“Rat s virusom” je rat koji se vodi protiv nas
1. Svjetski udar
Bio je to svjetski udar.
Ofenziva svih đavola, bez granica, munjevita, lateralna.
Dronovski udar na situaciju u svijetu, pod podnevnim suncem, dok su se dobri ljudi Zemlje pripremali sjesti i objedovati.
Deklaracija bez upozorenja o novom temeljnom stanju stvari, klimavom, ali spremnom stupiti na scenu.
Polovica svjetske populacije zatvorena – trenutna suspenzija svih navika, svih izvjesnosti, cijelog života.
Zatim bombardiranje, tapiserija bombi svakog trenutka – psihičkih, semantičkih, informatičkih i informacijskih.
Koje još nije prestalo.
Komunikacija je uvijek bila o ratu. Ona je rođena u tom kontekstu, ona nikad nije ni služila nečem drugom, pogotovo ne u „vremenima mira“.
Njezina istina ne leži nikada u onome što govori, već u operacijama koje provodi, i koje su također čitljive kao tajna posred lica.
Tim gore za one koji to ne vide.
Svijet koji kroz serije, romane, televizijske igre, priručnike o postajanju veličinom afirmira dvoličnost i čari obmane – želi da se vjeruje njegovoj riječi.
To djeluje groteskno.
Ali groteska se održava samo terorom.
Od tad pa nadalje, radilo se samo o zastrašivanju.
Ni to još nije prestalo.
Kao što perverznjaci mogu održavati svoje carstvo jedino pomičući sve dalje granice svojeg zlostavljanja, ova ofenziva se ne može držati pobjedničkom osim pod uvjetom da zauvijek napreduje.
„Zlo se mora učiniti svo odjednom, da oni nad kojima je učinjeno ne bi imali vremena okusiti ga“, savjetovao je Machiavelli.
U Kolumbiji, policija je otišla pogubiti suprotstavljene u njihovim prebivalištima, izravno, u korist zatvaranja.
U Indiji nedodirljive prskaju izbjeljivačem kako bi ih „dezinficirali“.
U Šri Lanki je muslimanima zabranjeno pokapati njihove mrtve „zbog koronavirusa“. A budući da njihova kremacija ne dolazi u obzir, predloženo im je da ih pokopaju negdje drugdje.
U Izraelu je odjel za borbu protiv terorizma onaj koji prati „kontakte slučajeva“, a premijer necijepljene naziva „tempiranim bombama“.
U Australiji je sredinom kolovoza 2021. policija pokrenula medijsku hajku sa svrhom pronalaženja „Covid-bjegunca“, Anthonyja Karama 1, koji nije bio na adresi predviđenoj za njegovu karantenu. On također nije baš bijele kože, nije baš Anglosaksonac i nije baš protestant. Naposljetku, policija hvata „neprijatelja javnog zdravlja broj 1“ – kako ga je označila – u hotelu nasuprot mjesta gdje živi. Vuku ga pred kamerama u bijelom kombinezonu, prije nego što ga šalju u izolaciju u zatvor.
U Italiji, kao odgovor na prosvjede protiv green pass-a, sada potrebnog za rad, vlada je zabranila sve prosvjede u gradskim centrima uz blagoslov sindikalnih središnjica. Ljudi mogu održavati sit-in u predgrađu, maskirani i udaljeni jedan metar jedni od drugih.
U Hong Kongu, Carrie Lam, predsjednica izvršne vlasti koju je opća pobuna 2019. gotovo koštala glave, osvećuje se organiziranjem „zasjeda-za-zatvorene“ u radničkim četvrtima – policija okružuje područje i kontrolira sve.
U Singapuru, nakon robotskog psa Boston Dynamicsa koji je lajao na prolaznike u svibnju 2020. da poštuju „socijalnu distancu“, sada je robot Xavier taj koji patrolira ulicama u potjeri za pušačima, uličnim trgovcima i onima koji se usude okupljati u brojevima većim od pet, kako nalažu zdravstveni propisi. Francusko ministarsko izaslanstvo „za sigurnosne industrije i borbu protiv cyber-prijetnji“ posebno se interesira za ovaj eksperiment.
U Francuskoj, u skladu s lokalnom tradicijom administrativne nehumanosti, bilo nam je zabranjeno posljednji put zagrliti naše umiruće roditelje prije nego što ih utrpamo, bez pažnje ili ceremonije, u vreće za leševe. Bez pogreba. Dođite pokupiti pepeo za dva tjedna.
