Marx uz Freuda – dijalektika odnosa žudnje i jouissancea
Sastanak započinje pojašnjenjem transpozicije Realnog spolne razlike s individualne na kolektivnu razinu, razinu klasne borbe na primjeru koji je ponudio Claude Lévi-Strauss u “Strukturalnoj antropologiji” – onom plemena Winnebago i dvije suprotstavljene koncepcije formacije sela. O iluziji objektivnog pogleda: Realno kao minimum jaza koji odvaja dvije koncepcije stvarnosti.
U čemu se sastoji radikalnost frojdovske subverzije? “Stvarnost” nije ono što konstituira razlog za naše potiskivanje – ona jest naše “potisnuto”. Čitanje Marxa uz Freuda, ali u distinkciji prema frojdovskom marksizmu Frankfurtske škole: o nemogućnosti revolucije bez revolucije subjekta. Kapitalistički diskurs i jouissance – iluzornost računanja s “viškom užitka”. O dijalektici odnosa žudnje i jouissancea – što je došlo prije?
Kako se jouissance civilizira? Prelazak jouissancea na govor kroz djetetovo hvatanje za majčinske označitelje – jezik kolonizira tijelo, ali uvijek uz ostatak, objet petit a, čime se otvara mogućnost žudnje kao odvoda za taj jouissance. Ostatak – ono što jezik ne može zahvatiti, što pruža otpor – je trag onoga što Lacan zove “faličkim jouissanceom“. “Spolna razlika” – neizreciva, jer je upravo čine dva tipa odnosa prema jeziku, označeni Lacanovim formulama seksuacije (kao u slučaju plemena Winnebago).
Jouissance – gdje ugoda prelazi u neugodu. Diskusija odnosa koncepta jouissancea prema Freudovoj teoriji. Je li frojdovsko načelo ugode suprotstavljeno načelu stvarnosti? Freudov nagon smrti kao ono što daje protutežu ugodi, “s onu stranu” načela ugode: Zašto činimo stvari protiv svojih izravnih interesa? Freudov primjer dječje igre fort/da i Lacanova interpretacija: oscilacija između subjekta žudnje koji se rađa iz odsutnosti majke i subjekta (podčinjenog) jouissanceu. Jouissance i žudnja kao eksces i manjak nikada ne koincidiraju, ne ispunjavaju jedno drugo, jer su dvije strane iste ravnine – topologija Möbiusove trake. O psihoanalitičkoj intervenciji – što sa simptomom? Zašto se ne može intervenirati izravno nad jouissanceom, već samo nad žudnjom? Lacanova dijalektika odnosa jouissancea i žudnje – za subjekta žudnje, žudnja je tu od samog početka, jer je primordijalni jouissance naknadno rekonstruiran kroz govor kao njena nužna logička pretpostavka.
Lacan kao čitatelj Marxa – mogućnost promišljanja individualne dimenzije: subjekt bez supstancije/ podijeljeni subjekt. Ublažavanje izostanka društvenih veza danas: lažni osjećaji pripadanja istoj zajednici (npr. kod sportskih utakmica, masovnog praćenja televizijske emisije i sl.). Obnova društvenih veza kao izazov psihoanalize.
O suočavanju sa svojim Realnim: dijalektika subjekta i istine u registrima Realnog, Simboličkog i Imaginarnog. Doticanje Realnog i pojava tjeskobe – manjka manjka. O suočavanju s “prljavom vodom” svog jouissancea. Što je istina? Paradoksi jezika: Jezik u srži laže, jer dolazi zamijeniti nešto što cilja, a ne može dokučiti. Semblant u trostrukoj ulozi – laži/ mjesta ulaska istine/ mogućnosti pristupa Realnom.
Fantazija: okvir, čep za rupu Realnog – ono što uvjetuje pristup žudnji. Realno kao minimalna razlika između različitih Weltanschauungs, različitih svjetonazora (dakle, fantazija) – imaginarnost konkurencije među bićima. O iluziji objektivnosti u znanosti i drugdje. “Kad jaganjci utihnu” i Hannibal Lecter kao filmski imaginarni predstavnik lakanovskog psihoanalitičara.
