Manifest zavjerenika – sadržaj i uvod
Manifest zavjerenika (izvorno: Manifeste conspirationniste) tekst je anonimnih autora koji je u siječnju 2022. objavila francuska izdavačka kuća Éditions du Seuil. Tekst je nastao kao odgovor na političke odluke i događaje u protekle dvije godine obilježene masovnim društvenim i medicinskim eksperimentima politički opravdavanim kao sredstvima “borbe protiv virusa” i pokušaj je da im se pruži povijesni i političko-ekonomski kontekst.
Kao takav, tekst je jedan od rijetkih koji zadržavaju strogost analitičkog pristupa u bacanju kritičkog svjetla na funkcioniranje ideologije danas te, prema mišljenju prevoditelja i urednika ovog web-mjesta, predstavlja neizostavnu literaturu za one koji žele razumjeti svoj položaj kao onaj političkog subjekta.
Tekst će biti prevođen i objavljivan periodično u dijelovima pod kategorijom Stvarna politika – Manifest zavjerenika. Originalni tekst na francuskom možete pronaći na www.seuil.com.
I’ll play it first and tell you what it is later.
Miles Davis
Mi smo teoretičari zavjere, kao i svi razumni ljudi sada. Zadnje dvije godine kako su nas vozali i kako smo se informirali, imali smo svu potrebnu distancu za razlučiti „istinito od lažnog“. Smiješna samotestiranja koja smo tobože trebali vršiti poslužila su, kratko i jasno, tome da pristanemo na naše vlastito zatvaranje i da nas pretvore u naše vlastite tamničare. Njihovi tvorci trenutno čestitaju sami sebi. Inscenacija smrtonosne globalne pandemije, „gore od Španjolske gripe 1918.”, doista je bila inscenacija. Dokumenti koji o tome svjedoče od tada su procurili, što će se vidjeti u nastavku. Svi zastrašujući modeli bili su pogrešni. Ucjena bolnice-pred-pucanjem također je bila samo ucjena. Popratni spektakl privatnih klinika, gotovo besposlenih i povrh svega, daleko od bilo kakve rekvizicije, bio je dovoljan da to potvrdi; ali ustrajnost, od onda, u demontiranju bolnica i njihovih kadrova pruža definitivan dokaz. Bijesna odlučnost da se otkloni svaki tretman koji nije uključivao eksperimentiranje s biotehnologijama na cijelim populacijama, svedenima na položaj zamoraca, bila je pomalo sumnjiva. S kampanjom cijepljenja u organizaciji ureda McKinsey i „zdravstvenih propusnica“ nešto kasnije, brutalizacija javne rasprave poprima svoj puni smisao. Ovo je bez sumnje prva smrtonosna epidemija u čije postojanje ljude treba uvjeriti. Čudovište koje napreduje prema nama već dvije godine nije, za sada, virus okrunjen proteinom, nego tehnološko ubrzanje obdareno s proračunatom moći trganja. Svaki dan svjedočimo pokušaju realizacije dementnog transhumanističkog projekta konvergencije NBIC tehnologija (Nano-Bio-Info-Kognitivnih). Ova utopija potpunog preuređenja svijeta, ovaj san optimalne kontrole društvenih, fizičkih i mentalnih procesa više se čak ne trudi ni prikriti. Nije bilo nikakve dvojbe oko nametanja – kao lijeka za virus potekao od eksperimentiranja radi zadobivanja funkcije unutar okvira „bioobrambenog“ programa – drugi biotehnološki eksperiment kojeg provodi laboratorij čiji si medicinski direktor pripisuje „hakiranje softvera života“. Čini se da je „uvijek više istog“ posljednje, slijepo načelo svijeta koji ih više nema. Nedavno je jedan od onih brini-o-sebi novinara koji nastanjuju pariške redakcije ispitivao donekle iskrenog znanstvenika o temi podrijetla SARS-CoV-2. Potonji je morao priznati da je groteskna bajka o ljuskavcu sve više gubila temelje pred hipotezom o petljanju od strane određenog P4 laboratorija. Novinar ga je potom pitao „ne riskira li se time dovođenje vode na mlin teoretičara zavjere”. Problem s istinom, od sada, je da daje rezona zavjerenicima. Tu se nalazimo. Bilo je krajnje vrijeme da se lansira komisija stručnjaka kako bi se stalo na kraj ovoj herezi. I da se povrati cenzura.