U proljeće 2020. jedna stara prijateljica – stara teroristica, svakako – provodila je vrijeme dokinuto zatvaranjem s nekima od svojih susjeda, u čitanju pjesama po njihovom ukusu, po njihovim srcima, s njihovih zasebnih prozora. Nije prošlo dugo prije nego što su od stambenih suvlasnika primili pismo u kojem ih se upućuje da prekinu s tim skandalom: zabavljanjem „dok drugi umiru“!
Ovaj svijet više nema nikakve zadrške kad treba ispljunuti svoj bijes protiv svega što se još usuđuje disati – mladih, siromašnih, plešućih, bezbrižnih, nepravilnih.
Posvuda, ugnjetavanje koje nije bilo priznato kao političko, prikazuje se sada kao biopolitičko. To je vladavina ostvarene statistike.
Svugdje, vladari sanjaju o Kini.
Nitko osim njih ne sanja o njoj.
Sav ovaj teror nije ozbiljan.
To je teror okončanog svijeta koji ne želi okončati. Koji je samo ova prazna volja za trajanjem. Koji je ostavljen na milost i nemilost suviše zarazne salve smijeha.
Svijet čija se propast razotkriva svaki dan, između dvije reklame za poduzeće budućnosti i međuzvjezdana putovanja.
Teror koji upotrebljava je onaj koji osjeća.
Ljudi koji se tresu očito su odlučili zadati snažan udarac. Snažan udarac kako bi povratili svoj izgubljeni autoritet i svoje opadajuće marže.
Ali ništa ne može održivo povratiti autoritet medija i vladajućih, politike i kulture, znanosti i industrije – kapitala u svim njegovim oblicima: sav autoritet gori i ponovno gori svakog ljeta u planetarnim infernima. Utapa se i iznova se rađa sada u svakoj poplavi bez presedana i svakom krivovremenom monsunu. Zakopava se iz dana u dan ispod bujica laži koje mora na vrijeme izgovoriti kako bi nastavio živjeti.
Tehnologija neće ponuditi nikakav lijek za štetu od tehnologije.
Ovaj svijet neće moći prekoračiti svoj vlastiti leš.
Njegov veliki udarac je očajnički.
To što nije naišao na gotovo nikakav otpor dovoljno dokazuje u kojoj se mjeri više ništa ne drži čvrsto.
2. Zakletva amputiranih
Naravno, postoji prestiž terora.
Postoji aura moći koja hipnotizira.
Prvi uobraženko koji je došao, taman izašao iz Attali komisije na čije čelo je postavljen, prolazi za sfingu, a njegova nedosljednost za meštriju. Sam Staljin, ispunjavajući naslovnicu Timesa 1939., nije više na smrt pretučeno dijete s plivaćim kožicama i deformiranom rukom koje on unatoč svemu ostaje. Na suprotnom polju, Allen Dulles, čovjek američke tajne službe pod osam predsjednika, direktor CIA-e čiju je glavu imao Kennedy i koji je zauzvrat dobio Kennedyjevu glavu, odjednom više nije šepavac kakav je bio kao klinac dok je jurio žene. To vrijedi i za najmanjeg „šefa“, bilo na terenu ili u uredu. Društvena hijerarhija je hijerarhija mistifikacije. Ona je također, posljedično, hijerarhija osjetilne amputacije. Da bi mistifikacija bila kraljica, nužno je da sljepoća bude kralj. Niti jedna sekunda ovog svijeta ne bi bila moguća, kad bi se u njemu moglo egzistirati i vidjeti ono što je Kafka u njemu vidio. „Svi mi živimo kao da smo despoti. To od nas čini prosjake. […] Užasavanje od smrti samo je rezultat života koji nije ispunjen. To je izraz izdaje. […] Ovi veliki politički sastanci su na razini Café du Commerce-a. Ljudi pričaju puno i jako glasno, i to kako bi rekli što manje moguće. To je zaglušujuća tišina. Jedina stvar tamo koja je istinita i zanimljiva su poslovi sklopljeni iza kulisa, o čemu nitko ne izusti ni riječ.