu. Preostaje samo prilagoditi mu se. Svakoj inače diskutabilnoj propoziciji o stanju stvari, antikonspirativna retorika odgovara s argumentativnom diverzijom o toj propoziciji samoj, pa čak i o osobi koja ju drži – njezinim kognitivnim pristranostima, njezinom nedostatku metode, njezinoj eratičnoj psihi, njezinoj paranoji. Tako ona uistinu štiti ovaj svijet – i u tome je njezina funkcija – u preusmjeravanju paljbe, u raspravljanju o psihološkim nedostacima i o “epistemološkim hendikepima”. Dok mi govorimo o svijetu, antizavjerenici govore samo o nama. Popper, otac svih trolova, vodi do poznatog “paranoičnog stila u politici”, kojeg tako elegantno odbacuje Richard Hofstadter 1963. kao izraz obične apokaliptične tjeskobe kod intelektualno uskraćenih subjekata. Svijet je, dakle, ta beskrajna neupitna pozitivnost. Jedina moguća mudrost je skeptična. Ako je nužno “držati otvorenom kontroverzu” o neonikotinoidima, nafti ili nuklearnoj energiji, to je samo kako bi se u mišljenju taktički izbjegla kristalizacija neke nepovoljne istine – takvo je barem prijezirom natopljeno mišljenje onih koji se nalaze na strani sa zasunom. “Sumnja je naš proizvod”, naslovljavalo je 1969. godine memorandum jednog od rukovoditelja duhanske industrije. Toliko ugodne sumnje ide jako dobro s aksiomom da jedino tržište, kao jedino sveznajuće i sveprisutno, zahvaljujući cjenovnim signalima, može proizvoditi istine. Tko se može usuditi držati da je ovaj svijet petrificiran odnosima dominacije i da ga se mora bez prestanka tjerati da to zaboravi, i a fortiori da je odbrojio svoje dane te da mora biti svrgnut? Protuudarac je neobranjiv, barem formalno. Povijesno gledano, s druge strane, on je apsurdan: ako najpodlije zavjere ponekad posrnu, to je zato što su ih suprotstavljene snage otkrile na vrijeme i angažirale se da ih potuku dok su još bile u zametku – dakle u vremenu u kojem su dobri ljudi, koji uzimaju stvari zdravo za gotovo, još uvijek poricali njihovo postojanje.

“Hell is truth seen too late”, podsjetio je Philip Mirowski, veliki povjesničar neoliberalizma, preupotrebom² Hobbesa.

Popperov argument vrijedi samo zato što ima zavjerenika i zato što djeluju u skladu s njim. 

Ako ima zavjerenika, to je jednostavno zato što ima zavjera.

Epistemološki, daleko smo od toga da budemo sami. U našoj podršci imamo mnogo velikodušnih analitičkih umova. Treba samo zažaliti njihovu iznenadnu šutnju od ožujka 2020. Povjesničar znanosti Steven Shapin je svojim kolegama na Harvardu u prosincu 2019. objasnio da ako toliko ljudi više ne vjeruje u “znanost”, to nije samo zbog “nedostatka pedagogije” ili zbog mentalnog zaostajanja, nego možda zato što je, nakon atomske bombe i projekta Manhattan koji ju je iznjedrio, i nakon zamatanja istraživanja u službu kapitala, “znanost” imala toliko uspjeha u ovom svijetu, da svi znaju da je suviše uložena da bi bila iskrena. Toliko je dobro služila moći da nitko od nje više ne očekuje da uz to služi i istini.

S druge strane, ne manjka ljevičarskih škrabala koja pokušavaju prosvijetliti dobre ljude u ogromnim obujmima o toj zavjeri koja “štiti sustav” i “potkopava društvenu borbu”. Mi ćemo im osvježiti pamćenje, u smislu povijesne edifikacije, s ovom malom anegdotom punom lekcija. Slijedeći Poppera, tijekom tog hladnog rata u kojem sukob između makartizma i staljinizma sigurno nije pomogao slobodom mišljenju, nije nedostajalo liberalnih, pa ni libertarijanskih intelektualaca u pokušaju da se dekonstruiraju teorije zavjere, njihova “dijabolična kauzalnost” te okrivi taj put kojim sav politički radikalizam vodi ravno u plinske komore. Jedan od prvih članaka o onome što se tada zvalo “policijska koncepcija povijesti” pojavio se u antitotalitarnom časopisu Preuves 1954. pod perom Manèsa Sperbera. Deset godina kasnije, američki magazin Ramparts dostavio je dokaz da je navedeni časopis bez njihovog znanja bila financirala CIA.

