O psihoterapiji (1905.) – pregled predavanja
Ovaj tekst je kratak pregled Freudovog predavanja održanog u Beču, 12. prosinca 1904., i trebao bi poslužiti kao neka vrsta početne točke za upoznavanje sa psihoanalizom, njegovim revolucionarnim terapijskim postupkom. Unatoč stoljetnoj prisutnosti Freudovog lika i djela u gotovo svim aspektima suvremene kulture, on je jedan od istraživača čije otkriće i danas nailazi na jednaki otpor i nerazumijevanje s kojima se suočavalo i u njegovo vrijeme. Freud ovim predavanjem pokušava svojem terapijskom postupku omogućiti znanstveno priznanje, uklanjajući jednu po jednu – uobičajene predrasude i prigovore koji mu se stavljaju na teret.
“Mnogim liječnicima, čak i danas, psihoterapija izgleda kao proizvod modernog misticizma i u usporedbi s našim psihokemijskim lijekovima, primijenjenim na temelju poznavanja fiziologije, čini se izričito neznanstvenom i nedostojnom pažnje ozbiljnog istraživača.”
Freud započinje svoje izlaganje otklanjanjem ideje da bi sama psihoterapija bila nešto pomodno i nepouzdano. Kada bismo kategorizirali medicinske metode tzv. primitivnih zajednica i drevnih civilizacija, u većini bismo ih slučajeva morali opisati kao psihoterapijske. One su se zasnivale na izazivanju “vjerom obojenog očekivanja” kod bolesnika, kao nužnog koraka na putu do izlječenja. Pacijentova vjera u medicinski postupak i osobu liječnika od davnina se smatrala bitnim čimbenikom samog izlječenja 1. Znači li to da bi liječnik trebao aktivno težiti obmani pacijenta u pogledu svojih sposobnosti i uspješnosti terapije koju pruža? Freud to ne tvrdi, ali primjećuje da je pacijent uvijek u nekoj mjeri podložan “sugestiji” koja može imati pozitivan ili negativan utjecaj na njegov oporavak.
“Svi liječnici, dakle, uključujući i vas, kontinuirano prakticiraju psihoterapiju, čak i kada nemaju namjeru to činiti i nisu toga svjesni…”
Liječnikov odnos prema pacijentu, njegovo ponašanje i njegove riječi imaju psihički učinak na pacijenta, a time i na učinkovitost terapije. Prepustiti taj “mentalni faktor” bilo bi nesavjesno od strane liječnika i stoga je napor da se njime ovlada u potpunosti opravdan. Međutim, liječnik bi ga trebao naučiti koristiti ciljano i na ispravan način, što je pogotovo bitno u liječenju psihoneuroza. Freud navodi kako je taj faktor moguće koristiti na razne načine, poput hipnotičke sugestije ili mentalne distrakcije, te da niti jednu od tih metoda apriorno ne odbacuje; iako ima razloga, kao njen začetnik, posvetiti se terapijskoj metodi koju naziva “analitičkom”, smatrajući da ona “prodire najdublje i vodi najdalje”.
Iako dobro upoznat s teorijom i praksom hipnotičke terapije, Freud od nje prilično rano odustaje, razočaran u dugoročnu uspješnost liječenja sugestijom. Krajnju oprečnost sugestivne i analitičke tehnike, koje se unatoč tome često poistovjećuju, on opisuje formulama koje Leonardo da Vinci koristi kako bi dočarao razliku između slikarstva i kiparstva. Slikarstvo funkcionira per via di pore – slikar nanosi boju, dodaje nešto na prazno platno; dok kiparstvo funkcionira per via di levare – uklanjanjem viška s kamenog bloka koji “skriva” skulpturu. Na sličan način, koristeći se hipnozom, liječnik dodaje nešto – sugestiju, nadajući se da će ona biti dovoljno snažna da obuzda ispoljavanje patogenih ideja, ne zamarajući se pri tom njihovim izvorom i značenjem. Za razliku od nje, analitička terapija ne dodaje ništa novo, već nešto oduzima, nešto iznosi na vidjelo – što znači da se zanima za etiologiju patogenih ideja koje nastoji ukloniti. Izostanak tog uvida u mentalne procese pacijenta značilo bi i zanemarivanje psihičkog otpora pomoću kojega pacijent ustraje u svojoj bolesti.