“ (Gustav Janouch, Razgovori s Kafkom, 1968.) Od tada, stoljeće razaranja dovoljno je ilustriralo kako je u svemu i to gotovo sam, Kafka imao pravo. Od krajnje je važnosti da svatko zadrži čvrsto zabarikadiran pristup onome što ipak doživljava. A bit ćemo itekako nadahnuti da podržavamo jedni druge u ovoj pohvalnoj sklonosti – koja nipošto ne zabranjuje pilotiranje svojom egzistencijom prema glasinama koje pobjegnu iz osuđenog podzemlja. Uostalom, amputacija nikada nije spriječila senzacije proizašle iz fantomskog uda. Prevladavajući društveni poredak više je nego ikada ovo opsjenarstvo amputiranih – objektivno, strukturalno, spontano, univerzalno opsjenarstvo. Militantnost amputacije vidljivo se proteže sve od najopskurnijih data-scientista do Elona Muska. Kao da su apsolutno morali širiti svoje zlo. Zlo koje dolazi iz daleka i čiji se loš zadah već mogao osjetiti kada je 1933. Svjetska izložba u Chicagu pod nazivom Stoljeće napretka usvojila za slogan: “Znanost otkriva, industrija primjenjuje, čovjek se prilagođava.” Izgleda da podivljali nagon da se zgazi sva razumnost čini tajni motor trenutnog tehnološkog ubrzanja. Financijska grabežljivost i želja za porobljavanjem također slijede iz toga. Dovoljno je poslušati govor Lin Junyuea, kineskog teoretičara Sezama, sustava društvenih kredita, kada objašnjava kako “da ste imali sustav društvenih kredita, nikada ne biste dobili Žute prsluke.” Dovoljno je poslušati Marka Zuckerberga, ili Yuvala Hararija, ili Billa Gatesa. Kroz njih medijska klaka slavi društveni imperativ deformiteta. Proziva ih se briljantnima, vizionarima, odvažnima, ali povrh svega inteligentnima. Njihov uspjeh svjedoči tome. Ali ne: oni su samo prepredeni. U srži, sav se njihov uspjeh sastojao u izdavanju njihove prepredenosti za inteligenciju. Previše bi im se priznalo njihovim oslikavanjem u nove Sotone, osim kako bi se prepoznalo da ono što karakterizira Đavla nije ništa fascinantno: banalna sramotnost, obična privacija bića. Ono što im daje ozračje vanzemaljskih bića ne dolazi od superiornosti, već od intimnog defekta. Ako moraju pod svaku cijenu “poboljšati ljudsko biće”, to je zato što ga poznaju samo kao bogalja, te kako bi tu amputaciju učinili konačnom. Ako se toliko aktiviraju, to je zato što drže svoj nedostatak neprimjetnim, te kako bi ga pretvorili u moć. Praznina koju imaju u srcu čini ih nezasitnima. Ništa im ne može dati osjećaj stvarnog življenja. Otuda njihova opsesija upravljanjem životima drugih. To su insecure over-achievers, nadmašivači koji ne znaju gdje žive – i to jedno od tog zbog ovog drugog. Oni to štoviše dragovoljno priznaju, u privatnosti. U ovome, njihova se prepredenost razvila u mjeri njihovog nedostatka. Sva njihova opsesija oko mozga, spoznaje i neurona ništa ne pomaže: inteligencija ima svoje sjedište u srcu – to se oduvijek znalo. Inteligencija prolazi kroz mozak, kao što prolazi kroz trbuh, ali njezino obitavalište je srce. Jer srce je sjedište sudjelovanja u svijetu, dispozicije da se njime bude dirnut i da ga se dodirne zauzvrat.
Njihova strast da unište svijet pod izgovorom njegove ponovne izgradnje od vrha do dna dolazi odatle: od amputacije koju imaju u srcu.
Nije im dovoljno što su ugrabili svo bogatstvo, nužno je također da ih bezbrižnost onih koje su razvlastili revoltira.
Njihova ogorčenost prema siromasima je beskonačna.
Da se siromasi još uvijek usuđuju živjeti, sastajati se, pa čak i zabavljati, dovoljno je da im pokvari posjedovanje svijeta.
Nije dovoljno što su se okružili osobnim sigurnosnim službama: oni iznutra i dalje paničare zbog uvijek mogućeg kolapsa – kako bi se, tada, oni zaštitili od svojih zaštitara?
Njihovi snovi samo su dugi niz worst-case scenarios.
Oni žive u strahu od svojih vlastitih nedjela.