U svijetu paranoičara, paranoičari su ti koji su u pravu.

Antizavjerenička retorika ima za cilj vlasnicima ovoga svijeta dodijeliti monopol na mogućnost konspiriranja.

U mnogim aspektima, slom 2020. godine sestra je onoga iz 1914. godine.

Isti zagušljiv, besraman, predvidiv, ali učinkovit karakter propagande.

Ista otvorena izdaja s ljevice.

Ista pustinja koja se iznenada stvara oko onih koji ne trzaju.

Isti rat objavljen neprijatelju kao instrument podčinjavanja svog vlastitog stanovništva.

Isti recept za laž, ne samo u novinama, nego štoviše u ljudskim odnosima.

Isto pozivanje Državnog Vijeća (Conseil d’État) na “iznimne okolnosti” da bi se dovršilo razaranje svakog pravnog načela.

Isto blic-restrukturiranje proizvodnih metoda i ista instantna revizija svih društvenih normi.

Ista pokorna malaksalost koja na kraju pobjeđuje, unatoč pobunama.

Kao 1914., najurnebesniji spektakl nam nude svi ti radikali koji si ne mogu priznati da su prešli u vladin tabor. 1914. se moglo dobro nasmijati gledajući anarhističke pobornike “društvenog rata” konvertirane u trenutku na rat protiv Švaba. Danas, dojučerašnji radikali su za zatvaranje, pod uvjetom da je samoupravljano. Protiv “zdravstvene propusnice” sve dok je svi nemaju. Za “cjepiva” iz solidarnosti, ali bez da se odviše zna što misliti o onome što je u njima, niti o onima koji ih proizvode. Ima čak i onih koji pomiču granice ukusa za paradoks do te mjere da obvezu cijepljenja procjenjuju infantilizirajućom i posljedično traže “više pedagogije”. Nedavno, bilo je nekih čudnih anarhista koji citiraju Bakunjina – “kada se radi o čizmama, pozivam se na autoritet postolara” – kako bi oprali svoju političku čast: oni se nikada nisu podčinili Državi po pitanju “sanitarnih” restrikcija; oni su se samo predali liječnicima, što nema veze s tim.

Vladajući, kojima su još jučer prkosili, i koji su ih tako vješto uhvatili u njihovoj igri, mora da se dobro smiju na svojim večerama.

No, u principu, cijela ljevica je ta koja daje, u zadnje dvije godine, najbolje od sebe. Upadala bi u sve napete stupice. Prenosila bi sve iste proizvode vladinih komunikacijskih agencija i ne bi prigovorila ni na jednu emocionalnu ucjenu, ni na jedan paralogizam, ni na jednu suučesničku šutnju. Otkrit će se kao ono što jest: iracionalna snagom racionalizma, opskurantistička snagom scijentizma, neosjetljiva snagom sentimentalnosti, morbidna od higijenizma, puna mržnje od filantropije, kontrarevolucionarna od progresivizma, glupa jer se smatra kultiviranom i zlobna snagom želje da pripada taboru Dobra. Tijekom ove posljednje dvije godine, u svim zemljama svijeta osim možda u Grčkoj, ljevica, socijalistička kao i anarhistička, umjerena kao i ultra, ekološka kao i staljinistička, sustavno bi podupirala tehnokratski svjetski udar. Nikakva zatvaranja, nikakav policijski sat, nikakvo cijepljenje, nikakva cenzura, nikakve restrikcije ne bi se činile dovoljno ekstremnima da se pobuni. Ona je bila glas straha dok god je strah vladao. Do točke prepuštanja da sloboda, demokracija, alternativa, revolucija pa čak i ustanak padnu u pojmovno krilo ekstremne desnice. Mora se reći da je ona oduvijek utjelovljavala stranku biopolitike. Za kraj, trendovski marksisti iz časopisa Jacobin halucinirali bi, iz New Yorka, najavu socijalizma koji dolazi nošenjem maske, dok su drugi otišli tako daleko da su teoretizirali “cijepni komunizam”. Strastvene rasprave se očekuju, u otpadnim kontejnerima povijesti.