Kad sav razum napusti javni prostor, kad gluhoća poraste, kada propaganda učvrsti svoju omču s ciljem forsiranja općeg zajedništva, potrebno je povući se. To je ono što radi zavjerenik. Treba početi od svojih intuicija i baciti se u istraživanje. Pokušati razumjeti kako smo došli ovdje, i kako izaći iz ove male kolotečine u dimenzijama jedne civilizacije. Tražiti suučesnike i suprotstavljati se. Ne miriti se s tautologijom postojećeg. Ne bojati se niti nadati, već mirno tražiti nova oružja. Žestina svih vladajućih prema zavjerenicima dovoljno dokazuje koliko im se stvarnost opire. Izum propagande od strane Svete Stolice (Congregatio de propaganda fide ili Kongregacija za širenje vjere) 1622. godine nije protureformaciji donio ništa dobro u dugom roku. Diskreditacija zanovijetala naposljetku je apsorbirala njihovo zanovijetanje. Koncepcija života koju imaju inženjeri ovog društva očito je tako plosnata, tako nepotpuna, tako pogrešna da ne mogu nego podbaciti. Uspjet će samo devastirati svijet još malo. Zato je u našem vitalnom interesu da ih otjeramo ne čekajući da podbace.
Postupili smo stoga kako bi postupio bilo koji drugi teoretičar zavjere: bacili smo se u istraživanje. Ovo je ono što izvještavamo. Ako se usuđujemo to objaviti, to je zato što vjerujemo da smo došli do nekoliko zaključaka koji mogu osvijetliti ovo doba oštrim i istinitim svjetlom. Uronili smo se u prošlost da bismo razjasnili novo, kad nas je sva aktualnost nastojala zaključati u labirint svoje vječne sadašnjosti. Bilo je nužno ispričati drugu stranu suvremene povijesti. U početku, to je bilo pitanje ne dopuštanja paljbi i panici vladajuće propagande da dopre do nas. Priviknuti se na novi poredak stvari predstavlja tada glavnu opasnost, koja uključuje i postajanje njegovom papigom. Strahovanje od epiteta “teoretičar zavjere” dio je toga. Debata se ne vodi između zavjereništva i anti-zavjereništva, već unutar zavjereništva. Naše neslaganje s braniteljima postojećeg poretka ne odnosi se na tumačenje svijeta, već na sam svijet. Mi ne želimo svijet na čijem montiranju rade – svoje skele, štoviše, mogu zadržati za sebe. To nije pitanje mišljenja; to je pitanje nekompatibilnosti. Mi ne pišemo da bismo uvjerili. Već je itekako prekasno za to. Pišemo da naoružamo svoju stranu u ratu koji se vodi nad tijelima s dušama kao fokusom – rat koji zasigurno nije između virusa i „čovječanstva“ kako bi to htjela spektakularna dramaturgija. Mi stoga imamo zadatak istinu učiniti „upravljivom poput oružja“, prema Brechtovom savjetu. Poštedjeli smo se demonstrativnog stila, fusnota, sporog napredovanja od hipoteze do zaključka. Ograničili smo se na komade za paljbu i streljivo. Dosljedno zavjereništvo, koje ne služi kao ukras nemoći, zaključuje o nužnosti konspiriranja, jer ono s čim smo suočeni izgleda prilično odlučno da nas zgnječi. Ni u jednom trenutku si nećemo dopustiti da sudimo o načinu na koji svatko može, u ovim vremenima, upotrijebiti svoju slobodu. Držat ćemo se rastakanja najglomaznijih mentalnih okova. Ne tvrdimo da je dovoljna jedna knjiga da se riješimo nemoći, ali sjećamo se također da nas je nekoliko dobrih knjiga koje su nam se našle na putu poštedjelo podosta robovanja. Posljednje su dvije godine bile izazovne. Bile su to za sve razumne ljude, te one osjetljive na logiku1. Činilo se kao da je sve rađeno da nas se izludi. Bila su potrebna neka čvrsta prijateljstva da bismo mogli podijeliti ono što osjećamo i ono što mislimo – naše zaprepaštenje i naš revolt. Izdržali smo ove posljednje godine zajedno, tjedan za tjednom. Logično, istraživanje je uslijedilo. Ova knjiga je anonimna jer nikome ne pripada; pripada pokretu društvene disocijacije koja je u tijeku. Ona prati ono što će se dogoditi – za šest mjeseci, za jednu godinu ili za deset. Bilo bi sumnjivo, osim što bi bilo nerazborito, kada bi se autorizirala s imenom ili nekoliko. Ili kada bi služila bilo kakvoj slavi. “Razlika između istinite misli i laži sastoji se u tome što laž logički treba mislioca, a istinita misao ne. Nitko nije potreban da bi se začela istinita misao. […] Jedine misli za koje je mislilac apsolutno neophodan su laži.” (Wilfred R. Bion, Pažnja i tumačenje, 1970.)
© Éditions du Seuil, siječanj 2022. Originalni tekst moguće je kupiti na poveznici: Manifeste conspirationniste
- « …les gens sensibles, et sensibles à la logique » (sensible – razuman, osjetljiv) – neprevodiva dvoznačnost riječi u francuskom jeziku [↩]