Nikada nam neće oprostiti ono što su nam učinili.
Poput egzorcizma, oni umnažaju projekte data for good, samite tech for good. Oni žele vjerovati da su ovdje “za dobro” i “za ozbiljno”, ti jadnici.
Da to jest slučaj, ne bi imali nikakvu potrebu to tako rastrubiti – bilo bi očito.
U ovom trenutku, bilo bi naivno pitati se jesu li u konspiraciji, tih 1% koji drže 48% svjetskog bogatstva, koji svuda posjećuju istu vrstu škola, mjesta i ljudi, koji čitaju iste novine, podliježu istim modama, kupaju se u istim diskursima i u istom osjećaju svoje nasljedne superiornosti.
Očito udišu isti zrak.
Očito konspiriraju.
Za to čak ne moraju ni kovati zavjere.
“U svoj iskrenosti, procjenjujemo da ne može postojati ništa opasnije od društva u kojem psihopati dominiraju, definiraju vrijednosti, kontroliraju sredstva komunikacije […] Pretvorit će nas u pacijente.” (Philip K. Dick, Klanovi Alfinog mjeseca, 1964.)
3. Jasnoće terora
Opruge sadašnjosti u svom su temelju dječje.
Da bismo njima potpuno ovladali, dovoljno je ne zaboraviti ono što već znamo. Da ne čekamo da priznanja vladajućih dođu odobriti naše percepcije.
Sva potreba za dokazom je bezgranična. Osuđena je na neutaživost. Dokaz dokaza uvijek izostaje, i tako unedogled. Odnos prema svijetu je taj koji izmiče, a ne zahtjev koji mu je upućen.
Rekavši to, vidjet će se da što se tiče ovog svijeta i njegovih “tajni”, sve je napisano. Sve je rečeno. Dovoljno je potražiti na pravom mjestu i u njih povjerovati.
Učinak šoka, učinak udara protivničke ofenzive, učinak koji traži teror je da nas odsiječe od svega što intimno poznajemo.
Da izgubimo nit svake sigurnosti.
Da izgubimo oslonac.
U tome je pravi great reset.
U 1950-ima, pod izlikom razabiranja kako “komunisti” obavljaju “ispiranje mozga” i kako uspijevaju izvući priznanje iz mađarskog kardinala ili preobratiti američke zarobljenike iz Korejskog rata, CIA se bacila u ogroman program kako bi rafinirala svoje tehnike psihološkog mučenja. Došli su do zaključka da postoji nešto još bolje od elektrošokova i još bolje od LSD-a: postoji sindrom “DDD” za Debility, Dependency, Dread (Iznurenost, Zavisnost, Strepnja). Dovoljno je izolirati ljudski subjekt, obustaviti sve njegove navike i ispuniti ga strahom kako bi izgubio svaki kontakt sa samim sobom, kako bi ga se depersonaliziralo i moglo oblikovati po želji. To je tip tehnika koje se velikodušno pripisuju “sektama”, ili koje se prakticiraju u “menadžmentu putem mentalne manipulacije”.
“Rašireno je mišljenje da je fašistički teror u modernoj povijesti bio samo efemerna epizoda koja je sada, srećom, iza nas. Ne mogu dijeliti to mišljenje. Vjerujem da je teror duboko ukorijenjen u samim tendencijama moderne civilizacije, a posebno u strukturi moderne ekonomije. […] Suvremeni sustav terora u biti se svodi na atomizaciju pojedinca. Mi drhtimo pred mučenjima nanesenim ljudskim tijelima; ali ne bismo trebali biti ništa manje užasnuti prijetnjom umovima ljudi. Teror ostvaruje svoj rad dehumanizacije potpunom integracijom stanovništva u kolektive; on cilja oduzeti ljudima psihološka sredstva izravne komunikacije među sobom, usprkos – ili radije zbog – goleme komunikacijske aparature kojoj su izloženi. Pojedinac u situaciji terora nikada nije sam i uvijek je sam. On otupljuje i postaje tvrd ne samo prema svom bližnjem, nego i prema samom sebi; strah ga lišava njegove sposobnosti za spontanu emocionalnu i mentalnu reakciju. Razmišljanje postaje glup zločin; ono ugrožava njegov život. Neizbježna posljedica je da se glupost širi poput zarazne bolesti među teroriziranim stanovništvom. Ljudska bića tada žive u stanju stupora – u moralnoj komi.” (Leo Löwenthal, “Atomizacija čovjeka terorom”, 1946.)