Očito je da je u križarskom ratu protiv zavjereništva ljevica dala sav svoj obol. Sve što može uračunati u priznate intelektualce, dokone novinare i male poduzetnike alternativnih medija, sve što je u njoj narcisoidno, napuhano odobravanjem krda, požurit će se da hrabro da svoj doprinos. Nitko, ili gotovo nitko, da primijeti kako su svi veliki pisci “ljevice”, svi ti spomenici, sve te reference koje djeluju šik u knjižnicama nikad otvorenih knjiga, svi su podjednako konspirativni.

Foucault? On je na kraju Nadzora i kazne opisao delikvenciju kao proizvod same zatvorske ustanove, koja time cilja održati u perimetru svoje kontrole uvijek prijeteće širenje ilegalizama. On je posvuda vidio samo strategije i protustrategije, hvatanja i bjegove. Odvažio se na jedan “Ja sam materijalist jer poričem stvarnost”. Hajde proglasi to javno danas! I gore, nije se bojao, tijekom jednog od svojih predavanja na Collège de France, izustiti ovo: “Ovaj eksces biomoći [nad pravom suverena] pojavljuje se kada je čovjeku tehnički i politički dana mogućnost, ne samo da upravlja životom, nego da ga umnaža, da proizvodi živuće, da proizvodi čudovišno, da proizvodi – u krajnjoj liniji – viruse izvan kontrole i univerzalno destruktivne.”

Veliki mislilac Razuma u povijesti, Hegel? Vjerovao je u životinjski magnetizam, u jednu univerzalnu ćuteću dušu dostupnu u hipnotičkom stanju. Odgovorio je unaprijed znanstvenicima, zetetičarima i drugim skepticima: “Moglo bi se činiti da činjenice trebaju provjeru, ali jedna takva provjera bi zauzvrat bila suvišna onima koji bi ju tražili, jer oni si krajnje lakim čine zadatak odbacivanja kao iluzija i prijevara beskonačan broja priča tako dobro potvrđenih kulturom, karakterom, itd., svjedokā. Oni se tako čvrsto drže apriornog u svom shvaćanju da ne samo da je bilo kakav dokaz nemoćan protiv toga, nego su unaprijed zanijekali ono što su vidjeli vlastitim očima.”

Marx, Nietzsche, Freud – svi oni koji su svrstani među “mislioce sumnje”? Svi bi oni danas prošli za teoretičare zavjere. Freud je volio povjeriti Ernestu Jonesu, tijekom njihovih bdjenja, svoju strast prema ekstralucidnim vizijama, utjecanju na daljinu ili poslu s duhovima preminulih, a zaključio bi s “Više je stvari na nebu i na zemlji nego što naša filozofija sanja”. Zamislite.

Adorno? Adorno-kritička-teorija, tako malo sumnjičen za iracionalizam da je posvetio cijelu knjigu klevetanju horoskopa, pričao je u Minima Moralia o “tajnom dosluhu svakog liječnika sa smrću”. “Normalno je…”, uvjeravao je dalje, “…da razdoblje ima svojstvenu bolest.” Dovraga! Pa Deleuze, sa svojim “društvom kontrole”. Guattari, sa svojim “integriranim globalnim kapitalizmom” i svojom “molekularnom revolucijom”. Da ne govorimo o svim “velikim pjesnicima” nacije – Nerval i Rimbaud, Baudelaire i Lautréamont, Artaud i Michaux: sve zavjerenici do srži! I K. Dick, i Pynchon, i De Lillo, i Bolaño – morat ćemo razmisliti o pražnjenju odjela književnosti također!

Sve autore koje ljevica obožava, mrzila bi ih žive; a oni, živi, bi prezirali nju. Voli ih samo kao mrtve, kako bi ih reducirala do kulturne kaše. Superkonspirator kao što je Guy Debord može biti uzdignut na rang “nacionalnog blaga” samo zato što više nije tu da pljuje po onima kojima se u konačnici prodao. Čovjek bi skoro zaboravio Rousseaua, tog velikog zavjerenika čije su suze zapalile fitilj Francuske revolucije.