S malom dozom sarkazma, Freud se osvrće na liječnike koji banaliziraju psihoanalizu vjerujući kako je mogu prakticirati usputno i bez adekvatne edukacije, očekujući da će pacijentov um bez ikakve zadrške biti prijemčiv terapiji. Kako bi dočarao otpor pacijenta prema olakom pristupanju njegovim najdubljim tajnama, koristi se Shakespeareovom metaforom iz Hamleta, gdje neurotični danski princ, uspoređujući sebe s glazbenim instrumentom, Rosenkranzu i Guildensternu odgovara da mogu “trzati po njegovim žicama” (eng. fret – također u smislu: gnjaviti ga), ali da ga “ne znaju svirati”. Psihoanalitički tretman se ne može shvatiti olako – on je zahtjevan i za pacijenta i za liječnika, ali je iznimno zahvalan u pogledu svojih rezultata:
“Psihoanalitička terapija je stvorena kroz i za liječenje pacijenata trajno nesposobnih za egzistenciju i njezin trijumf je bio u tome da je učinila zadovoljavajući broj njih trajno sposobnima za egzistenciju.”
Freud nadalje, pažljvo birajući riječi, pravi distinkciju između bolesti (psihoneuroze) i moralno izopačenog karaktera. Time jasno naglašava da se protivi raširenoj psihologizaciji radi koje se nerijetko sve karakterne mane ili moralne izopačenosti pripisuju nekoj vrsti psihičkog oboljenja.
“Ne smije se zaboraviti da ima i zdravih i nezdravih ljudi koji u životu nisu ni za što, te da postoji iskušenje da se, ako pokažu ikakav znak neurotičnosti, njihovoj bolesti pripiše sve što ih onesposobljava.”
Glavno svojstvo koje pojedinca čini pogodnim subjektom psihoanalitičke terapije je sposobnost učenja. Radi toga, Freud kao nepogodna mentalna stanja za analitičku terapiju navodi psihozu i duboko ukorijenjenu depresiju, iako ne isključuje mogućnost njihovog liječenja u budućnosti, napretkom analitičke metode. Također, napominje da će na uspješnost terapije utjecaj imati i dob pacijenta, jer sa starenjem njegovi mentalni procesi gube na elastičnosti. Konačno, Freud dolazi do definiranja same psihoanalize:
“Ova terapija se, dakle, temelji na prihvaćanju da su nesvjesne ideje – ili bolje, nesvjesnost određenih mentalnih procesa – izravan uzrok morbidnih simptoma.”
Freud stavlja naglasak na pojam “nesvjesnog” ističući kako ga valja razlikovati od onog filozofā. Iz psihoanalitičke perspektive, svaka mentalna prisila ima svoj korijen u nesvjesnom, a transformacija nesvjesnog materijala u umu pacijenta u svjesni trebala bi “rezultirati ispravljanjem njegove devijacije od normalnosti i uklanjanjem prisile kojoj je njegov um bio izložen” 2. Za razumijevanje psihoanalitičke metode nužno je uzeti u obzir i ulogu kontinuiranog otpora koji pacijent pruža u toj transformaciji. Otkrivanje nesvjesnog materijala nije ugodno i zadaća psihoanalitičara je uvjeriti pacijenta da tu neugodu prihvati kao nužnu za svoje izlječenje. Freud ovdje ističe da takva “reedukacija u savladavanju unutarnjih otpora” nigdje nije toliko potrebna kao u mentalnom aspektu seksualnog života neurotičara, jer:
“Nigdje drugdje civilizacija i obrazovanje nisu učinili toliko štete kao na tom polju, i to je mjesto, što će vam iskustvo pokazati, gdje treba tražiti etiologije neuroza na koje je moguće utjecati, jer se drugi etiološki faktor, konstitucijski dio, sastoji od nečeg fiksnog i nepromjenjivog.”
Za osobu liječnika to znači da, osim što mora biti besprijekornog morala, također mora u sebi nadvladati neprilični interes za seksualne stvari kao i čistunstvo koje bi ju priječilo da se suoči s pacijentovim seksualnim problemima. Freud ovdje otklanja uobičajenu predrasudu koja se ponegdje održala do dandanas, koja seksualnu prikraćenost drži glavnim uzrokom neuroza. S dozom humora, daje slušateljima do znanja kako mu ništa ne bi priječilo da kao terapiju preporuči seksualnu aktivnost kad bi takva preporuka bila opravdana. Nasuprot tome, pojašnjava kako je to kod liječenja psihoneuroza vrlo rijetko valjana preporuka – što se često previđa kada se Freudova misao povezuje sa seksualnom revolucijom druge polovice 20. stoljeća.