Čini se da bi otkrivanje nekakve veze između ovog opisa i onoga što proživljavamo bilo konspirativno. Nego, nikada nije dobro potisnuti savršeno jasnu percepciju. Čopor pasa čuvara može slobodno lajati, rugati se, pjeniti. Ne samo da mi znamo stvari koje oni ne žele znati, već mi ne ignoriramo k tome da je „svijet kompleksan” – što tako uživaju ponavljati oni koji hoće infantilizirati svoje sugovornike, ali koji se, ovom šupljom formulom, samo izuzimaju od svakog oblika hrabrosti. Hrabrosti, na primjer, da se zauzme jasan stav u odnosu na tekuće operacije i svijet koji dizajniraju. Ne postoji samo epistemologija metoda; postoji također i epistemologija vrlina. Da, „odnosi moći su namjerni, a ne subjektivni”; da, postoji „implicitni karakter velikih anonimnih strategija, gotovo nijemih, koje usklađuju govorljive taktike”; da, radi se o otkrivanju „linije sveopće sile koja nadilazi lokalna sučeljavanja i povezuje ih”; i ne, ne zamišljamo si da ćemo jednog dana protjerati štab koji predsjeda nad svim protivničkim strategijama. Ali ovih nekoliko teza Michela Foucaulta ne može služiti kao vade-mecum za sofisticirane kukavičluke. Svijet tako neprijateljski nastrojen kao ovaj koji se naviješta ne događa se sam od sebe. Stvoren nam je, stvara nam se više nego ikad, svijet iza leđa. Sama činjenica da imamo jedan svijet, a ne nekoliko – i posvuda taj isti svijet, sve opustošeniji, sve izlizaniji i osrednjiji, sve globaliziraniji, a opet svaki dan sve skučeniji – plod je usklađenog napora. Mnogo stvari se događa naravno i samo od sebe, bez svjesne volje onih koji u njima sudjeluju, te prirodno idu u smjeru onih koji nam, sami, žele hotimice napraviti taj svijet iza leđa. I to u biti jest kompleksno, ali nimalo ne umanjuje njihovo postojanje ni zloćudnost njihovih operacija. Eric Schmidt, prešavši s predsjedanja Googleom na predsjedanje Komisijom nacionalne sigurnosti za umjetnu inteligenciju, se u veljači 2020. u New York Timesu mogao itekako zabrinuti oko činjenice da bi Silicijska dolina mogla izgubiti “tehnološki rat” protiv Kine zbog nedovoljne digitalizacije života u Sjedinjenim Državama. Doduše, to da kineska umjetna inteligencija buja zahvaljujući oceanu dnevnih podataka koje dostavlja prisilna kibernetizacija zemlje ostaje samo argument u korist dobro definiranog projekta moći. Taj je projekt, i ništa drugo, ono što implicira da nas se obveže da živimo, što je više moguće, online. Kao što je dobro primijetilo izvješće spomenute komisije iz svibnja 2019.: „Potrošači prelaze na kupnju online kada je to jedini način da dobiju ono što žele.” Otuda korisnost, na primjer, zatvaranja. Oni koji imaju sav interes u tome da nas zaključaju u svoj svijet i odsijeku od svakog izlaza su, konkretno, naši neprijatelji. Što će reći, ljudi koji rade protiv nas, ljudi koji nam zasigurno ne žele dobro. Eto, to je neprilična jednostavnost s kojom bi nas prevaranti “složenog svijeta” htjeli zavesti – jer ona otkriva užasnu jednostavnost njihove pozicije.
Kao i svaki povijesni prijelom, protekle dvije godine proizvele su svojevrsni potres u našim životima. One su im redizajnirale krajolik. Društveni pritisak, namjerno pojačan, učinio je da popuste slučajna prijateljstva. On je također odredio razdore koje nismo ni slutili te izrodio najelementarnije, najdublje ortaštvo, bez pripreme.
Ako o tome mirno razmislimo, složit ćemo se da ništa od ovoga nije tako slučajno.
Udaljenosti koje su se tu prozivale postojale su i prije.
Taj-i-taj je više brinuo o tome da izgleda pametno nego o bilo čemu drugom, nije mogao ne diviti se uspjehu, ne referirati se na normalnost, ne željeti biti cool, ne strepiti nad svojim društvenim kreditom.