Pa, pričajmo o Francuskoj revoluciji! Tu je, zavjerenički događaj na razini karikature! Sa svim svojim glasinama o sotonskom moralu dvora, o nestašicama koje su fabricirali svećenici, financijeri ili Englezi; ili o sapfičkim ljubavnim avanturama princeze od Lamballe. Nitko nije ni pomislio svrstati Robespierrea među zavjerenike kad je napisao: “Što je prvo razdoblje ove zavjere? Sam začetak Revolucije. Koji su prvi pokretači? Svi dvorovi ujedinjeni protiv nas. Cilj? Propast Francuske. Žrtve? Narod i vi. Sredstva? Svi zločini.” A svi ovi novinari koji su si sada učinili profesijom, plaćenom od Facebooka i Google-a, potragu za zavjereničkim sadržajem: sjećaju li se barem toga da su prije jedva deset godina, u vremenima slave WikiLeaksa, laskali stanovitom Julianu Assange-u, autoru jednog malog manifesta pod trezvenim naslovom “Urota kao način vladanja”?

Urotnik kojemu je posvećen grozan bulevar u Parizu i koji je proveo svoj život kujući zavjere, barem dok se ne bi nalazio izoliran u zatvoru, zaključio je: “Oružje i organizacija, evo odlučujućih elemenata napretka, ozbiljnih sredstava za stati mizeriji na kraj. Tko ima željeza, ima kruha. Klanjamo se pred bajunetama, metemo nenaoružane gomile. […] U prisustvu naoružanih proletera, prepreke, otpori, nemogućnosti, sve će nestati. Ali, za proletere koji se daju zabaviti smiješnim promenadama po ulicama, sađenjem stabala slobode, odvjetničkim zvučnim frazama, bit će u početku svete vodice, potom uvreda, na kraju mitraljeske paljbe, mizerije uvijek.” (Auguste Blanqui, “Le toast de Londres”, 1851.).

Ljevica je uvijek bila na strani smiješnih uličnih promenada, sadnje drveća slobode i odvjetničkih zvučnih fraza. To je jedna od nedvojbenih jasnoća koje su ove posljednje dvije godine pružile. Na desnici, nikad nije ni bilo ičega za očekivati ​​osim perpetuacije naslijeđene nepravde. Ali to da je ljevica, u srži, uvijek bila na strani pobjednika, i bila ništa do njihove loše histerične savjesti, je nešto što bi se pojavilo u očima sviju, u povijesti, samo u brzo zaboravljenim bljeskovima. Posljednje dvije godine to je svakodnevni, beskrajni, neizostavni spektakl. Reaktivna, upetljana, nepokretna, ljevica je uvijek bila kontrarevolucionarna na najučinkovitiji način: tvrdeći da “podržava pokret”. Uvijek odsutna u trenutku kada treba biti tu, ona živi samo u budućem vremenu, stvarajući narative, ideje, opravdanja koja objašnjavaju i potvrđuju poraz. Od proletarijata, ona je, štoviše, uvijek voljela samo njegov poraz, koji također za nju čini uvjet njegovog postojanja. Epizoda Žutih prsluka, koja je ljevicu vidjela u jednozvučju s općom klevetom sve dok je pokret bio buntovnički, da bi s njim nalazila sve jače afinitete u mjeri u kojoj je postajao slabiji, svakako ju je vratila natrag u ladicu. Ali posljednje dvije godine su nas konačno riješile toga. Bilo koji življi um sada može razumjeti ove riječi, nečujne kada ih je 1955. napisao komunistički pisac Dionys Mascolo: “Suprotnost ljevici nije biti na desnici, već biti revolucionar […] Od svega što se ne usuditi biti otvoreno, apsolutno desničarsko, ili reakcionarno (ili fašističko) do svega što se ne usuđuje biti otvoreno revolucionarno, to je vladavina ljevice, upitna, nestabilna, pomiješana, nedosljedna, plijen svih proturječja, zapriječena da bude ona sama neodređenim brojem načina da bude ujedinjena koji joj se nude, još jednom rastrgana, kako se kaže, a nikad rastrgana nesrećom, zlobom ili nespretnosti, već po prirodi. “ (O značenju i uporabi riječi “ljevica”)

U ožujku 2020., kao 1914., odjednom tamo više nije bilo nikoga.

