Karakter i analni erotizam (1908.) – pregled eseja

U svakodnevnom govoru moguće je čuti da se za nekoga kaže kako posjeduje “analni karakter” ako ga obilježava pretjerana rigidnost u navikama, sitničavost i tvrdoglavost. Kako opravdati taj neobičan epitet? Freud je razvoj i promjene osobnosti povezao s premještanjem libida između erotogenih zona u svoja “Tri eseja o teoriji seksualnosti” iz 1905., gdje kao jedan od razvojnih stadija navodi i “analni stadij”. U ovom kratkom eseju, napisanom tri godine kasnije, on dovodi u vezu određene karakterne crte osoba koje susreće u svojoj praksi sa specifičnim funkcioniranjem analnog područja u njihovom djetinjstvu.

Freud kao najistaknutije izdvaja tri karakterne crte: urednost, štedljivost i tvrdoglavost. Ove karakterne crte moguće je dovesti u vezu s nizom ostalih osobina: “urednost” može podrazumijevati brigu o tjelesnoj čistoći, kao i savjesnost u izvršavanju svakodnevnih dužnosti, pouzdanost. Štedljivost u prenaglašenom obliku može prerasti u gramzljivost, škrtost; tvrdoglavost u prkos, a potom i bijes i osvetoljubivost.
Freud primjećuje da vlasnici kombinacije ovih osobina dijele neke zajedničke osobitosti u svojim ranim godinama; U pravilu im je bilo potrebno više vremena da kao djeca prevladaju infantilnu incontinentiu alvi (fekalnu inkontinenciju), te čak i u kasnijem djetinjstvu doživljavaju izolirane slučajeve zakazivanja te funkcije. Oni kao mala djeca odbijaju prazniti svoja crijeva kada ih se posjedne na kahlicu, jer izvlače dodatni užitak u defekaciji; te čak i u nešto kasnijim godinama doživljavaju užitak u zadržavanju stolice i prisjećaju se (iako češće u vezi svoje braće i sestara) korištenja ispuštenog izmeta u igri.
Dakle, seksualna konstitucija takvih pojedinaca pretpostavlja izraženu erotogenost analnog područja. Budući da su navedene slabosti i posebnosti odsutne u odrasloj dobi, Freud zaključuje da se tri navedene karakterne crte mogu dovesti u vezu s iščezavanjem analnog erotizma. Freud je ranije, u svoja Tri eseja pokazao kako je čovjekov spolni nagon složen, te kako ‘spolnom uzbuđenju’ pridonose periferna uzbuđenja određenih dijelova tijela (genitalije, usta, anus, uretra), takozvane “erotogene zone”. Tijekom razdoblja života koje naziva razdobljem “seksualne latencije” (od kraja pete godine do prvih manifestacija puberteta), u umu se, na štetu uzbuđenja koja proizlaze iz erotogenih zona, formiraju reakcijske-tvorbe ili protusile poput srama, gađenja i moralnosti, te se podižu kako bi se suprotstavile aktivnosti spolnih nagona. Iščezavanje analnog erotizma je objašnjeno upravo činjenicom da se radi o

“…jednom od dijelova nagona koji je, tijekom razvoja i u skladu s odgojem i obrazovanjem koji zahtijeva naša sadašnja civilizacija, postao neiskoristiv za seksualne ciljeve.”.

Freudov zaključak, koji u ostatku teksta nastoji poduprijeti argumentima, jest da su tri karakterne crte – urednost, štedljivost i tvrdoglavost – prvi i najredovniji rezultati sublimacije analnog erotizma. U ostatku teksta on ih obrazlaže i povezuje s njihovim izvorima.
Urednost, čistunstvo i pouzdanost – u ovim crtama Freud vidi reakcijske-tvorbe podignute upravo protiv zanimanja za nečisto i uznemirujuće, za ono što ne bi trebalo činiti dio tijela. Tvrdoglavost se kod djece prvi puta jasno očituje u njihovom odbijanju defekacije kada se od njih to očekuje, a njihova tvrdoglavost se tradicionalno razbijala upravo udarcima po stražnjici. S tim u vezi, prkos se u različitim kulturama i razdobljima izražava na sličan način, pozivom onome protiv koga je usmjeren da nas “poljubi u guzicu”, kao i samim pokazivanjem iste. Freud, nadalje, nalazi čvrstu vezu između defekacije i štedljivosti, to jest, novca. Kao indikativne navodi pozitivne ishode psihoanalitičkog liječenja neurotičara s dugotrajnim simptomima konstipacije, koji bi sa svim njegovim vezama uspjeli privesti svijesti svoj ‘novčani kompleks’. Veza između novca i izmeta, prljavštine, nije evidentna samo u svakodnevnom govoru, gdje se one koji se prečvrsto drže svog novca ili njegovog stjecanja naziva “prljavima” ili “pokvarenima”¹, već ima dugu povijest u mitovima, bajkama, praznovjerjima, nesvjesnim mislima i snovima. Freud ovdje navodi motive narodnih bajki i legendi prema kojima se đavolje zlato pretvara u izmet (usporedi: priča o kralju Midi), razne životinje koje defekacijom ispuštaju zlatne novčiće (dukate)² i sl. Štovanje poganskog boga novca, koje se spominje u Novom zavjetu, ovdje je također znakovito:

“Doista, čak prema drevnoj babilonskoj doktrini, zlato je ‘izmet Pakla’ (Mamon = ilu manman).”

Neuroza, stoga, uzima riječi u njihovom izvornom (dvo)smislu. Freud ističe kako je moguće da je ovu identifikaciju zlata s izmetom potaknuo upravo kontrast između najvrjednije i najbezvrjednije supstancije poznate čovjeku – one koje u njegovoj imaginaciji nikad nije dosta i one koja se mora otkloniti pod svaku cijenu. Okolnost koja dodatno doprinosi ovom poistovjećivanju u neurotskoj misli je činjenica da se interes za novac i zaradu koji je bio odsutan u djetinjstvu pojavljuje u kasnijoj dobi, čime ranija pobuda na analni erotizam nalazi novi cilj na koji može prijeći³. Ovaj kratak esej Freud zaključuje u nadi da će psihoanalitička praksa rasvijetliti i ostale veze između karakternih crta i nagonskih pobuda te čitatelju pruža ključ za njihovo razumijevanje:

“…trajne karakterne crte su ili nepromijenjeni produžetci izvornih nagona ili sublimacije tih nagona ili reakcijske tvorbe protiv njih.”

1. filzig (ger.) – prljav, pokvaren, sitničav, škrt [↩]
2. izvorno: Dukatenscheisser (ger.) [↩]
3. Freud iznosi zanimljivu zamjedbu ovdje, tvrdeći da ljudi koji su zadržali erotogeni karakter analne zone u odrasloj dobi (poput određenih homoseksualaca) neće ispoljavati gorenavedene “analne” karakterne crte [↩]