Posvuda, gradijent gluposti slijedi gradijent nihilizma.
Situacija djeluje kao razotkrivatelj unutarnjih pukotina bića, baš kao što ovaj koronavirus služi razotkrivanju kroničnih bolesti tako primjerenih ovoj civilizaciji.
Pričalo se o posljednje dvije godine kao o velikoj zbrci umova.
Ali postoji svojevrsna zbrka koja neposredno prethodi prosvjetljenju.
Za one koji su voljni vidjeti, protekle dvije godine mogu proizvesti veliku jasnoću.
Za one spremne raskrčiti, polje je otvoreno.
Za one koji vjeruju da vladajući daju sve od sebe unatoč svojoj nesposobnosti i birokraciji koja ih okružuje,
Za one koji ne čuju bezdani cinizam koji se podsmjehuje iza svih zvučnih proklamacija humanizma i dobrih osjećaja,
Za one koji preferiraju zaboraviti da eugenika, kolonizacija, dresura populacija ili Zaklada Rockefeller nisu nikada išli ni za čim drugim nego za “dobrobiti čovječanstva”,
Za one koji iskreno vjeruju da možemo “činiti dobro drugima” bez da započnemo namećući im našu definiciju dobra i našu drugost,
Za one koje ne prođe nikakva jeza u otkriću fotografije grčkog veterinara koji je postao izvršni direktor Pfizera kako nosi crnu masku s natpisom “Science will win”,
Za one koji vjeruju, štoviše, da “znanost” postoji negdje kao strogi i dobroćudni tatica, a ne kao bojno polje gdje su paradigme kontinuirano napadane, izazivane i u konačnici obarane,
Za one koji radije ignoriraju, iz ponosa, udobnosti, otupjelosti ili ležernosti, nakon punog stoljeća izoštravanja propagande i umijeća komunikacije, da je istina već bila društveno mrtva i pokopana 1914.,
Za one koji još raspravljaju, među ovcama, nema li pastir nekakav plan za njihovu glavu unatoč svoj brizi koju im pruža,
Za one koji nerado dodjeljuju svojim gospodarima nečasne namjere, iz straha da ne vide kako im se zauzvrat ruši mali dvorac laži koji konstituira njihovu vlastitu društvenu egzistenciju,
Za one koji misle da su toliko lukavi da prkosnim tonom ponavljaju ludosti koje je vladino trolanje3 osmislilo za njih,
Za one koji su si dopustili da ih preuzme apatija i unutarnja rezignacija pred ofenzivom sa svih strana kojoj je proglašavanje “svjetske pandemije” dalo mig,
Za one koji spavaju na svojim ušima dok predsjednik, koji je dobro proučio svog Machiavellija, tvrdi da si pod krinkom “sanitarne propusnice” preoblikuje političko tijelo po svom ukusu – ne, vladati ne znači planirati i ne znači više služiti, to je svakako “učiniti da se vjeruje”, kako je rekao Richelieu, ali prije svega “vladati znači onemogućiti vašim podanicima da vam naškode pa ni da o tome razmišljaju” (Machiavelli, Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija),
Za one čija politika je da ništa ne uzimaju k srcu, da ništa ne uzimaju za ozbiljno, da se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo,
Za one koji se ne osjećaju pozvanima da odgovore svom koncentriranom zlu koje nam je naneseno ovih posljednjih godina,
Za one koji mirno prihvaćaju potpunu kontrolu kao uvjet za “ponovno stjecanje slobode”,
Za one koji se pokoravaju svim izmišljenim pravilima od jučer, a nimalo nadi “povratka u normalu” koji, upravo iz tog razloga, nikada neće doći,
Za one koji se ne zadovoljavaju samo pokoravanjem ponižavajućim obvezama, već i dodatno teoretiziraju o njihovoj nužnosti,
Za one koji vjeruju da u povijesti postoje zagrade kao u rečenicama i ohrabruju se govoreći si da će se one uskoro zatvoriti s “pobjedom nad virusom”,
Za sve njih, mi ne možemo učiniti ništa.
Naposljetku, bludnja također pomaže.
© Éditions du Seuil, siječanj 2022. Originalni tekst moguće je kupiti na poveznici: Manifeste conspirationniste
Hvala puno na prevodu, željno iščekujem nastavak!