Kao 1914., ožujak 2020. riješio je svijet te hipoteke – ljevice.

Oni koji su, praćeni desetljećima poraza, rikali protiv postojećeg poretka, odjednom su dovedeni u red, upravo u trenutku kada se tražila hrabrost da se iz njega iziđe.

Na taj način, svrstali su se među sebi jednake.

Bilo je nužno, 1914., da prestane mistifikacija ljevice kako bi se omogućio revolucionarni val koji je krenuo od Dade u Zürichu do okupiranih tvornica Torina, od pobunjenih mornara Hamburga do ženskih demonstracija koje su inicirale rusku revoluciju.

Sigurno, taj prokleti rat također je bio nužan da bi se dokrajčio francuski anarhosindikalizam, “velika groznica” engleskih radnika koja se dizala od 1910. ili herojska International Workers of the World u Sjedinjenim Državama.

To je, uostalom, bila svrha tog rata, kao što je svrha krize upravljanja “pandemijom” bila zamrznuti val svjetskih pobuna koje su joj prethodile.

Ima nešto suludo u promatranju kako pristaše režima rođenog iz “13 zavjera od 13. svibnja 1958.” – V. Republike – pokreću križarski rat protiv zavjereništva.

Ili naprotiv, potpuno logično.

Samo oni koji su u potpunosti okusili radosti i moći zavjere mogu utoliko nastojati zadržati isključivo pravo na nju.

Ako je zavjereništvo tako banalno i tako popularno, to je zato što se u potpunosti drži u toj doista popularnoj banalnosti: sva vlast se održava samo u zavjeri protiv onih nad kojima se provodi – zaposlenika, građana, klijenata, stanovništva, pacijenata, štićenika ili zatvorenika. Nema, po konstrukciji, ozbiljne emancipacije osim u razvoju snage neprovidne za zrake moći: dakle, zavjere.

Da bi se, bez smijeha, mogao proglasiti protuzavjerenički križarski rat, bilo je potrebno organizirati, kroz desetljeća, razrjeđivanje povijesnog znanja. To mu je bio uvjet.

S naše strane, možemo naravno precizirati razliku između zavjere i konspiracije. Zavjera evocira sliku zavjerenika okupljenih u istoj prostoriji kako zajedno kuju precizni plan prema eksplicitnoj i dijeljenoj volji. Ona stoji na zajedničkoj tajni koja lako može biti izdana. Konspiracija – ona nema nikakve potrebe okupljati svoje članove. Ona lebdi. Njezin element je zrak. Dogovor, ovdje, može ostati prešutan, difuzan, jednako neuhvatljiv kao ideja. To je, štoviše, ono što ju čini tako strašnom. Ima objektivnih konspiracija koje su proizvod refleksa, reprezentacija, društvenih struktura, koje znaju preokrenuti sve prepreke ostvarenju svoga programa agilnije od dobro vođenih zavjera. Bilo bi teško odrediti im izvor, dodijeliti im sjedište, izdvojiti im uzrok. Sadašnji svijet je, bez ikakve sumnje, rezultat dva stoljeća objektivne konspiracije inženjera čiji perimetar je svugdje, a središte nigdje. Što oni tu mogu? Takva je njihova priroda. Trebalo bi da se prestanu inžinjirati (s’ingénier), da napuste sami sebe. Konspiracije, sa svojim transverzalnim karakterom, nadilaze svjesne ciljeve onih koji su u njih uključeni. One se ponekad mogu same podijeliti na diskretno mnoštvo lokalnih zavjera. Ništa ne naliči usklađenom manevru, centraliziranoj zavjeri, više od jedinstva u dnevnom novinarskom falsificiranju, koje u prvom redu proizlazi iz učinka strukture, iz ideološke uniformnosti, iz društvene selekcije, iz profesionalne servilnosti, a koje se vrlo dobro slaže s autentičnim operacijama koordiniranih intoksikacija.

