Pristupanje konceptu Realnog u lakanovskoj psihoanalizi
Razrada Lacanovog predavanja “La Troisième” i koncepta Realnog u lakanovskoj psihoanalizi – Realno kao nemoguće (ono što ne može biti niti zamišljeno niti simbolizirano).
Christian Dubuis Santini govori o razlici između Lacanovog Realnog i “realnog” (“stvarnog”) znanosti koje se u suštini temelji na matematici: Lacanovo Realno kao nedostupno znanosti, jer je nepredstavljivo, dok znanost operira putem reprezentacije, predstavljanja. Nesvjesno kao preeminencija Simboličkog nad Realnim (ono nameće svoj zakon Realnom).
Pristupanje Realnom u kontekstu grafičke umjetnosti: “Što je umjetnost?”
Dijalektika odnosa percipijenta i perceptuma – opažatelj uvijek već prisutan u onome što opaža. Christian Dubuis Santini razvija logiku reprezentacije u umjetnosti: Coubertovo Podrijetlo svijeta kao vrhunac, kraj umjetničke reprezentacije – umjetnost kao mjesto nepredstavljive “svete” stvari (Kazimir Maljevič i Marcel Duchamp). Realno u kontekstu grafičke umjetnosti – “Slovo je stvar” – grafika kao dijalektika: vidljivo/čitljivo i vidljivo.
Hegelova logika i Realno – identitet kao apsolutna kontradikcija: Lacanovo čitanje kartezijanskog cogita. Od hermeneutike do strukturalizma: Zašto psihoanaliza nije hermeneutika? Lakanovski subjekt između iskaza i kazivanja – o prodorima Realnog u “stvarnost”.
Christian Dubuis Santini govori o novinarskom laksizmu i lošem imenovanju stvari. O psihoanalizi kao disciplini koja se bavi onime što ne radi, ne funkcionira. Lacanova formula fantazije u odnosu percipijent/ perceptum: naša “stvarnost” u prostoru zakrivljenom našom žudnjom – kao uvijek već upisana u same stvari koje vidimo.
Koncipiranje “objet petit a“: Freudovi razvojni stadiji i parcijalni objekti – dojka, izmet, falus; te Lacanov dodatak: pogled i glas (filmski primjeri kod Alfreda Hitchcocka). O funkciji pogleda kao objekta – biti viđen od strane imaginarnog Drugog. O filmu Marguerite (X. Giannoli) i glasu kao objektu.