Nadasve, potrebno je konspiraciji ukloniti njezinu auru iznimnosti. Na latinskom conspiratio je sklad, glazbeno suzvučje kao i slaganje između bića. U liturgiji prvog kršćanstva, conspiratio je trenutak osculuma, poljubac u usta koji vjernici razmjenjuju, postajući tako “jedan dah”, jedan “duh”. Ritual se brzo pokazao toliko neugodnim crkvenoj hijerarhiju da ga je zamijenila s afektiranim “Kristovim mirom”. Preživio je samo u srednjovjekovnom odavanju počasti viteza svom sizerenu, kao i dandanas među mafijom. “Zavjera” (un complot), na starom francuskom je jednostavno okupljanje – gomila, sastanak ili družina. Gdje god ljudi dišu isti zrak i dijele isti duh, postoji konspiracija. Gdje god se fizički okupljaju, postoji zavjera, barem potencijalna. Da su ti pojmovi postali nabijeni zlokobnim značenjem svjedoči samo o utjecaju Države na definiranje našeg vokabulara, a posljedično i na pogled kojim gledamo na svijet. Jer samo je sa stajališta Države svaki pojedinačni sporazum i svako pripremljeno okupljanje prijetnja.

Sposobnost konspiriranja inherentna je svoj egzistenciji.

Ona je čak i oznaka svega što živi.

Ako sve živi, ​​to je zato što “sve konspirira”, govorili bi stoici.

Nema ljudske stvarnosti, nema transparentnog života.

Postoji ostatak u reprezentaciji svake stvari, u zahvaćanju svakog bića. 

Sav publicitet je obavijen s neprozirnošću.

Gdje ima pozornice i gledatelja, ima i kulisa i sprava.

Gdje ima okvira, ima i van-okvira.

Gdje ima službene politike, ima i tajnih službi.

Organigram organizacija na kraju malo govori o stvarnim hijerarhijama, u poduzećima, u strankama, u udrugama.

Tako da i doba u kojem je publicitet prodro u sve sfere života ne može biti nego doba u kojem se zavjera zauzvrat uplela u svaki kutak postojanja.

Zastranjenje nije zavjereništvo, nego podzavjereništvo: razaznavanje samo jedne velike zavjere, dok ih ima bezbroj koje se odvijaju u svim smjerovima, svugdje i cijelo vrijeme.

Nisu samo mafija X-Mine, Athanor loža ili mreže Françafrique one koje konspiriraju u Francuskoj.

Svaki put kad prijatelji otvoreno pričaju jedni s drugima, svaki put kad se nešto događa među ljudima, na ulici, u kafiću ili u glazbi, tu je konspiracija u začetku.

Tko je rekao konspiracija nije nužno rekao zajednički pothvat, nego mogućnost zajedničkog pothvata.

Koliko je štrajkova rođeno iz jednog pištolja previše u gostionici, iz slučajnog čavrljanja za aparatom za kavu?

Pogledajte pažljivo: nema nikakve dosljedne avanture, nikakvog živog revolta, nikakvog blistavog pokušaja, koji ne vuče svoje korijene u konspirativnoj dimenziji postojanja.

Spletkari koji su preuzeli upravljanje Državom užasnuti su bilo kakve sloge koja bi se našla među bićima.

Otuda i nepopustljivost posljednjih godina u pražnjenju svih fizičkih mjesta gdje se sastajemo, u njihovom zatvaranju, u njihovom nadziranju, u zatvaranju nas unutar četiri zida s vrtom ili bez njega. 

Otuda divlja osvetoljubivost, inače neshvatljiva, Države protiv partijanera.

Bilo koji smišljeni kaos je bolji od toga.

Postavljanje algoritamske transparentnosti odnosa među bićima, od pojave smartphonea i sveprisutnog računalstva, udruženih s policijskim preuzimanjem javnog prostora, izražava tu istu grozničavost.

Jer sve, u svojoj svršenoj propasti, poziva na rušenje postojećeg poretka.

Zato je tako žestoka preventivna kontrarevolucija u punom jeku, pod izlikom upravljanja epidemijom.

Nevinima će uvijek biti teško u to povjerovati.